Giorgia Meloni: od kiča do krvi samo je jedan korak

Buduća talijanska premijerka govori kao fašist, djeluje kao fašist, izgleda kao fašist, ali iz nekog razloga Europljanima, pa među njima ni Hrvatima, hrvatskim političarima, diplomatima, novinarima nije to dovoljan razlog da zaključe da Giorgia Meloni jest fašistkinja.

Već kao tinejdžerica javno je slavila Benita Mussolinija (“sve što je radio, radio je za Italiju”), i nikad ga se nije odrekla, postala je aktivistica i jedna od čelnica stranke koja je baštinila Duceove tradicije, imenovala je ulice Giorgiju Almiranteu, Duceovom ministru u onoj kvislinškoj paradržavici osnovanoj rujna 1943. u gradiću Salò u Lombardiji, karijernom antisemitu i rasistu, uredniku časopisa La difesa della razza, te kao uzgred i osnivaču njezine prve stranke.

Da ne bismo slučajno pomislili da je Giorgia Meloni u međuvremenu doživljenja preobražaj i prosvjetljenje, ili da su to zablude i fantazme jedne mladosti, valja spomenuti da je sredinom 2020. za Almirantea govorila da je bio “veliki političar”, “domoljub”, “mučenik”. To je vrijeme kada Almiranteova posljednja i njezina prva stranka MSI odavno više nije postojala…

Predvidljivo, Giorgia Meloni je protivnica pobačaja i eutanazije, istospolnih partnerstava, rodne ideologije, multikulturalnosti, Walta Disneyja…

Antivakserica je, žestoka borkinja protiv prihvaćanja migranata, koja svoje sljedbenike uvjerava da postoji veliki plan da se Talijane raseli i rastoči, a Italiju uništi, tako što će im zemlju osvojiti afrički i azijski muslimani.

Giorgia Meloni protivila se ulasku Hrvatske u Europsku Uniju. Tražila je da preduvjet bude vraćanje Istre i Dalmacije u sastav Italije te obeštećenje esula, iseljenih i prognanih istarskih i dalmatinskih Talijana. Od svojatanja Istre i Dalmacije nije odustala nikad, to je jedan od neformaliziranih programskih ciljeva njezine stranke Braća Italije. Maršala Tita, sasvim razumljivo, smatra jednim od najvećih zločinaca u povijesti.

Poput Ante Đapića, i ona je 2009. posjetila Jad Vašem, te ceremonijalno se ogradila od antižidovskih zakona, “nedvosmisleno je osudila gušenje demokracije”, i u istom je dahu nastavila podržavati, komemorirati i tradirati one koji su te zakone donijeli, a demokraciju u Italiji ugušili.

Koristi se starim talijanskim fašističkim sloganom “Bog, domovina i obitelj”, a u jednom govoru, skandirajući za sebe govori: “Ja sam Giorgia, ja sam žena, ja sam majka, ja sam Talijanka, ja sam kršćanka.”

Jednom riječju, Giorgia Meloni je fašist, ili rodno korektno fašistkinja. Manje šarmantna i privlačna od Benita Mussolinija, neusporedivo lošija novinarka od Mussolinija, nadajmo se i manje sposobna od Mussolinija, manje obrazovana od njega, te u ponečemu sličnija mlađoj nacionalsocijalističkoj braći od Mussolinija.

Recimo, Giorgia Meloni zaluđena je Tolkienovim “Gospodarom prstenova”, obožava Endeovu “Beskrajnu priču”, a svijet hobita doživljava kao vlastiti svijet i svojevrsni imaginativni uzor.

Nacisti su bili uživljeni u taj narativni odmak, otkorak od realnosti, u bajku, u mit. I da, bili su fascinirani Tolkienom, ali on, mušičavi britanski konzervativac, nije bio nimalo fasciniran njima. Giorgija Meloni se u “Gospodaru prstenova” i u “Hobitu”, kao i u “Beskrajnoj priči” – inače, sve knjigama koje su i ovom čitatelju drage i formativno važne – oduševljava nečim što u njima postoji, što je inherentno fentasiju, bajci i svakoj maštariji o šumskim duhovima i patuljcima, jednim krajnje specifičnim i neotklonjivim slojem kiča.

Racionalni i književno pristojno obrazovani Mussolini s prijezirom bi odbacio Tolkiena, ali Hitler bi, recimo, bio oduševljen. Jedan izvanredno važni predratni performans Jusufa Hadžifejzovića nosio je naziv: “Od kiča do krvi samo je jedan korak”.

Giorgia Meloni je fašistkinja, talijanska fireresa, Duceova mažoretkinja, i ničim to nikada nije pokušala demantirati. Osim što kaže da joj se ne sviđa da je nazivaju fašistom. Ona, međutim, neće pokrenuti goleme narodne mase, kao što ih je pokretao Duce, neće organizirati batinaške horde, kakve je organizirao Duce.

Za razliku od Mussolinija, Giorgia Meloni nema – ili još uvijek nema – ni ozbiljan populistički potencijal, ni povoljan europski kontekst. Ali kao što je Mussolini vodio antipolitiku i propovijedao antiideologiju služeći se isključivo strahom, nasiljem i mržnjom, tako i Giorgia Meloni kani antipolitikom i antiideologijom vladati služeći se mržnjom.

Smiješno je smatrati je nečim drugim osim fašistkinjom: supstancijalno, mišlju i uvjerenjima, ona je dovršeniji fašist od Mussolinija. Koji da je imao drukčiji europski kontekst, ili da je u jednom trenutku, sredinom tridesetih, svoja savezništva koncipirao samo malo manje samoljubivo, drukčiju bi imao i putanju. Ali ne bi Mussolini ni tada bio manje Mussolini i manje fašist.

Čudni su, povremeno i dirljivi argumenti kojim se Giorgiju Meloni danas pokušava prikazati pitomijom nego što ona jest, a činjenicu da je veliki dio Talijana, naročito talijanskih žena, glasao za nju. Inoslav Bešker tako kaže da je u njegovom rimskom kvartu za nju glasala većina svijeta, koji su prethodno glasali za Pet zvjezdica, prije toga za Berlusconija, još ranije za komuniste. “Posrijedi su manje-više isti ljudi, normalni susjedi.”

Ganuo me Bešker, jer sam se sjetio onih svojih dobrih i dragih ljudi, nadasve “normalnih susjeda”, pače komšija, koji su jedne obične novembarske nedjelje 1990. u mojoj mahali glasali za Radovana Karadžića. Njihova dobrota, suživotnost, normalnost nisu, međutim, normalizirali Radovana, nego je Radovan njih postupnim radom ubrzo uspio učiniti nenormalnim. Imao je uvjete za to.

Samo se o uvjetima radi, i sve čemu se čovjek može nadati u slučaju Giorgije Meloni jest da ta žena neće imati uvjeta da ostvari svoje snove i fantazije, nego da će samo, kao što pristojnim i socijaliziranim fašistima priliči, biti sluškinja krupnog kapitala i vješta podbunjivačica većine protiv manjine. To je fašizam bez manevarskog prostora.

A da je uvijek i samo o manjinama riječ potvrđuje i slučaj Filipa Zoričića, gradonačelnika Pule. Ovaj bivši sjemeništarac i nastavnik – što je, oboje, bio i Mussolini – školski ravnatelj, koji je zabranjivao školski list ako bi se u njemu pojavio kakav ljevičar, blizak klerikalnoj desnici, na vlast je u Puli došao uz svesrdnu pomoć SDP-a, te možemaško-aktivističkih skupina, koje su u IDS-u vidjele crnog vraga, a u Zoričiću, valjda, poželjnog saveznika.

On je nastupio, i još uvijek nastupa, s proklamiranih antiideoloških pozicija, uz neku vrlo kontroliranu konzervativno-katoličku i domoljubnu hrvatsku retoriku.

Zoričić zna nad kime vlada, ali aktivno radi na idejno-nacionalnom preobražaju svojih građana. Zanimljivo je doba njegove vladavine procjenjivati po fasadama pulskih zgrada i po radu komunalnih službi: grad su preplavili hrvatski domoljubni grafiti, sa šahovnicom bez krune, ali još uvijek od crvenoga početnog polja, kojim aktivna mladež ukrašava svaki kvart.

To je, kao, neka uredna promjena urbanog krajolika, hrvatska patriotizacija Pule, možda kroatizacija jedne nacionalno odrođene, mješovite i multikulturne metropolice, ali nju prati još nešto: prije nastupa Filipa Zoričića i njegovih gradskih vlasti, nigdje se na pulskim zidovima nije moglo vidjeti ni ušato U s upisanim križem, ni natpisi ZDS, niti išta od tog diljem Hrvatske uobičajenog ustaškog folklora, a da o kukastim križevima i ne govorimo.

Kadli, najednom, eto grada preplavljenog takvim grafitima, u koje Zoričićeve komunalne službe, inače vrlo aktivne u pranju i čišćenju ulice, nikad ne diraju. A odnedavno događaju se i vrlo interesantni incidenti s devastiranjem gradskih antifašističkih obilježja, pa je tako, recimo, iščupana brončana glava Lina Marianija, koja je stajala ispred pulskog Circola, dakle sjedišta Talijanske zajednice. Nemoguće je u medijima pronaći gradonačelnikovu reakciju na ovaj čin.

Sve ovo pripovijedamo zbog sljedećega. Govori neki dan Filip Zoričić: “zanimljivi su rezultati glasanja Talijana u Hrvatskoj. Od 25 posto glasača koji su u Hrvatskoj izišli na izbore, 40 posto ih je dalo glas desnici, što je oko 1500 ljudi.” Pa kaže: “Generalno je to mala brojka, ali meni i dalje neshvatljivo, no demokracija nudi izbor i ima, očito, više lica.”

I tako pulski gradonačelnik denuncira tu jedva primjetnu i plahu manjinu u svome gradu i u Istri, te ostatke ostataka jednoga protjeranog naroda. Uopće ne treba sumnjati da će na ovo još netko iz ležišta izvaliti poneku brončanu talijansku glavu, ili će barem na pulskim zidovima ispisati prigodan grafit.

Nije problem u građanima koji su u tolikom uznemirujućem broju glasali za fašiste, problem je u nečemu drugom: hoće li ti fašisti od njih načiniti narodne mase po mjeri fašizma, ili će građani na osnovu onoga što ovi rade ili govore shvatiti da su na vlast doveli fašiste, te će ih prvom sljedećom prilikom za dobro većine i manjine srušiti s vlasti.

Govorim o Italiji i Giorgiji Meloni, naravno.

(Nije dopušteno preuzeti ovaj sadržaj bez autorova odobrenja. Prenosimo s autorova portala).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Razlika između borbenog zrakoplova i elegije
    •  Danka Ilić, daleka ugasla zvjezdica na tamnome nebu izbora
    •  Pojesti govno ozbiljna je i sudbonosna stvar
    •  Pojesti govno ozbiljna je i sudbonosna stvar
    •  Monika Herceg, pjesnikinja slobode
    •  Zelene politike i masakr vrana u Zapruđu na Veliki petak
    •  Rijeke pravde dolaze, kakve nam darove donose?
    •  Ivan Markešić je u pandemiji branio pravo ljudi da se vesele
    •  Pralja
    •  Milanu Bandiću treba podići dostojan nadgrobnik

> Svi tekstovi ovog autora