Greška u našim iluzijama

Cara Delevingne u najmanju ruku neuobičajeno utjelovljuje pojam supermodela, s tim svojim čupavim obrvama koje bi postidjele i Stipu Mesića, a kamoli Brooke Shields, i s tim svojim kratkim prednjim zubima zbog kojih ju je ljepše gledati namrštenu nego nasmiješenu. Ipak, nema tog trgovačkog centra u kom je nećete ugledati: brendovi u rasponu od Burberryja do Applea sve do ljetos su se lomili da im Delevingne bude noseće lice kampanja. Postigavši uglavnom sve što se u modelingu dade, uoči 23. rođendana Cara je odlučila modne piste i editorijale zamijeniti filmskom karijerom, računajući, valjda, da će njezina osebujna pojava odskakati među starletama koliko i među manekenkama.

Čini se da je, barem zasad, uvjerila Hollywood da je doživi kao sljedeću vruću pojavu: kako joj je krenulo, izgleda da će uskoro postati jednako sveprisutna na plakatima multipleksa kao dosad u izlozima modnih trgovina oko njih. Malen pomak za jednu djevojku; tek će se vidjeti koliko će biti velik za popularnu kulturu. Jedno je sigurno, doduše: uloga kojom se Delevingne predstavlja filmskoj publici kao da je napisana za osebujnu pojavu poput njezine.

Gradovi na papiru nisu filmski debi karizmatične Care – ako niste trepnuli u krivom trenutku, mogli ste je primijetiti prije nekoliko godina u Ani Karenjini Joea Wrighta. Gradovi na papiru nisu ni pisani za nju – predložak za film rani je roman Johna Greena, objavljen još 2008. godine. Green je trenutačno najtraženija vruća pojava među piscima za mlade: istinski je omiljen u Hollywoodu nakon vrtoglava uspjeha lanjske melodrame Krive su zvijezde, zasnovane na njegovom navodno istoimenom romanu Greška u našim zvijezdama.

Ali dok su Zvijezde bile školski primjer ekstremne melodramatske manipulativnosti, Gradovi su pitomije, primirenije i u mnogočemu poštenije djelo. Obje priče se, usput, doimaju nadahnutima površnim čitanjem Kluba boraca Chucka Palahniuka (ili, vjerojatnije, gledanjem ekranizacije Davida Finchera u stanju teške, višetjedne nesanice). Zvijezde proizlaze iz nimalo ironičnog tumačenja svega onoga što Palahniuk ironizira kad piše o skupinama za uzajamnu potporu oboljelih od raka. Gradovi, pak, posežu za pitanjem granica obožavanja nečije karizme.

Margo Roth Spiegelman nije sasvim Tyler Durden: njezin prvi susjed Quentin može biti prilično siguran da ona nije plod njegove mašte. Ali u svemu ostalome ona utjelovljuje nešto o čemu pitomi tinejdžer iz predgrađa Orlanda na Floridi može samo sanjati. Nesputana je tamo gdje je on suzdržan, drska tamo gdje je on stidljiv, autentična tamo gdje je on konformist. Zato je jako bitno da je glumi mlada žena poput Delevingne – djevojka koja ako zažmirite desnim okom djeluje sasvim prosječno, dok pri žmirenju lijevim izgleda kao otjelotvorenje momačkih snova.

Gradovi na papiru pričaju, sasvim jednostavno, o proturječnosti tih dvaju pogleda.

Quentina, među prijateljima jednostavno zvanog Q, utjelovljuje Nat Wolff, jedan od boljih izdanaka mlade generacije američkih glumaca (i veteran Zvijezda, gdje nije imao priliku gledati ni lijevim ni desnim okom, jer su mu ih kirurški odstranili – eh, takav je to film). Kao i premnogi senzibilni mladići prije njega, Quentin troši svoju najiskreniju, prvu životnu ljubav na obožavanje Margo – točnije, ne Margo same po sebi, nego Margo kao pojma. Svaka zaljubljenost je iluzija i samoobmana, pronicavo opaža Green; na putu od zaljubljenosti prema ljubavi presudno je važno riješiti se tlapnje i suočiti sa stvarnom osobom. Samo, što učiniti kad stvarna osoba uporno radi na fabuliranju jedne uvelike iluzorne slike o sebi?

Premda živi prekoputa njega, Quentin doživljava Margo nedostižnom baš kao da je supermodel iz nekog naporednog, neuhvatljivog svijeta. Svatko tko je šutke volio u prvim godinama nakon dječačkih zna kako je to: sve ono idealno i žuđeno u predodžbi voljene osobe nagonski se pripisuje osobi kojoj je pojam dodijeljen. A ako se ta osoba jedne večeri poput Petra Pana pojavi na prozoru i povede zaljubljenoga u najveću pustolovinu dotadašnjeg života, svojevrsni projekt Mayhem svakodnevnih razmjera, tko ne bi ostao ošamućen do ušiju?

Barem u jednakoj mjeri kao i Green, mladi redatelj Jake Schreier ima iznimnog sluha ne samo za taj vid istinitosti u prikazivanju tinejdžerskih godina kao presudnih za cjelovito srastanje osobe. Tinejdžerska romanca možda je djelovala kao otrcan žanr prije Gradova na papiru; Schreier – koji je debitirao jednako promišljenom pričom o starenju, filmom Robot i Frank – pokazuje koliko tu još prostora za pametno pripovijedanje ima nakon što se Sveta Ljubav prestane doživljavati kao datost i počne shvaćati kao projekcija.

Iako su u cijelosti oblikovani kao pitak film za ciljanu mladu publiku, Gradovi na papiru su film kakav dosadašnji naraštaji nisu imali. Iskreno, volio bih da sam imao prilike odrasti uz lekcije jednog ovako osmišljenog fiktivnog djela: Gradovi uvelike pomažu opravdavanju vrednovanja Greena kao važnog pisca našeg vremena upravo zbog lucidnosti i emocionalne britkosti koju dopušta svojim mladim protagonistima – znate već, istim onim klincima koji, kao i svi ostali klinci svih vremena, inače tjeraju odrasle da se pitaju kamo ide današnja mladež.

A premda je evolucija načina na koji Quentin shvaća Margo potka ove priče, nestandardni način na koji se fabuliranje ovdje razvija znači i da će naš protagonist morati posvetiti možda i više vremena nego što bi htio shvaćanju trećih osoba. Prije svega su tu njegovi razredni kolege Ben i Radar, svaki na svom stupnju nadvladavanja djetinjstva i suočavanja sa zrelošću kroz pripadajuće rituale – prvo pijanstvo, prvi poljubac, prvi seks. Ondje gdje američke tinejdžerske komedije rado zalaze u vulgarnost i raskalašnost kao osnovne normative godina između pojave prve stidne dlačice i prve rate otplaćivanja studentskog kredita, Green i Schreier ne nalaze ostvarenje svoje priče u takvom udovoljavanju idu, nego u stasavanju uz takav id – a dobrim dijelom i usprkos njemu. Q i škvadra onakvi su klinci kakve američki film prerijetko prepoznaje: ni starmali eruditi iz neovisnog filma, ni hormonalna bratija iz komercijalnog, nego obični klinci.

Iako je noseća fabula posvećena Quentinovom doživljavanju i proživljavanju Margo, možda je čak dirljiviji način na koji film nalazi vremena za razvoj odnosa Bena i Radara prema curama koje im u životu znače više od svega. Afroamerički sveznadar Radar ima najkraći put, jer je već u stabilnoj vezi: Justice Smith i Jaz Sinclair kao Radar i Angela nisu nipošto tek nužni politički korektan iskorak prema rasnoj raznolikosti u ovakvoj temi, nego prerijetko prisutan prikaz normalnih mladih ljudi s kakvima se u Americi i inače ide u školu. Oni pritom jesu crnci, a nisu “urbani” stereotipi: unutar ljetošnje prakse nehotičnih korespondiranja s političkim aktualnostima u vrijeme premijere filma, Gradovi na papiru slijede Teda 2 i Ant-Mana jetkim gegom o zastavi Konfederacije i sloganu Baština, a ne mržnja. Mladi Afroamerikanci moraju živjeti u tom gadnom kontekstu i nositi se s njime, u čemu im baš nitko ne može pomoći, čak ni uskrsli Gus.

Film ipak često uspijevaju posve preoteti Austin Abrams kao Ben i Halston Sage kao Lacey, školska slatkica čiji je svarni problem – koliko god nestvarno izgledao svima koji misle da je ljepota automatska propusnica za sreću u životu – to što je nitko ne doživljava nikako drugačije nego slatkicu. Njih dvoje jesu djeca, zapažaju Green i Schreier: to što biste Bena stavili u vrtić na odvikavanje od sise, a Lacey na duplericu, samo je prirodno stanje stvari u razlikama između muškog i ženskog roda u četvrtom srednje. Bitnije je što oboje kroz sudjelovanje u Quentinovu putu prema shvaćanju stvarnosti njegove zaljubljenosti u Margo otkrivaju nešto suštinski ljudsko između sebe, nešto iskrenije i toplije od njegovih lovačkih priča o ljubavnim pothvatima i njezina, je li, lica i torza: trenutak kad se zbližavaju kroz koliko prekjučerašnju opsjednutost Pokémonima jedan je od točnije zapaženih momenata odrastanja u današnjoj američkoj kinematografiji.

U konačnici, Gradovi na papiru jedan su od ljepših i nepatvorenijih filmova o odrastanju nastalih unutar studijskog sustava proteklih godina. John Green, rođen 1977., tek sada ima pravo ponijeti perjanicu glasnogovornika generacije stasale nakon njegove. Dogodine nam, napokon, stiže ekranizacija njegove knjige U traganju za Alaskom: uz jedan pogodak i jedan promašaj, izgleda da će 2016. konačno pokazati koliko je zelena njegova dolina.

A Cara Delevingne? Pa, ako nam ne bude išla na uši nakon, između inih, uloga svih morskih sirena u Wrightovom Panu i ulaska u superjunački žanr putem DC-jeva kinematskog svemira, moglo bi se dogoditi da njezina uvelike jedinstvena pojava postane prepoznatljiv dio druge polovice ovog filmskog desetljeća. Ali kako bilo da bilo, ono što je s kolegicama i kolegama ostvarila u ovom filmu već zasjenjuje ukupnost njezine karijere manekenke i fotomodela: dala je današnjim djevojkama priliku da osvijeste svoju potrebu za traženjem sebe, za pronalaženjem identiteta ponad onoga koje im društvo zadaje kroz kanone poželjnog ponašanja i izgleda, za različitošću koja je neophodan dio odrastanja – i, više od svega, priliku da shvate da je svaki mit koji same o sebi pritom stvore tek mit na papiru.

    •  Preveliki da propadnu
    •  Kralj. Blijedi Kralj.
    •  Exsultate justi
    •  Sila se nudi
    •  Za Lisu
    •  Exsultate justi
    •  Uzurpiranje revolucije
    •  Kralj. Blijedi Kralj.
    •  Važno je imati žicu
    •  Grimizna glina

> Svi tekstovi ovog autora