Homoseksualci zabranjene, negirane ljubavi postaju homofobi

Prošlotjedna Povorka ponosa u Splitu prošla je mirno, ali su mnogi komentari ovog događaja lišeni mira, ali i razuma. Branitelji hrvatstva redovito nastupaju i kao branitelji heteroseksualnosti odnosno kao borci protiv homoseksualnosti.

Siguran sam da takvi nisu čuli za poznatog dominikanca, danas zasigurno najuglednijeg i najutjecajnijeg intelektualca u tomističkim krugovima, Adriana Olivu, a kamoli da su pročitali, iako uistinu nije obimna, njegovu revolucionarnu knjigu naslovljenu ”Amours”.

U knjizi se, a sve zahvaljujući dinamizmu koji je u Katoličkoj Crkvi pokrenut nastojanjima pape Franje, promišlja i redefinira katoličko poimanje homoseksualne ljubavi, i to s tomističkih pozicija.

Katolici u Hrvatskoj danas u velikoj mjeri baštine rigidni pogled na homoseksualnost koji je, kako je to uočio, Frédéric Martel, hranjen, podržavan, populariziran i branjen tzv. internaliziranom homofobijom.

Internaliziranu homofobiju redovito pronalazimo kod, kako je to papa Franjo naznačio, rigidnih javnih osoba licemjernog privatnog života ili, da stvari dovedemo do jasnoće – kod osoba homoseksualne prakse koji mrze sebe i tu mržnju pretvaraju u borbenu krepost i zalaganje za tzv. normalnost i tzv. moralnost.

Internalizirani homofobi su homoseksualci koji skrivaju vlastitu homoseksualnost, preziru sebe i drugima posreduju mržnju u antihomoseksualnim i protuhomoseksualnim stavovima.

Martel objašnjava i psihološki mehanizam njihove patološke ljubavi i opčinjenost Blaženom Djevicom Marijom, koja graniči s maničnim stanjima.

Stvar je jednostavna, odrastali su pred vlastitom majkom s kojom su uspostavili odnos privrženosti i tišine o vlastitoj seksualnosti. Oni su znali da su homoseksualci, majke su im to znale, ali to znanje nije probilo granicu tišine. Njihova homoseksualnost nikada nije dobila pravo javnosti, nikada nije riječima ozvučena.

Kada takvim, tišinom samonegiranim ljudima, umire svjedokinja njihove negacije, a to je, razumije se, majka, oni figuru majke pronalaze u Blaženoj Djevici Mariji, koja također šuti i tako im omogućava da i dalje nastave s negiranjem sebe samih i prijezirom prema istini o ljubavi.

Homoseksualci zabranjene, negirane ljubavi postaju homofobima te tako, u vlastitoj homoseksualnoj nutrini, pohranjuju homofobiju kao trajnu negaciju vlastite osobnosti i prijezira prema ljubavi.

Katolička Crkva je kao stvorena za takve – od heteroseksualnog celibata, što im nije problem, do pompozne odjeće, uglavnom haljina, i financijske i društvene moći koja im omogućava da u skrovitosti, potpuno zaštićeno, prakticiraju vlastitu, javno negiranu i prezrenu seksualnost. Internalizirani homofobi su oblikovali i svijest dobrog dijela hrvatskih javnih katolika.

Knjiga ”Amours”, naprotiv, pokazuje neko drugo, otvorenom društvu posve poželjno lice Katoličke Crkve, a to je lice koje razumijeva, suosjeća, razgovara, traži i prihvaća.

Adriano Oliva primjenjuje tomistički metafizički nauk na razumijevanje homoseksualnosti i zaključuje kako ona nije protunaravna budući da proizlazi iz naravi pojedinačnog ljudskog bića te ako je homoseksualcima ljubav smisao i cilj njihove veze, a budući da ljubav nikada nije nasilna i protunaravna, onda je cilj voljenja druge osobe uvijek dobar.

Naravno da je ova knjiga izazvala brojne polemike, kao i napade i osporavanja od strane internaliziranih homofoba u Katoličkoj Crkvi, ali je znakovito da se, za razliku od prethodnih, inkvizitorskih vremena čiji duh je obilježio pontifikate Ivana Pavla II. i Benedikta XVI., ovom dominikancu i uglednom tomistu ništa nije dogodilo.

Papa Franjo je nesumnjivo humanizirao odnose unutar Katoličke Crkve, baš kao što je shvatio pogubnu zarobljenost Crkve u nekoliko tema na koje ona daje pogrešne, beživotne i rigidne odgovore.

Ove promjene unutar Katoličke Crkve se nisu dogodile same od sebe, one su posljedica sekularizacije koja je omogućila državama da se oslobode malignog političkog utjecaja Crkve na politiku, ali je, također, omogućila i Crkvi da se suoči s vlastitim problemima, neistinama, lažima i destrukcijama.

Kada hrvatsko društvo shvati značaj sekularizacije, i mi ćemo se osloboditi mnogih laži i destrukcija.

Dok se to ne dogodi, pred našim očima će se i dalje nalaziti mnogi političari koji nam destruiranu i lažnu crkvenost nude kao spasonosne javne politike. Takve političare će podržavati i naši klerici, pravi obožavatelji tišine Blažene Djevice Marije jer ih ona podsjeća na tišinu njihove majke.

Oni, primjerice, neće doći u Jasenovac kako bi odali počast žrtvama režima koji je zloupotrijebio hrvatstvo kako bi se nad drugima iživljavao. Ne.

Oni razumiju one koje zloupotrebljavaju ideju nacije, to odgovara njihovoj zloupotrebi ideje religije i božanske stvarnosti kako bi drugima, u formi rigidnosti vlastitog života, religijsku laž i destrukciju nudili kao eliksir za spas duše.

Naši klerici, čak i ako odu u Jasenovac, tamo odu ”privatno”, ma što to značilo, baš kao što je u Jasenovac privatno htio otići Aleksandar Vučić. Vučićeva privatnost i privatnost naših klerika razlikuje se samo u nebitnim nijansama, riječ je o istom antropološkom materijalu.

No valja priznati da se ni vladajući političari svih ovih godina hrvatske samostalnosti, bitno ne razlikuju od Vučićeve i klerikalne privatnosti. Ni oni, naime, nisu dopustili da u Jasenovac uđu javne politike osude povijesne, političke i religijske destrukcije koja je nekad divljala u Jasenovcu boreći se protiv neprijatelja koji su, po njihovom sudu, bili nemoralni i neprirodni.

Sve dok ne budemo imali javne politike koje javno osuđuju zločince, neovisno je li riječ o zločincima iz povijesti koji su divljali u Jasenovcu, ili je, naprotiv, riječ o današnjim zločincima koji bi se obračunavali s homoseksualcima zato što su homoseksualci, naš javni prostor nije prostor slobode.

U takvom prostoru nisu dobrodošli ni pravi branitelji, oni su marginalizirani i brojčano potisnuti s višestruko brojnijim lažnim ili politikom proizvedenim braniteljima.

Država koja ne razlikuje laž od istine, država koja lažima potiskuje istinu, neovisno je li to istina o Jasenovcu, pravima homoseksualaca ili pravima branitelja, država je laži. Njezina jedina javna politika je laž.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Plenković je kapitulirao pred najprimitivnijim nacionalizmom
    •  Ni Srbima ni ženama ne piše se dobro u Hrvatskoj
    •  Opozicija ne shvaća da se nominalizmom ne ruši HDZ
    •  Kad će Hrvatska priznati svoju krivicu za masakr u Ahmićima
    •  Ranjivom pojedincu suicid je moguć spas od brutalnog društva
    •  Što bi tek bilo da se razbojnici ne smatraju katolicima
    •  Hrvatska je država u kojoj politički mrtvaci imaju budućnost
    •  Mnogima nenadani, za mene je zakašnjeli Milanovićev potez
    •  Kuharić je bio zarobljenik okolnosti u kojima je živio
    •  Apsurdno je da je lakše žrtvovati boga nego instituciju

> Svi tekstovi ovog autora