autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Gdje je bio Bog kada se ubijalo Tutsije, ”manjince štakore”?

AUTOR: Vladimir Pavlinić / 28.09.2019.
Vladimir Pavlinić

Vladimir Pavlinić

U vrijeme kad se žarilo i palilo po našim krajevima još se gori genocid dogodio u afričkoj Ruandi. Desetomilijunsko žiteljstvo te u većini kršćanske zemlje čine dva naroda, Hutui (85 posto) i Tutsiji, jedni i drugi u većini katolici. Kršćanska ljubav među njima nikada se nije razvila. Hutui su svjesni svoje većinske snage, a Tutsiji s osjećajem ugroženosti neizbježno su buntovni.

U proljeće 1994. nacionalni vođe Hutua objavili su svojima veliko otkriće: ti drugi što žive pomiješani s njima nisu uistinu ljudi, nego – štakori. S radija i televizija dan je i noć brujalo o nametnicima koji njima, Hutuima, potajno spremaju uništenje. Ime Tutsi više nisu izgovarali.

I s propovjedaonica su Hutui slušali o vitalnoj ugroženosti od podmuklih susjeda. Oni i nemaju duše. Tako je domoljubni duh bogoljubnoga naroda Hutua bio žurno pripremljen na ono što im je činiti. Što se već s gamadi radi.

I s propovjedaonica su Hutui slušali o vitalnoj ugroženosti od podmuklih susjeda. Oni i nemaju duše. Tako je domoljubni duh bogoljubnoga naroda Hutua bio žurno pripremljen na ono što im je činiti. Što se već s gamadi radi

Ovi drugi doduše ne izgledaju nimalo drukčije, ali svatko poznaje susjeda. I tako je mlado i staro svojski prionulo uz sveti posao spašavanja roda svoga. U stotinu dana pod mačetama je izginulo 800 tisuća Tutsija. Sječa je obuhvatila sve, od novorođenih do nemoćnih.

Sljedeća osobna ispovijest potječe od čovjeka koji je kao dječak pokolj čudom preživio, iako osakaćen i izbrazdan po cijelom tijelu.

Révérien Rurangwa odrastao je u jako pobožnoj katoličkoj obitelji. Njegovo selo Mugina bilo je načičkano crkvicama uz cestu, tu je bio samostan s 30 časnih sestara i dva svećenika Španjolca. Nedjeljna misa i obiteljska molitva za stolom i uvečer bile su zakon. Révérien se sjeća kako ih je mama uspavljivala potihim Zdravomarijama.

Ono što je doživio slomilo mu je vjeru. Pred očima mu je zaklano svih 47 članova obitelji. Bili su se sakrili u kozju pojatu iza sela i tu ih je, oboružan mačetom, pronašao najbliži susjed gostioničar, s kojim su se dotad prijateljski posjećivali.

Révérien je gledao kako sijeku u komade roditelje, sestre od pet, sedam i trinaest godina i brata od devet. Njemu su odsjekli ruku, iskopali oko i izubijali ga toljagom s nabijenim čavlima.

Révérien Rurangwa

Révérien Rurangwa

”Majka je umrla moleći se Bogu. Izbavi nas od zla, amen”, piše on u svojoj knjizi ”Genocid”. Govori kako su ih izdale Ujedinjene nacije i zapadne zemlje. (Godinu dana prije podjednake srebreničke priče.)

Napustili su ih i svećenici Jean i Isidore zajedno s časnim sestrama. Na sam prvi dan pokolja, 7. travnja, pred samostanom je stao vojni kamion UN-misije za pomoć Ruandi, duhovni zbor se ukrcao i napustio mjesto. Trideset godina živjeli su tu s narodom. Révérien je gledao kako uzimaju sa sobom lonce s cvijećem i pse. ”Nisu li umjesto toga mogli uzeti koje dijete?”, pita se.

Stotine tisuća Tutsija sklonile su se u svoje skromne crkve; i one su redom postale mjesta masovne smrti. ”Gdje je bio Bog?”, pita Révérien. ”Ja sam s petnaest godina valjda nešto i zgriješio, ali što je s tek rođenima, što su oni Bogu zgriješili?”

”Nakon što ste tada vidjeli svećenike Hutue kako dolaze s mačetama i ubijaju, pa crkvu u kojoj je pobijeno 25 Tutsija vidite sada lijepo očišćenu i vidite ove što se sada tu mole, iste koji su ubijali…”

U prostranu katoličku crkvu u Kivumuu sklonilo se više od 1500 Tutsija. Došli Hutui s buldožerima i srušili crkvu na ljude. Oni koji su, još živi, pokušali pobjeći sasječeni su. U akciji je sudjelovao i mjesni svećenik Athanase Seromba. Poslije ga je Međunarodni krivični tribunal za Ruandu osudio na doživotni zatvor – za rušenje crkve i genocid.

Ovi drugi doduše ne izgledaju nimalo drukčije, ali svatko poznaje susjeda. I tako je mlado i staro svojski prionulo uz sveti posao spašavanja roda svoga. U stotinu dana pod mačetama je izginulo 800 tisuća Tutsija. Sječa je obuhvatila sve, od novorođenih do nemoćnih

U ovoj priči javlja se ime jednog bosansko-hercegovačkog svećenika – Vjeke Ćurića. On iz gomile strši kao heroj koji je ostao uz svoje ljude i sve činio da ih zaštiti. Samo je neznatan broj svećenika ostao s narodom; većina ga je odmah u početku krvoprolića napustila. Ćurićeva priča poslužila je Englezima za film ”Ustrijeliti pse”. Karakter oca Vjeke, pod imenom Christopher, igra veliki John Hurt.

Unatoč lomu s vjerom Révérienov daljnji životni put odredila je kršćanska ljubav. Izbjeglicu je u svoj dom uzeo Švicarac Luc Dupraz. Révérien kaže kako sada u privatnoj kapeli svoga dobročinitelja u švicarskim Alpama ”vodi bitku s pitanjem Boga i duše”. Luc ga ustrajno potiče da razmisli o oprostu. To Révérien ne može shvatiti niti prihvatiti. Evo zašto.

Godinu dana nakon masakra vratio se u Ruandu da potraži ubojice svoje obitelji. Pronašao je i glavnoga, gostioničara Simona Sibomana. Taj i dalje radi u svome baru, ni vlas mu s glave nije pala. Kao ni drugima što su sasjekli sve živo na brežuljku iza sela Mugina. Révérien je otišao vlastima i prijavio Sibomana. Zatvorili su ga i za nekoliko dana pustili.

Ali je zato Révérien morao bježati, pošto je za dlaku umaknuo napadaču na njegov život. Čak je poslije u Švicarskoj i Belgiji doživio još nekoliko takvih pokušaja napada. Rijetki preživjeli svjedok opasan je ubojicama, danas časnim, uglednim građanima. A oni su dovoljno moćni i organizirani da ga mogu ganjati okolo po bijelom svijetu.

John Hurt u ulozi nadahnutoj likom hrvatskog svećenika Vjeke Ćurića u filmu ''Shooting dogs'' (2005.)

John Hurt u ulozi nadahnutoj likom hrvatskog svećenika Vjeke Ćurića u filmu ”Shooting dogs” (2005.)

”Pitaju me jesam li oprostio čovjeku koji je pobio svu moju familiju”, govori Révérien. ”Pitam ja njih: kako oprostiti nekome tko nikada nije molio za oprost? Ili da ja njima predložim neka mene mole za oproštenje? Ljude koji su kroz tri mjeseca ubijali dan i noć. Ljude koji još danas hoće da me ubiju. Koji ne žale što su radili… Mislim da bi to oni i opet radili. I zbilja, ljudi su i dalje ubijani mačetama i trovani. Žrtve su nezaštićene.”

U domovinu se više ne može vratiti, kaže. Ruanda mu više nije domovina. ”Dom je gdje ti je obitelj. Gdje živiš na sigurnom.”

Pozvali su ga u ženevsko sjedište Ujedinjenih nacija na komemoraciju ruandskog genocida. U svome govoru rekao je: ”Između mene i Boga je gotovo”.

No, završno poglavlje njegove knjige ”Genocid” odaje da njegovo hrvanje s Bogom nije gotovo.

To je jobovska priča svađe s Bogom. Jedne noći nije mogao zaspati, otišao je u kapelu svoga dobročinitelja i kleknuo. Vikao je gore prema križu. Uzeo je Bibliju. Tu naiđe na izreku ”Blago krotkima”, zatim ”Izbavi nas od zla”. Svaka izreka djelovala mu je kao laž.

Ono što je doživio slomilo mu je vjeru. Pred očima mu je zaklano svih 47 članova obitelji. Bili su se sakrili u kozju pojatu iza sela i tu ih je, oboružan mačetom, pronašao najbliži susjed gostioničar, s kojim su se dotad prijateljski posjećivali. Révérien je gledao kako sijeku u komade roditelje, sestre od pet, sedam i trinaest godina i brata od devet. Njemu su odsjekli ruku, iskopali oko i izubijali ga toljagom s nabijenim čavlima

Onda je prišao raspelu na pročelju kapele: ”Odjednom oćutim neke čudnovate sličnosti između mene i njega. Njegove rane, polomljenost, mlazovi krvi, njegova iščašenost, sve kao i moje i moje izmrcvarene braće”, piše.

”Taj Krist, iznakažen, izbijen, posječen, izboden, izgleda kao ja. Kao da mi je brat. Izgleda kao mladi Tutsi na muginskom brežuljku, raskomadan 20. travnja 1994. od ljudi koji su trebali biti njegova braća. Isus izgleda kao žrtva genocida Tutsija. Izgleda poput žrtava svih genocida, svih zločina, svih ljudskih nedjela…”

*  *  *

Pitanje prvo: Što je to u čovjeku što običnu, mirnu, dobroćudnu individuu može u mahu pretvoriti u okrutnoga ubojicu, čak i najbližih?

Kažu promatrači životinjskoga ponašanja da je od svih zvijeri najokrutnija ta naša dražesna domaća mačka. S kojim se užitkom poigrava i polako muči ulovljenoga miša ili pticu. A od te slatke, male, pakosne čovjekove pratilice još je okrutniji on sam.

Čovjek se sviješću, razumom, duhom neizmjerno izdiže nad sve živine, no svojom sklonošću okrutnosti najveća je zagonetka. Rješenju se još nitko nije približio.

Tvrdu vjeru francuskog katoličkog pisca Françoisa Mauriaca mutio je sveobuhvatni fenomen okrutnosti u prirodi, to vječno, grozno međusobno proždiranje. ”Zašto je to Bog tako uredio?”, pitao se.

Napustili su ih i svećenici Jean i Isidore zajedno s časnim sestrama. Na sam prvi dan pokolja, 7. travnja, pred samostanom je stao vojni kamion UN-misije za pomoć Ruandi, duhovni zbor se ukrcao i napustio mjesto. Trideset godina živjeli su tu s narodom. Révérien je gledao kako uzimaju sa sobom lonce s cvijećem i pse. ”Nisu li umjesto toga mogli uzeti koje dijete?”, pita se

Pitanje drugo: Zašto je u tom zvjerskom svijetu, kako uči katekizam, morao i Božji Sin biti okrutno ubijen? Da podmiri Očev zahtjev za pravdom, da dug zloće ljudi plati svojim životom? Znači li to da Bog stvoritelj čovjeka traži ljudsku krvnu žrtvu da bude zadovoljen?

U tradicionalno naučavanje smisla Isusove muke i smrti pokušao je baciti novo svjetlo nadbiskup Robert Zolitsch iz Freiburga. Još dok je bio predsjednik Njemačke biskupske konferencije, na televiziji je na Veliki petak tumačio kako se Bog u Kristovoj smrti samo solidarizirao s ljudima, da bude uz njih u patnjama i umiranju, kao brat suputnik i supatnik.

Novinari su ga upitali: ”Vi to ne biste više formulirali tako da je Bog rođenoga sina predao na muke zato što su ljudi toliko grešni?” Nadbiskup je odgovorio: ”Ne.”

Pravovjerniji od nadbiskupa potom su se oborili na njega, što je bilo očekivati. Jednaku je spoznaju doživio Ruandac Révérien iz vlastitoga hrvanja s Bogom.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

     Pet zakona ljudske gluposti
     Tuđman zatajio očevo samoubojstvo i krivotvorene dokumente
     Sklonost religiji dio je naše genetske baštine
     Moj prijatelj pater Emanuel nema imena na grobnom križu
     Nepoželjne manjine, genocidi – Ubojice su pobjednici
     Diskretni šarm politike. Kraj povijesti – ili ponavljanje?
     Kultura selektivnoga sjećanja. Hrvati Hercegovine i NDH
     Prijestupi mišljenja nekoć i danas
     Sila kao sredstvo osvajanja zemalja i duša
     Kad laž i korupcija dobivaju izbore

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • argentinski roman

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1