autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Grafiti posle Altamire

AUTOR: Milan Vlajčić / 25.09.2014.

Kad je sredinom leta stigla vest da je u Kaliforniji izvršio samoubistvo jedan od najvećih komičara i karakternih glumaca današnjice Robin Williams (1951. – 2014.), u domaćim medijima, žednim novih povoda u inače kulturno šturom i posnom letu, posvećen je veliki prostor ovom tragičnom gubitku. Svaka nova tabloidna pojedinost prenesena je, čak i kad je bila reč o spekulacijama i nagađanjima. Ništa čudno, mediji širom zemaljskog šara od toga žive.

 

Dva dana kasnije neko je otkrio da je u jednom podzemnom prolazu na izlasku iz Beograda ka drugoj strani obale osvanuo džinovski grafit, bliži srodnoj disciplini murala, posvećen Robinu. Novine su objavile fotos tog rada nepoznatog autora vanserijske darovitosti. Odšetao sam do tog mesta, bilo je oko mene još znatiželjnika, videli smo portret Robina Williamsa velikih dimenzija, ostvaren u hladnim tonovima, sa mrežastom fakturom, kao da je lik iza neke rešetke, zarobljen i odvojen od nas koji ga gledamo. Na tom hommageu, osobenom portretu mogli bi da pozavide značajni majstori portreta ove kulture, od Koste Bradića do Miće Popovića, nema ih mnogo.

Nisam kasnije proveravao sudbinu tog rada, izloženog svakojakim intervencijama, od nadležnih službi zaduženih da se ne događa nešto što se nije ispililo u činovničkim mozgovima do ”navijača” (…). Tim povodom iz neke komunalne službe stiglo je karikaturalno saopštenje da ”oni” nemaju ništa protiv javnih slikarskih radova, ali da to mora da bude prijavljeno (…) i odobreno. Ha, pa mlad čovek bi odista morao da bude mazohista i moron da bi u gradu, krcatom grafitima i likovnim intervencijama najniže vrste, išao da traži dozvolu od neke mastiljare!

 

Grafit je izazvao veliko uzbuđenje u javnosti; u jednim dnevnim novinama objavljen je razgovor sa autorom, koji je oslovljen kao Marko (lažno ime, da ga ne bi gradske vlasti, nesposobne da se izbore sa pravim nevoljama ekološke prirode, od džinovskih deponija do izliva kanalizacije, strpale u ćorku). Kazao je autor: ”Osetio sam gubitak i rešio da izrazim poštovanje velikom umetniku”.

 

Nisam kasnije proveravao sudbinu tog rada, izloženog svakojakim intervencijama, od nadležnih službi zaduženih da se ne događa nešto što se nije ispililo u činovničkim mozgovima do ”navijača” (umilno ime za huligane, kojima utakmice i ulice grada služe za ispoljavanje naci-rasističkih ludosti i prostakluka svake vrste). Tim povodom iz neke komunalne službe stiglo je karikaturalno saopštenje da ”oni” nemaju ništa protiv javnih slikarskih radova, ali da to mora da bude prijavljeno (zamislite to obilje formulara!) i odobreno. Ha, pa mlad čovek bi odista morao da bude mazohista i moron da bi u gradu, krcatom grafitima i likovnim intervencijama najniže vrste, išao da traži dozvolu od neke mastiljare!

 

Nekoliko dana kasnije iz jednog gradića na jugu Srbije stiže ohrabrujuća vest da su mesne vlasti pozvale mlade umetnike (možda i nešto starije, ne verujem da bi im nešto smetalo) da slobodne površine zidova i javnih površina ukrase po svojoj volji. Negde zdrave pameti još ima.

 

U vreme gradske vlade pod upravom čuvenog arhitekte i velikog intelektualca Bogdana Bogdanovića, sredinom osamdesetih, donesena je odluka da se jedan spoljni zid Jugoslovenskog dramskog pozorišta i još nekoliko sličnih belina prepuste studentima likovnih umetnosti. Tada je Čedomir Vasić, vrsni slikar i donedavni dekan Likovne akademije, sa svojim đacima ukrasio grad maštovitim vizuelnim umotvorinama. Zgrada pozorišta je nedugo zatim izgorela, a i drugi radovi su ubrzo nestali.

 

Od onog legendarnog bika, propetog u trku, ostvarenog u pećinama španske Altamire rukom nekog genijalnog pretka koji se grejao kraj vatre i sanjao kako će u lovu obezbediti obroke za sledeće dane, zidine i prazni prostori se ispunjavaju slučajnim i ponekad veoma značajnim rukotvorinama.

U vreme gradske vlade pod upravom čuvenog arhitekte i velikog intelektualca Bogdana Bogdanovića, sredinom osamdesetih, donesena je odluka da se jedan spoljni zid Jugoslovenskog dramskog pozorišta i još nekoliko sličnih belina prepuste studentima likovnih umetnosti. Tada je Čedomir Vasić, vrsni slikar i donedavni dekan Likovne akademije, sa svojim đacima ukrasio grad maštovitim vizuelnim umotvorinama

 

Duga je istorija tih neformalnih likovnih intervencija i tek u novije vreme, sa rađanjem pop-kulture, ljudske naseobine, u širokom rasponu od uličnih intervencija nekih anonimnih čudaka do latinoameričkih murala kao važnog sastojka nacionalne kulture bivaju obogaćene. Razbijanje sivih, konvencionalnih prostora neočekivanim, maštovitim likovnim rešenjima ubrzo je postalo plen školovanih kustosa i ozbiljno postavljenih galerija. Od Pollocka i Raushenberga u američkoj modernoj likovnosti do čuvene Factory Andyja Warholea upijanje nove urbane kulture grafita i murala donelo je neprocenjiv dah svežine.

 

U izvrsnom igranom filmu Juliana Schnabela ”Basquiat” (1996.) prikazan je munjevit uspon uličnog crtača Jean-Michela Basquiata, koji je od skitalačke sudbine samorodnog umetnika stigao do zvanične legende u samo šest godina, od 1981. do prerane smrti 1987. u svojoj 28 godini. Schnabel, i sam slikar značajnog opusa, u svom debitantskom rediteljskom radu i po svom scenariju vešto je rekonstruisao umetnički krug kultnog umetnika nove epohe Andyja Warhola (u filmu ga upamtljivo igra David Bowie), pokazujući dekadentnu atmosferu Warholovog okruženja i manipulaciju američkim kulturnjačkim fiksacijama.

 

U vreme kad se Basquiat probijao ka zvezdama, najpre zemaljskim, a potom i onim među kojima tamo gore još obitava, u jednom podzemnom prolazu nedaleko od mog doma jednog jutra osvanuo je veliki portret tragično preminulog pesnika Branka Miljkovića. Na jednom poprečnom zidu koji je vidljiv samo onima koji iz Ustaničke kreću ka Bulevaru Crvene armije, pojavio se Branko u prirodnoj veličini, samo kao crno-bela silueta u hodu, sa podignutom kragnom kaputa i crnim šeširom, u žurnom hodu ka prolazniku koji mu ide u susret.

 

Nije bio potpisan kao lik, ali se videlo da to njemu odgovara. I dole je bio stih koji je pripadao jednom drugom pesniku (Crnjanskom, i njemu nepotpisanom): ”Lutam, još vitak, sa srebrnim lukom…” Susret dva antologijska pesnika, oba već odlutala u večnost.

Pre neki dan Partizan je igrao protiv londonskog Tottenhama u prvoj utakmici Lige Europe, a na južnoj tribini se vijorio džinovski grafit sa antisemitskom uvredom. Ništa nelogično, ono što vlada ulicom stiže i do tribina i sada je snimak grafita stigao na naslovne stranice svetskih novina i pred forume UEFA-e

 

Svakog dana sam dolazio u susret pesniku, zadihanom ka svemiru, i bio uzbuđen ovom dinamikom sada već naslućenog susreta. Dugo je stajao ovaj rad anonimnog umetnika, možda ga je neko fotografisao i spasio od zaborava. A onda su neki propovednici čistote zidova okrečili ovog Branka, kao i neke prostačke škrabotine na susednim prostorima. Sada se na tim prostorima šepure skandalozni i preteći izlivi mržnje ”grobara” (tzv.navijači Partizana) i ”cigana” (tzv. navijači Crvene zvezde, koji su sebe prekrstili u deseteračku ikonu delija).

 

Tu su i pozivi na odbranu Kosova (ispunjena želja nekih profesora Filološkog fakulteta, osnivača i inspiratora naci-fašističkog pokreta ”Dveri srbske”), prizivanje ”Pravde za Uroša”. Neki stranac bi mogao da se upita ko je taj pravednik Uroš? To je onaj delija koji je žandaru gurao baklju u usta na tribini Marakane, uz radosne poklike istomišljenika (epilog: 10 godina u kazamatu, ali sa neprekidnim odlaganjem). Lelujava pravda na ovom delu Balkana.

 

Pre neki dan Partizan je igrao protiv londonskog Tottenhama u prvoj utakmici Lige Europe, a na južnoj tribini se vijorio džinovski grafit sa antisemitskom uvredom. Ništa nelogično, ono što vlada ulicom stiže i do tribina i sada je snimak grafita stigao na naslovne stranice svetskih novina i pred forume UEFA-e. Taj skadalozni transparent sa Partizanove južne tribine nije delo nekog usamljenog bezumnika. Na uvećanoj fotografiji dnevnih novina vidim desetine punoletnih građana, razdraganih lica, kako rukom pridržavaju tu tvorevinu sa svih strana. I nemojte mi reći da nisu znali u kakvu su se svinjariju uvalili, tako nasmejani i ponosni.

Još tekstova ovog autora:

     Kao hodač po žici u cirkusu
     Potemkinova unučad
     Fest, bez padanja u nesvest
     Opelo multikulturalnosti
     Vek Milene Dravić
     Eros i muka čitanja
     Corax nesalomivi
     Sto godina izdaje
     Decenije nesanice
     Wagner u CineplexX-u

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • argentinski roman

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1