autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Grob u Donjim Andrijevcima, jedan slavonski putopis

AUTOR: Miljenko Jergović / 08.04.2023.

Foto: AB FB stranica Miljenka Jergovića

Kuća na četiri vode, obična porodična katnica, pravokutnog oblika, onakva kakve su nicale svud po unutrašnjosti šezdesetih i sedamdesetih godina. Vjerojatno je bila tu kada je moja mati 1973. posljednji put obišla grob. U prizemlju je dućan, koji preko prozora ima nalijepljene reklamne fototapete.

Tu su i dva ulaza: glavni vodi u dućan, a onaj drugi u prostorije na katu. Sa strane kuće, s pogledom na trg, iznad triju prizemnih okana, na kojima se šarene jagode, zrele smokve i banane, uz koje je i slogan Tvoja trgovina, plavim, malo prevelikim neonskim slovima piše: Općina Donji Andrijevci. Uz natpis je i grb mjesta: u modrom, zlatom obrubljenom štitu, tamburica. Ispod grba pozlaćene su hrastove grančice. Na katu tri su prozora, bez zavjesa. Ispod srednjeg prozora zabodena su četiri koplja s barjacima: dva lokalna, hrvatski i europski.

Tu smo se i parkirali, pa ćemo prošetati selom, i nekog upitati gdje je groblje. Na um mi pada da bi trebalo pitati i gdje je najbliža željeznička stanica, pa da se otamo prošetamo do groblja, pretpostavljenim putem kojim su, svatko za sebe, išli Nona, Nono, mati.

U Donje Andrijevce se iz Sarajeva putovalo uvijek pojedinačno: i to je, vjerojatno, jedino što su Nona i Nono radili jedno mimo drugoga. Da se ne mora na tom putu razgovarati. Poslije je išta Javorka. I ona sama, tako što njima dvoma ne bi ni rekla da ide.

Ali ne govorim Ani za željezničku stanicu. Mislim da bi to za danas bilo previše. Osim toga, ni meni se ovdje baš ne govori.

Preko puta, malo niže niz glavni seoski drum, ali još uvijek na tom samoniklom trgu, velika je i stamena Crkva svetog Andrije. Dalje se, niz cestu kuće nižu po jednostavnom urbanističkom pravilu, uvedenom u vrijeme Marije Terezije, da kuće moraju biti nanizane uz glavni put, a ne razbacane svud naokolo, kao što je to, kažu, bilo ranije.

Na našoj je strani, onom kojom smo krenuli od općine, malo niže od trga i drvene ljuljačke na kojoj se, ispod daske s natpisom Pozdrav iz Donjih Andrijevaca!, fotografiraju turisti, ako naiđu kroz mjesto, koje je smrću željeznica ostalo mimo svakog puta, i škola koja – vrlo neobično – nosi ime Viktora Cara Emina, hrvatskog književnika i rodoljuba, koji je život posvetio Istri, Rijeci i Kvarneru, ali se Eminim nazvao po ženi Emi. Kasnije sam, ipak, otkrio kako se Viktor Car Emin našao u Donjim Andrijevcima.

U ponedjeljak ujutro, 13. travnja 1964, potres od 5,6 stupnjeva po Richteru, s epicentrom na Dilj gori, urušio je zgradu škole, pa se nastava godinama održavala u općinskim prostorima. I onda su mještani Donjih Andrijevaca samodoprinosom gradili novu školu, u čemu su im, tko zna kakvim i čijim privatnim i partijskim vezama, veoma pomogli stanovnici Istre, pa su Andrijevčani u znak zahvalnosti njima školu nazvali po Viktoru Caru Eminom. (Davne školske 1968./69. škola bilježi rekordan broj učenika. Bilo ih je 1050. Andrijevčana tada je ukupno bilo skoro 5000. Prema popisu stanovništva iz 2021. ima ih 3059.)

Ispred škole je, obrastao mahovinom i maskiran vremenima koja mu nisu sklona, skoro nevidljiv i neobilježen, spomenik žrtvama fašizma. A mogla bi to, s obzirom na položenu ploču ispod spomenika, možda biti i spomen-kosturnica ljudi čija imena čitam.

Da nije jednog događaja, koji sam opisivao u “Rodu”, netko od onih koji leže tu mogao bi biti onaj koji je iz zasjede ubio mog ujaka Mladena, dvadesetogodišnjeg njemačkog vojnika. Ali početkom sedamdesetih, čovjek koji se hvalio da je tog kasnog ljeta smaknuo Švabu, još je bio živ i horan. Mojoj majci htjeli su da ga pokažu, da ga možda upozna, ali ona nije htjela. Pobjegla je. Trebalo je u to vrijeme naći načina da se kaže da ne želiš upoznati partizana koji je ubio Švabu… 

Neobično se osjećam dok tu stojim, ispred partizanskog spomenika, na kojemu je reljefni prikaz nekog junaštva, neke ljudske muke. Na neki čudan, ali vrlo prisutan način, to je za mene neprijateljsko mjesto. Metak koji je Mladena ubio usmjerio je moj život, pa i dalje na neki dalek posredan način usmjerava moje misli i osjećaje. Nijedan drugi spomenik, osim ovog u Donjim Andrijevcima, nema veze s tim metkom. Ali ni taj osjećaj neprijateljstva ovog mjesta prema meni neće izazvati moje neprijateljstvo prema spomeniku i prema tim ljudima čija imena čitam.

O tome nastavljam misliti nakon što smo stigli na groblje: neveliko, ali prostrano seosko groblje, s kapelicom, sa svih je strana okruženo ravnicom.

Prisjećam se one jedine fotografije Mladenova groba, snimljene 1944, koju je njegova baka, a moja prababa, Johana Stubler, imala uza se kao ikonu unuka, amaterski snimljene, crno-bijele, na kojoj se iza groba također vidi samo ravnica. I još neki križevi, s kojih je nemoguće pročitati imena.

Gdje god se na groblju okrenem, kamo god da pođem, moglo bi biti mjesto na kojem je bio taj grob. Godinama su ga, ne govoreći jedno drugom ništa, obilazili, putujući od Sarajeva do Donjih Andrijevaca povlaštenim, režijskim kartama Jugoslavenskih željeznica. Nono je, kao vječni i doživotni željezničar, imao besplatnu kartu. Samo bi kondukteru pokazao svoju knjižicu. A Nona i moja mati Javorka imale su knjižice uz koje su plaćale neke jeftine karte.

Održavale su grob, i još su nekom mještaninu plaćale da pazi na Mladena. Nije dolazilo u obzir da mu načine nadgrobnik: kako bi to bilo da dozvolimo obiteljima neprijateljskih vojnika da grade spomenike? Otkud uopće neprijatelju obitelj? Ali Noni je, zapravo, to i odgovaralo. Po kući je uništavala svaki Mladenov trag, sve njegove dokumente, fotografije, đačke rukopise…

Na kraju je, pred smrt, prosula i tu drvenu škatulju sa zemljom, koju je donijela iz Donjih Andrijevaca, s njegova groba. Bio je samo njen. Najprije joj je bio sin. A zatim je bio njezina savjest. Nitko ga nije trebao naslijediti.

Dok tako tumaram grobljem, na kojemu se upravo sprema sprovod, razmišljam o tome da je čovjek koji se hvalio da je upucao tog Švabu, da je partizan koji je ubio mog ujaka, da je čovjek koji se, možda, nazivao partizanom samo zato što je iz zasjede pokraj Andrijevaca pucao na njemačkog vojnika, vrlo vjerojatno pokopan na istome ovom groblju. Ako je još početkom sedamdesetih živio u Donjim Andrijevcima, onda nema razloga da bude sahranjen negdje drugdje.

I tako, znajući da ne mogu naći Mladenov grob, jer taj grob više ne postoji, niti mogu prepoznati mjesto na kojemu je bio njegov grob, pa da s tog mjesta pogledam u pravcu u kojem su gledali Nona, Nono i Javorka, ja počinjem tražiti grob tog čovjeka koji je Mladena ubio.

Ne znam kako se zvao, Javorka to nije htjela zapamtiti, ali mi se čini da bih ga mogao prepoznati. Čini mi se da bih znao da je to on, čim bih mu ugledao nadgrobnik. I tako tražim grobove onih koji su se rađali prije 1925. To mi se čini da je godište za upucati iz zasjede nepoznatog čovjeka u tuđinskoj uniformi. Što ću učiniti ako ga nađem? Na neki način će mi biti drago, jer ću na ovome mjestu pronaći nešto svoje.

Ana za to vrijeme hoda negdje iza mene, istražuje druge dijelove maloga groblja. Ona vjeruje da ništa nije izgubljeno i da se uvijek sve može pronaći. Pa tako i ime koje je prije četrdesetak godina istrunulo skupa s križem. Tako to biva u našemu svijetu: imena poginulih na jednoj strani se čuvaju i pamte, a imena poginulih na drugoj strani često ni ne stižu do križa. Premda je iz perspektive živih zapravo svejedno na kojoj su strani, u kojoj vojsci, danas njihovi mrtvi.

Uto me netko po prezimenu zazove. Osvrnem se, gospođa u crnini, neobično fina i blaga, došla je na sprovod koji treba započeti. Upitala se jesam li to ja, mogao bih biti, čitala je knjigu, pretpostavlja zašto sam tu. Raspitivala se već kod ljudi iz Andrijevaca, ali nitko ništa ne zna. Naravno, kažem, davno je to bilo. Pa mi prvi put na um padne da bi ove godine moj ujak Mladen slavio stoti rođendan, i da mu je u ovo kasno ljeto osamdeseta godišnjica smrti.

Toliko je to davno, da je s općeg stanovišta postalo i nevažno – ako je ikada ikome smrt neprijateljskog vojnika i mogla biti važna – ali, eto, meni je toliko važno da sam prvi put došao u Donje Andrijevce, i da sam idući ka groblju fotografirao svaku stariju kuću u Grobljanskoj ulici, misleći da su je Nona, Nono i Javorka gledali dok su dolazili tu.

Gospođa mi govori svoje prezime, također je njemačko, folksdojčersko, pa ju je, možda, i zato cijela stvar zainteresirala. Kaže da će se javiti, da će mi pisati. Ako se ne javi, bit će to kraj. Bila je anđeo što se spustio na groblje. Mladenova smrt i uskrsnuće.

(Nije dozvoljeno preuzeti ovaj sadržaj bez autorova odobrenja. Prenosimo s autorova portala).

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

     Razlika između borbenog zrakoplova i elegije
     Danka Ilić, daleka ugasla zvjezdica na tamnome nebu izbora
     Pojesti govno ozbiljna je i sudbonosna stvar
     Pojesti govno ozbiljna je i sudbonosna stvar
     Monika Herceg, pjesnikinja slobode
     Zelene politike i masakr vrana u Zapruđu na Veliki petak
     Rijeke pravde dolaze, kakve nam darove donose?
     Ivan Markešić je u pandemiji branio pravo ljudi da se vesele
     Pralja
     Milanu Bandiću treba podići dostojan nadgrobnik

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • argentinski roman

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1