Građanska smrt za osobe s invaliditetom u Hrvatskoj

Još uvijek se sjećam slučaja iz 2008. godine kada je u hrvatskim medijima opisano kako je poznata zagrebačka psihijatrica bila svojem pacijentu skrbnica, uselila se u njegovu kuću, a on je završio odbačen u nekoj ustanovi socijalne skrbi gdje nije imao niti za cigarete.[i]

Iako je protiv nje i još nekolicine osoba koje su u tome sudjelovale bila pokrenuta istraga, javnost ipak nikada nije doznala za njezin ishod. Oštećenik je bio osoba potpuno lišena poslovne sposobnosti.

Majka čije je dijete dano na posvajanje bez da ju je itko o tome išta pitao (X. protiv Hrvatske, 2008.), otac koji nije mogao priznati svoje dijete (Krušković protiv Hrvatske, 2011.), žena koja nije mogla plaćati svoje račune (Ivinović protiv Hrvatske, 2012.), bolesna majka i kći koja se previše revno brinula za majku (X i Y. protiv Hrvatske, 2012.), predmeti su osoba lišenih poslovne sposobnosti koje je Hrvatska izgubila pred Europskim sudom za ljudska prava.

Predmet M.S. protiv Hrvatske iz 2013. godine, odnosio se na podnositeljicu za koju je na temelju jednog nalaza psihijatra u prethodnom kaznenom postupku pokrenut postupak za lišenje poslovne sposobnosti i taj je Hrvatska izgubila.

Zadnji slučaj je Hrvatska izgubila prošle godine u predmetu Dragana Kovačevića, podnositelju lišenom poslovne sposobnosti kojem nije odobreno pokrivanje troškova zastupanja pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske.

Hrvatska je jedina članica Vijeća Europe koja je izgubila toliki broj predmeta u odnosu na osobe lišene poslovne sposobnosti.

Poslovna sposobnost je svojstvo osobe da očitovanjem svoje volje može stvarati pravne učinke. To znači da svaka osoba može donositi odluke o svojem životu koje imaju nekakve pravne posljedice, od najobičnijih odluka u svakodnevnom životu od toga gdje će se kretati, što će kupiti za hranu i odijevanje, zatim odluka o zdravlju, odluka o tome gdje i s kime će živjeti, pa sve do odluka o raspolaganju vlastitom imovinom.

Kao u većini pravnih sustava u svijetu, tako i u Hrvatskoj postoji institut lišenja poslovne sposobnosti, što znači da neka osoba koja zbog svoje bolesti ili invaliditeta ne može o sebi brinuti i donositi odluke o životnim pitanjima može biti lišena poslovne sposobnosti i stavljena pod skrbništvo druge osobe koja će potom o tim životnim pitanjima donositi odluke u ime osobe bez poslovne sposobnosti.

U Hrvatskoj je do donošenja novog Obiteljskog zakona 2015. godine postojao institut potpunog lišenja poslovne sposobnosti, što je značilo da osoba koja je stavljena pod takav oblik skrbništva, ne može očitovanjem svoje volje proizvoditi ama baš nikakve pravne učinke.

Primjerice, osobu potpuno lišenu poslovne sposobnosti moguće je smjestiti u ustanovu socijalne skrbi i njenu sveukupnu imovinu prodati budzašto, a da se tu osobu o tome ništa ne pita i na svemu tome dobro se može okoristiti njezin skrbnik ili njemu poznate osobe. I da nitko ne odgovara, jer se takvo postupanje, dobro poduprto medicinskom i drugom dokumentacijom, može u ovom pravnom sustavu lako opravdati kao zakonito.

Kao da će u takvom nekom slučaju Centar za socijalnu skrb provoditi test razmjernosti i opravdanosti, kao što ga rijetko provodi i hrvatski Ustavni sud, već će se to događati na razinama međunarodnih sudova do kada će proći dovoljno godina da osoba lišena poslovne sposobnosti umre i sve se zaboravi.

Takav oblik ograničenja prava, da osoba ni na koji način više ne može sudjelovati u životu svoje zajednice, kolokvijalno se naziva i građanskom smrti i najviše se na globalnoj razini događa osobama s invaliditetom te osobama starije životne dobi.

Iako je do 2015. godine institut potpunog lišenja poslovne sposobnosti u Hrvatskoj bio predviđen kao iznimka, praksa je pokazala da su sudovi koristili taj institut u više od 90 posto svih predmeta i da se institut djelomičnog lišenja poslovne sposobnosti koristio kao iznimka.

O tome su govorile i službene statistike ministarstva nadležnog za socijalnu skrb, kao i što je iz godine u godinu upozoravala pravobraniteljica za osobe s invaliditetom.

Hrvatska je 2007. godine ratificirala i Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom Ujedinjenih naroda (dalje u tekstu Konvencija) kojom se obavezala da će sustav skrbništva zamijeniti sustavom pružanja podrške osobama s invaliditetom kako bi one mogle ravnopravno sudjelovati u životu zajednice.

Takva promjena paradigme, koja je detaljnije razrađena u Općem komentaru br. 1. Konvenciji iz 2014. godine, znači potpuno napuštanje bilo kojeg, pa i instituta djelomičnog lišenja poslovne sposobnosti neovisno o vrsti, stupnju i težini invaliditeta te uvođenje sustava podrške pri odlučivanju osobama s invaliditetom kojom će se omogućiti da se poštuje volja i želje tih osoba, a ne pretpostavljeni najbolji interes koji misli neki skrbnik ili zakonski zastupnik.

Hrvatska nije jedina zemlja u svijetu koja se suočila s poteškoćama i vrlo ozbiljnim pitanjima vezanima uz takvu reformu. I svakako da nije jednostavno, a niti poželjno sustav promijeniti ”preko noći”, ali se od nekud mora početi.

Stoga je donošenjem novog Obiteljskog zakona iz 2015. godine, hrvatski zakonodavac ukinuo institut potpunog lišenja poslovne sposobnosti te odredio da će se daljnjih godina revidirati predmeti svih osoba koje su potpuno lišene poslovne sposobnosti i preinačiti u djelomično lišenje ili nekome čak i vratiti poslovna sposobnost.

Nadalje, kao iskorak u skladu s rečenom Konvencijom, uvedena je mogućnosti anticipiranih naredbi tako da svaka osoba može unaprijed, prije nastupanja okolnosti koje bi mogle imati utjecaja na njenu sposobnost odlučivanja, iskazati svoju volju i želje, prema kojima se ima dalje postupati.

Da bi prošlog travnja, osam godina nakon navedenih zakonskih promjena, Ustavni sud Republike Hrvatske oglasio neustavnim zakonsku odredbu koja ne dopušta potpuno lišenje poslovne sposobnosti i time taj institut vratio u hrvatski pravni sustav.

Čitajući argumente predlagatelja ostao sam šokiran time da je udruga B.a.B.e. – Budi aktivna. Budi emancipiran. stala uz argumentaciju (podnositeljica Bojić i dr.) da ”Konvencija o pravima osoba s invaliditetom ne zabranjuje potpuno lišenje poslovne sposobnosti”.

Ne samo zato što je takvo tumačenje pogrešno jer je direktno u suprotnosti sa samom Konvencijom, nego i zato što je to spomenuta udruga trebala znati naročito s obzirom na to da se u povijesti svojeg rada zalagala za sprječavanje nezakonitog smještaja u psihijatrijske ustanove.

Lišenje poslovne sposobnosti često je do donošenja novog Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama koji je stupio na snagu 2015. godine služilo kao zaobilaznica sudskog nadzora nad smještajem osoba s duševnim smetnjama u psihijatrijske ustanove.

Tako je neka osoba mogla biti smještena u psihijatrijsku ustanovu čak i ako se tome protivila, jer kao lišena poslovne sposobnosti nije imala pravo glasa pa je u ustanovu bila smještena odlukom skrbnika i to se još vodilo kao ”dobrovoljni smještaj”.

Možda je u ovome najveća ironija da se građanska smrt u prošlosti (kao i danas u nekim ekstremnim dijelovima svijeta) događala upravo ženama. Svom njihovom imovinom raspolagali bi očevi, braća, muževi i kakvi drugi muški skrbnici, bez mogućnosti da žene same imaju bilo kakvu mogućnost odlučivanja o vlastitom životu.

Odluci Ustavnog suda protivili su se suci Lovorka Kušan i Goran Selanec, uz podršku suca Andreja Abramovića, smatrajući da razlozi za ukidanje zakonske odredbe kojom se onemogućuje potpuno lišenje poslovne sposobnosti nisu logični ni uvjerljivi. Ovaj dio izdvojenog mišljenja sudaca govori sve o tome koliko Ustavni sud slabo razumije i poštuje prava osoba s invaliditetom:

”Posebno nas zabrinjava činjenica da je tijekom rasprave koja se odvijala u okviru ovog predmeta postalo kristalno jasno kako su svi suci i sutkinje svjesni činjenice da se ovom odlukom ide izravno suprotno odlukama Odbora za zaštitu osoba s invaliditetom kao tijela koje je prema Konvenciji nadležno za odlučivanje o povredama Konvencije od strane država potpisnica. No većina je prihvatila ocjenu izvjestitelja da odluke Odbora nisu strogo obvezujuće već su tek neki oblik preporuka.”

Za većinu sudaca Ustavnog suda Republike Hrvatske su, dakle, međunarodno preuzete obaveze prema osobama s invaliditetom samo oblik preporuka i prema tome, ako država ne želi poštivati prava osoba s invaliditetom onda to niti ne mora.

Kakva je to društvena poruka svim osobama s invaliditetom u Hrvatskoj?

To sada više nije samo pitanje poslovne sposobnosti, nego prava na rad, na zdravlje, na školovanje, na sudjelovanje u životu zajednice, na pristupačnost, na društvenu podršku te na sva druga prava koja se tiču osoba s invaliditetom. One naprosto uopće ne mogu više računati na Ustavni sud kao instituciju koja će u budućnosti štititi njihova prava kada ih tako olako shvaća.

Poštovane sutkinje i suci Ustavnog suda Republike Hrvatske, neka država doista može dezavuirati poštivanje međunarodnih ugovora. Ali onda ne može biti dio međunarodne zajednice.

___________________________________________

[i] Grđan K., 2012., ”Skrbništvo za odrasle osobe iz perspektive prava osoba s duševnim smetnjama u Hrvatskoj” u Zborniku radova: ”Poslovna sposobnost i skrbništvo – raskorak između Konvencije o pravima osoba s invaliditetom i prakse”, POSI, str. 37-45.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Oportunističko iskorištavanje homofobije u političke svrhe
    •  U prljavom sustavu pravosuđu nitko ne vjeruje
    •  Svi zajedno protiv fašizma u Njemačkoj!
    •  Pravda za Split Pride 2011.
    •  Ugled policije spašava uklanjanje kukolja iz žita
    •  Ženomrzačko smo društvo jer se nasilje nad ženama ne osuđuje
    •  ''Fali ti jedan papir'' za presađivanje organa
    •  ''Vili, daj ostavku!'' Da, zašto ministar ne da ostavku?
    •  ''Ne lamačite jezičinama'' nije standard liječničke komunikacije
    •  Politička taktika transfobije za povratak u neolitik

> Svi tekstovi ovog autora