autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Gerard iz našeg sokaka

AUTOR: Milan Vlajčić / 11.09.2014.

Kao tajanstvena sila koja stiže iz svemira da razreši stvar (kako kaže jedna poznata rok-pesmica), ovog četvrtka banuo je u našu malu sredinu velikan sa ruskim pasošem Gerard Depardieu. Primljen na visokom državnom nivou, prošetao je kroz nekoliko ustanova, primio Zlatni pečat Jug. kinoteke, onako u prolazu. Obično se pečat dodeljivao uz filmske radnike u gledalištu, ali sada je to obavljeno na prepad. Sledeći put ga nekom mogu poslati na kućnu adresu.

 

Čovek koji se odrekao svoje domovine da ne bi platio porez (plemenito, nema šta) utekao u naručje moćnom hazjajinu sa Istoka, sa ponudom moćnika sa primorja da bude ambasador kulture Montenegra (ne znamo kako se to razrešilo, jer su odande proglašene sankcije protiv nove glumčeve domovine). Obišao je Skadarliju, probao pohovane paprike i ajvar, između ostalog pohvalio ovaj hrabri narod koji nikom ne uvodi sankcije. Rekao da će da govori o kulturi, a uspeo samo da pozdravi Putina kao mirotvorca!

Čovek koji se odrekao svoje domovine da ne bi platio porez (plemenito, nema šta) utekao u naručje moćnom hazjajinu sa Istoka, sa ponudom moćnika sa primorja da bude ambasador kulture Montenegra (ne znamo kako se to razrešilo, jer su odande proglašene sankcije protiv nove glumčeve domovine). Obišao je Skadarliju, probao pohovane paprike i ajvar, između ostalog pohvalio ovaj hrabri narod koji nikom ne uvodi sankcije. Rekao da će da govori o kulturi, a uspeo samo da pozdravi Putina kao mirotvorca!

 

Ostavio je dubok trag u francuskom filmu posle Novog talasa, a sada šeta svetom, buntovnik protiv obaveze koju podmiruje svaki građanin neke uređene zemlje. Čak ni onaj vampirski tajkun Roman Abramovič, vlasnik londonskog Chelseyja, nije se odrekao svoje zemlje, ali njega i našeg Gerarda vezuje samo jedna stvar: odanost velikom moskovskom hazjajinu.

 

Zbog toga sam ovih dana tužan. Njegovo novo zvanje, prijatelj srpskog naroda, podsetilo me je na rane devedesete kad su u ovu zemlju dolazili neki ljudi da nas brane od zlotvora. I odbraniše nas, vala, onoliko! Ali Gerard nas samo voli i doći će nam ponovo.

 

Tog četvrtka, tačno u podne, u istorijskom zdanju Muzeja Jugoslovenske kinoteke (legendarni bunker u Kosovskoj ulici) skupina filmskih novinara i znalaca došla je na tradicionalno obeležavanje početka jesenje sezone ove ugledne kuće. I onda uleće direktor JK Radoslav Zelenović i saopštava: Izvinite zbog zakašnjenja (oprostivog, dodajemo, samo petnaestak minuta). I kaže nam, uzbuđen, intonacijom kojom Bora Todorović u mitskim ”Maratoncima” saopštava ”Stigao je bioskop”: ”Dali smo Depardieuu Zlatni pečat Jugoslovenske kinoteke”. Zbunjeni, tek tada doznajemo da je junak ”Asterixa” u našoj maloj sredini.

 

Tokom popodneva i večeri elektronski mediji ogroman deo prostora posvećuju ovoj istorijskoj poseti, jer se danima ništa bitno ne događa sem užasnih vesti da pola Srbije pije zagađenu vodu (i to ne od juče, kad je saopšteno), da u mnogim gradovima, na nešto jači pljusak voda ponovo nadire sirotinji u stanove, da od obećane pomoći postradalima još ništa bitno nije dodeljeno, jer lenja, nušićevska birokratija ne zna šta da ponudi nesrećnicima sem gomile konfuznih upitnika za popunjavanje.

 

A i oni spasonosni arapski šeici se već dugo ne oglašavaju. Jedan komentator navodi da mu je nešto mnogo bilo sumnjivo kako se ovi šeici razbacuju milijardama dolara. A onda je, kako kaže, prolazio kraj Marinkove bare, oaza iz pretprošlog veka, i primetio dvojicu kako sortiraju sekundarne sirovine! Možda mu se nešto prividelo.

I onda ga neki novinarski glas pita da li će nešto od svog kapitala (o kome mislimo da znamo više od njega) uložiti u srpsku kinematografiju. GD zbunjeno zaobilazi svaki određeniji odgovor. A zašto je onda bežao iz otadžbine ako krene da se razbacuje krvavo zarađenim penezima kao pijani baron iz nekog vodvilja! Tad mu je valjda postalo jasnije kamo je zalutao. Ali – glumac je glumac, valja odigrati preuzetu ulogu do kraja, makar bila reč o rđavoj farsi

 

A kad je reč o Depardieuu, doznajemo da se ništa sigurno ne zna. Gorostasni glumac se zahvaljuje na ljubaznom pozivu, ali se ne otkriva ko ga je i za koji iznos pozvao. Došao je prvi put, na kratko, jer nas voli.

 

Na konferenciji za novinare premijer Srbije je potresen, uručuje mu golemu kotaricu za pićima iz podruma svog oca. GD prima i zagleda. Čujemo da je oduševljen zemljom, i to posle pola časa vožnje od aerodroma do Predsedništva srpske vlade. Premijer ga moli da, gde god može, lepo govori o nama (veoma mučan trenutak, takvo sitno poniženje nam nije potrebno).

 

I onda ga neki novinarski glas pita da li će nešto od svog kapitala (o kome mislimo da znamo više od njega) uložiti u srpsku kinematografiju. GD zbunjeno zaobilazi svaki određeniji odgovor. A zašto je onda bežao iz otadžbine ako krene da se razbacuje krvavo zarađenim penezima kao pijani baron iz nekog vodvilja! Tad mu je valjda postalo jasnije kamo je zalutao. Ali – glumac je glumac, valja odigrati preuzetu ulogu do kraja, makar bila reč o rđavoj farsi.

 

Pre nego što su ga odveli u Skadarliju, jer je izjavio da ga zanima naša hrana, pokazali su mu maketu Beograda na vodi u obnovljenom zdanju Geozavoda. Posle samo nekoliko trenutaka zagledanja u maketu dela grada o kojem ne zna ništa kamere beleže njegovo oduševljenje i radost da će Beograd na vodi tako izgledati. Čisti blam, veći nego kad je pre izvesnog vremena holivudska zvezda Steven Seagal srpskim odličnicima objašnjavao kako se boriti sa organizovanim kriminalom, dok ovi naši dilberi u glavi hvataju beleške!

 

U video snimcima i sutrašnjoj štampi podrobno je opisano šta je ovaj bucko sve konzumirao. Ako su samo pola izmislili, njemu je kasnije žestoko pozlilo! Na televiziji su viđeni snimci kako se glumac veseli sa šeširom na glavi, uz bučnu kafansku muziku i prepunu trpezu.

 

Niko nijednog trena nije saopštio ni odakle je došao, ni kamo se zaputio! Strogo poverljivo, nema šta.

Ne zna se u ovom retoričkom bunilu od najavljenih reformi (nijedna nije ni načeta) ko će još biti doveden da nam poboljša imidž. Neki jezici kažu da uskoro dolazi David Jason, legendarni Del Boy, a možda i španska burleskna verzija Eliota Nessa – neodoljivo vulgarni inspektor Torente. Ako do toga dođe, kakvi će se tu voditi državnički razgovori od bilateralnog značaja!

 

Nema razloga da ističem kako je Depardieu jedan od najvećih evropskih glumaca posle Belmonda i Delona, sa dugom glumačkom karijerom od 1967. naovamo i desetinama antologijskih ostvarenja. Glumci po svojoj konstituciji imaju pravo da se prilagođavaju životnim situacijama, pa čak i kad je reč o dramaturgiji kao pozajmljenoj iz Gogoljevog ”Revizora”. Ništa ne ide njemu na dušu, ova mera konfuzije i infantilne strategije (Putinov protégé) ide na dušu palanačkom mentalitetu i snižavanju lestvice podnošljivog građanskog ukusa.

 

Nedosegnut uzor u manipulaciji javnim mnjenjem sopstvenom zagonetnom biografijom, Maršal Jugoslavije bio je oprezniji, jer je znao da se snađe u okruženju Churchilla, Staljina, Gamala Abdela Nasera, cara Haile Selasija i gomile afričkih poglavica (čak je onog zlikovca Idija Amina potajno primio u državnu posetu na Brionima, pa je to jedva procurilo u javnost da bruka ne bi bila prevelika). Kad je predstavljen Richardu Burtonu (filmskom Titu iz ”Sutjeske”), promrsio je da nema ništa protiv svog filmskog dvojnika, zadovoljan što poređenje ide njemu u prilog (lična iluzija ili ne).

 

U godinama prvih Festova, sedamdeste prošlog veka, sijaset velikih zvezda se promuvalo Beogradom, ali niko nije imao hrabrosti da Hoppera, Petera Fondu, Sissy Spacek i slične hipijevske persone odvede kod Maršala. Da je došao John Wayne, njemu bi srce zaigralo, jer je voleo vesterne…

 

Ne zna se u ovom retoričkom bunilu od najavljenih reformi (nijedna nije ni načeta) ko će još biti doveden da nam poboljša imidž. Neki jezici kažu da uskoro dolazi David Jason, legendarni Del Boy, a možda i španska burleskna verzija Eliota Nessa – neodoljivo vulgarni inspektor Torente. Ako do toga dođe, kakvi će se tu voditi državnički razgovori od bilateralnog značaja!

Još tekstova ovog autora:

     Kao hodač po žici u cirkusu
     Potemkinova unučad
     Fest, bez padanja u nesvest
     Opelo multikulturalnosti
     Vek Milene Dravić
     Eros i muka čitanja
     Corax nesalomivi
     Sto godina izdaje
     Decenije nesanice
     Wagner u CineplexX-u

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • argentinski roman

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1