autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Gorko smo zakasnili u podršci Miri Furlan

AUTOR: Marina Biti / 24.01.2021.
Marina Biti

Marina Biti

Ne uprijevši ni u koga prstom, ne osudivši nikoga, Mira Furlan nas je napustila. Ostavila nas je same s našim osjećajem krivnje.

Opraštamo se od nje – i pravdamo se. Svatko na svoj način. Netko jer je izravno kriv. Netko jer misli da je netko drugi kriv. Netko jer krivnju predstavlja nekim svojim sadašnjim društvenim statusom. Netko jer se od krivnje želi izuzeti. Netko jer tvrdi da krivnje nema, iako je priznaje samim spomenom.

Prsti su uprti u raznim smjerovima, jer osjećaj krivnje postaje najglasniji kada se žrtva suzdrži od prozivke. Krivnja tada postaje sveprisutna. I doista, posvud je: referentna je točka svih razgovora koji se ovih dana vode o Miri Furlan.

Ta naša – moja, tvoja i svačija – krivnja ovih dana cirkulira medijima i društvenim mrežama. Neki o njoj govore prilično otvoreno. Neki se prave ludima. Neki bi je isljeđivali. Neki se izvlače, umanjuju je.

Krivnja, krivnja, krivnja.

Proradi i ona neka perverzija koja ide ruku pod ruku s krivnjom, pa netko opet aktualizira ”slučaj” Mire Furlan, bilo da glumicu iznova napada ili je brani.

Od svega me toga prolaze trnci.

Ni na kraj pameti mi nije da ijednu riječ potrošim na temu ”slučaja” Mire Furlan. ”Slučaj” nije ona, nego su to svi drugi. I to ne samo povodom Mire, mada je upravo taj povod izuzetno moćan.

Čudesni magnetizam Mire Furlan, sačuvan na filmskoj traci i u našim sjećanjima, nezaslužen je poklon koji nam je ostavila u nasljeđe. Doziva čaroliju svega što je ona glumački i kao osoba predstavljala. Doista je gorka spoznaja da je više nema, i teško je breme nenaplativa duga koji nosimo na leđima. I zato valjda danas uspavljujemo svoju krivnju da bi nas boljela manje

O tom našem vlastitom bismo slučaju, za razliku od navodna njezina, doista trebali razgovarati. To bi međutim značilo pogledati u lice vlastitoj traumi i svim krivnjama i pogreškama koje ona proizvodi, a koje oduvijek prenosimo na poslovičnog ”drugog”.

Taj ”drugi” nosi lice čas jedne ili druge osobe.

Da, to je prava tema: naša bolesna podijeljenost i nesposobnost da prihvatimo da onaj ”drugi” ima pravo živjeti iako je drukčiji. Naša nezdrava potreba da tog ”drugog” zatremo ili barem odagnamo.

Mi smo taj ”slučaj”. Mi i naša nesposobnost da prihvatimo razliku s kojom ne znamo živjeti. Velika, preogromna tema našega nezreloga i neintegriranoga ”mi”.

A Mira? Mire se samo nismo dovoljno nagledali. Više je nema, ne možemo to ničim promijeniti.

U tome ”nema”, i u tome nekome čudnome nelokaliziranu ”ničemu”, krije se golemost našeg, svehrvatskog, osjećaja duga prema njoj kao i prema drugim vrijednim ljudima koje smo od sebe udaljili.

Umjesto da se suočimo s našim vlastitim postupanjima kao i s ništa manje ubojitim nepostupanjima, mi prekopavamo po životu žene koja je, onemogućena u tome da nam pruži više iako je pružila i prije toga mnogo, sebe i svoj život presadila pod neko drugo nebo.

Štogod priznavali, ma koga za to optuživali, nikako da priznamo da na taj njezin život, a još manje na samu Miru Furlan, ne možemo polagati nikakvo pravo.

Pokazali smo se toga nedostojnima.

Bez sumnje: neki su je nedostojni više, a drugi manje. Nova vremena i nove kalkulacije donijele su i nove odnose, no od prošlosti, one mučne, ne možemo se ograditi sve dok pronalazimo nove načine da postupke kakve smo činili nekad preispisujemo uvijek iznova, u novim kontekstima.

Mira Furlan nije upirala prstom u druge, no mi to i dalje uporno činimo. S prstom uzdignutim iz blata, a s glavom i dalje u blato uronjenom jedni druge prozivamo u njezino ime.

Činimo to da dio krivnje ne bi pao na nas. Stalo nam je da krivac bude netko drugi. I dalje smo je nedostojni.

Mogu li, progovarajući i ja o pokojnoj glumici, uspjeti dignuti glavu iz tog našeg blata? Ne znam je li to uopće moguće, ali mogu barem priznati da teret toga blata osjećam.

Mogu možda početi s time da kažem da me sve to iznutra grebe i tišti. Dogodilo se što se nije smjelo dogoditi i doista ne vidim da je važno jesam li ili nisam u tome sudjelovala.

No moram se zapitati kakva sam, i kakvi smo, kada zbilja zagusti? Volim(o) li ili mrzim(o), znam(o) li se zagledati u sebe, znam(o) li praštati?

Mira je otišla kako bi mogla slobodno voljeti, i sebe i druge. Mi koji u tome njezinu izgnanstvu danas pronalazimo alibi za nevoljenje svih koje osim sebe krivimo za njezin odlazak, otkuda nama obraz polagati danas pravo na nju?

Gdje smo bili dok je ona ”čeznula (…) za samo jednom jedinom porukom nekog prijatelja”, ili čak ne ni prijatelja već samo običnog znanca ili kolege, i dok je zahvaljivala ”i onim plemenitim rodoljubima” koji su joj obećavali ”masakr na srpski način” kao i onima koji su joj šutnjom davali do znanja da oslonca nema, da na njih ne može više računati?

Jesu li krivi samo mrzitelji koju nisu Miru Furlan znali upisati u svoju usku definiciju ”doma”, ili ta krivnja seže i šire?

Pitanje je, dakako, retoričko. No mislim da ga trebamo i postaviti i čuti, pa možda na njega, usprkos redundantnosti odgovora, čak i glasno odgovoriti, priznajući pritom da se ono dotiče svakoga od nas.

Lako je Miri odavati priznanje danas kada je hajka kojoj je bila izložena postala prošlost. Nakon što je sve grubosti morala izdržati, i izdržala je, bez naše pomoći.

Znanci i kolege, ali i svi drugi koji su bili izvan Mirina neposrednoga kruga, i oni koji su tada bili možda premladi ili prestari, ili u tome konkretnom trenutku možda još uvijek nerođeni: kako biste postupili prema nekoj novoj Miri danas kada bi se našla na udaru hajke?

Opraštamo se od nje – i pravdamo se. Svatko na svoj način. Netko jer je izravno kriv. Netko jer misli da je netko drugi kriv. Netko jer krivnju predstavlja nekim svojim sadašnjim društvenim statusom. Netko jer se od krivnje želi izuzeti. Netko jer tvrdi da krivnje nema, iako je priznaje samim spomenom. Prsti su uprti u raznim smjerovima

Svoj dug Miri Furlan ne možemo vratiti, no možda bismo se mogli uprijeti da zaustavimo sve buduće pohode na nečiju drugost, energično im se suprotstaviti?

Ili je prava istina o nama da smo kadri hajke nazivati pravim imenom i osuđivati tek kada postanu prošlost, dok s druge strane ustrajemo u eufemizmima kada se radi o događanjima kakva se prečesto i danas odvijaju pred našim očima?

Neki u hajkama izravno sudjeluju, drugi ih iz prikrajka prate. Jesu li ovi drugi zbilja puno bolji od prvih?

Što su uopće hajke, i na koga se hajkaši okomljuju? Ima o toj temi napisanih studija. Ne, ne okomljuju se hajkaši na moćnike. Rjeđe se okomljuju na muškarce, iako i takvih primjera ima; mnogo su češće na udaru žene.

Percipirane kao slabije, one nerijetko reprezentiraju nešto što drugi nemaju, a za čim žude. Vještice iz Salema, vještice iz Rija, vještice sa svih obala. Uvijek po nečemu posebne.

Mira je imala talent i ljepotu. Imala je i želju i spremnost da je ništa, pa ni rat ni posvađani ljudi s različitih strana državnih granica, ne zaustave u tome da sav svoj talent i svu ljepotu i duha i tijela stavi u službu bolje strane ljudskosti.

Danas više nema rata, no ratovi riječima, itekako bolni i itekako otrovni, i dalje se vode.

Miru u konačnici nisu otjerale bombe već riječi pretvorene u oružje. A možda još i više – otjerala ju je šutnja, izostanak svake podrške.

U toj je šutnji naravno također bilo svega – i naslade i zavisti, i nemoći, i sebičnosti.

Trebalo je ustati u obranu njezina talenta i njezine ljepote, vanjske i unutrašnje. No to nitko nije učinio.

Hajke na poslovičnu ideološku drugost koju prepoznajemo čas pod jednim čas pod drugim licem nekoga tko se istakne bilo kojom vrstom svojih osobnih blagodati i svoje drukčijosti, dobile su u medijskom prostoru i s pojavom društvenih mreža novi zalet i novo pogonsko gorivo.

Posvuda danas niču tzv. blame groups – grupe koje vrište i prozivaju. Te su grupe zaštićene širokim obručem šutnje svih drugih koji se ne žele ”u takve stvari” miješati.

Po čemu smo dakle danas drukčiji i bolji? Zar zato što ne napadamo više (samo) Miru, nego su nam nove žrtve postale zanimljivije?

Ili možda zato što se ne ograđujemo više od Mire, ali se ograđujemo od novih žrtava koje neka bezvezna i ostrašćena rulja, zvala sebe domoljubnom ili liberalnom, jedva dočeka uzeti na zub?

Ne budimo jeftini u svom iskupljivanju. Tko nije spreman ustati za drugoga nije dostojan sjećanja na Miru Furlan.

Dok se opraštamo od preminule glumice, prisjećamo se njezinih blistavih glumačkih kreacija.

No možda bi bilo još i važnije zamisliti se nad svime što Mira Furlan nije dobila priliku učiniti. Nad izborima koji su joj bili nepovratno uskraćeni.

Njezina magija je magija jednog pred mnogo godina bezrazložno rascijepljena života prepuna iskri koje su se tek trebale ujediniti u cjeloviti vatromet. Osjetiš taj neodživljen ali usprkos tome tako bogat život dok gledaš u lik Mire Furlan na filmskome platnu.

Začaran si, ne možeš oči odlijepiti.

Bijednici se pred energijom što se slijeva s tog filmskog platna mogu osjećati samo još bjednije. Zavidnici još zavidnije.

Krivci, sami krivci. Kome je, pak, ta energija promakla jer možda nije obraćao pažnju, taj nosi breme krivnje iz nehata.

Čudesni magnetizam Mire Furlan, sačuvan na filmskoj traci i u našim sjećanjima, nezaslužen je poklon koji nam je ostavila u nasljeđe.

Taj poklon doziva čaroliju svega što je ona glumački i kao osoba predstavljala.

Lako je Miri odavati priznanje danas kada je hajka kojoj je bila izložena postala prošlost. Nakon što je sve grubosti morala izdržati, i izdržala je, sama

Doista je gorka spoznaja da je više nema, i teško je breme nenaplativa duga koji nosimo na leđima.

Mora da zato danas uspavljujemo svoju krivnju – da bi nas boljela manje.

There’s a lullaby for suffering / And a paradox to blame, rekao bi Leonard Cohen.

Miri su uspavanku pjevale zvijezde u koje se predsmrtno zagledala.

Na nas, pak, koji se nastavljamo povlačiti u strahu od svakog plamička nečeg boljeg koji se želi i pokušava razgorjeti može se odnositi jedan drugi stih Cohenova do boli gorkog predsmrtnog usklika Hineni, Hineni:

We kill the flame

Mi smo se pokazali kao ti koji ubijaju plamen.

Gorko smo zakasnili u podršci Miri Furlan. I zato, zagušujući osjećaj nedostatnosti prati sve što uopće možemo izreći.

Nadam se da će jednom netko podjednako u svome polju poseban kao što je Mira Furlan bila u svom ispričati nam priču o njezinu životu koji zvjezdano nastavlja sjati u slutnji svega što je moglo biti drukčije i sretnije za nju samu, kao i za nas – njezinu publiku.

Književnost se možda jedina može u ime svih nas iskupiti.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

 

Još tekstova ovog autora:

     Бeћapaц – riječ vrijedna tisuću riječi
     Juričan vs. Bandić – rezultat 3:0
     Svi grijesi Alis Marić
     ''Ne zna što je tvrda kohabitacija? Znat će'' (Plenković)
     Isključi mozak da ne omete doživljaj
     Kako iz krize izvući maksimum dobrobiti uz minimum štete
     Skica iz sjećanja za Tonka Maroevića
     Može li socijaldemokracija put novoga doba?
     Nasilni je prodor u žensko tijelo poput udara sjekirom u psihu
     Od mača do kuhače: panorama hrvatskih političkih privida

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • argentinski roman

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1