Gaudium et spes – pedeset godina poslije

Da postoje takozvane progresivne struje (kojima su radosti i nade, jednako kao i žalosti i patnje ljudi vlastita vremena važni) i konzervativne struje u Crkvi (kojima je važno jedino očuvanje koncepata vjerskih istina) poznato je barem još od objavljivanja spornih papinskih dokumenata: dokumenta pape Pija IX. Syllabus 1864. i enciklike pape Pavla VI. Humana vitae 1968. Razlike među tumačenjima i Pisma i crkvenoga nauka postale su očitima, ali ih se stoljećima prekrivalo čvrstom rukom duhovnoga i moralnoga autoriteta Crkve ostavljajući prostor za bujanje hipokrizije i u životu vjernika te u životu i govoru biskupa i svećenika.

Tek poslije Drugoga vatikanskog koncila te se razlike artikuliraju, premda još stidljivo, kao temeljan hermeneutički problem. No, on će ostati tek problemom teologije sve dok učiteljstvo ponovno ne prizove u pomoć i teologiju i svakodnevno iskustvo običnih ljudi, jednako muškaraca i žena.

Razlike među tumačenjima i Pisma i crkvenoga nauka postale su očitima, ali ih se stoljećima prekrivalo čvrstom rukom duhovnoga i moralnoga autoriteta Crkve ostavljajući prostor za bujanje hipokrizije i u životu vjernika te u životu i govoru biskupa i svećenika. Tek polije Drugoga vatikanskog koncila te se razlike artikuliraju, premda još stidljivo, kao temeljan hermeneutički problem

Crkva, zastala pred bujanjem pluralizama što nam ga je donijela globalizacija, nije radikalno krenula smjernicama Drugoga vatikanskog koncila: zajedno s papom Ivanom Pavlom II. okrenula se restauraciji, a ne obnovi Crkve. A i sami Dokumenti Koncila, posebice dijelovi koji se odnose na moralna pitanja, zahvaljujući intervencijama konzervativnih autora poput Ermenegilda Lija, Johna Forda ili kardinala Brownea i Ottavianija, tako su oprezno napisani da su lako podložni različitim interpretacijama koje mogu zasjeniti izvornu otvorenost i hrabrost.

Velikom broju kardinala i biskupa sve do naših dana još uvijek je problem što uopće postoji heremenutičko pitanje – inače prisutno u Svetom pismu još od pojave proroka – a do suočenja s njihovim trajno otvorenim rasplitanjem tek im se suočiti. Upravo na to suočavanje papa Franjo, uzimajući u obzir i konzervativne i progresivne struje u Crkvi, otvoreno poziva.

U tome je i izazov i poslanje njegova pontifikata: da nas vrati tamo gdje smo promišljanja Drugoga vatikanskog koncila i ostavili.

Da li je u tomu uspio? Da li će išta novoga donijeti Biskupska sinoda o obitelji?

Na prvi pogled i neće. Ne samo stoga što će glasovi konzervativnih biskupa prevladati, nego i stoga što se svi biskupi, zajedno s papom Franjom koliko god nastojao da bude drukčije, još uvijek stavljaju ponad običnih vjernika. Jedan od dokaza tomu je malen broj prisutnih laika na Sinodi, od toga samo desetak žena od kojih ni jedna nije imala pravo glasa.

No, papi Franji zacijelo nije lako unositi ma kakve promjene u ustajaloj mašineriji Rimske kurije. On, koji osluškuje patnje i potrebe ljudi našega vremena, nastoji oko decentralizacije Rimske kurije, hipokriziju u Crkvi kritizira kao ”virus sjene“ te je sudionike Biskupske sinode trajno pozivao na pareziju, na svakom koraku doživljuje otpor konzervativnih biskupa.

Dokumenti Biskupske sinode o pastoralu obitelji, što ih je dobio na uvid u subotu 24. listopada ove, 2015., godine, stoga teško da će artikulirati bitan pomak u načinu na koji Kurija gleda na pastoral obitelji, posebice glede na rubne ili njima problematične pojave kao što su homoseksualna ljubav ili rastava braka. Naime, čak i pozitivan govor o ljudima koje se, premda su vjernici, ne smatra integralnim dijelom Tijela Kristova, doživljuje se kao opasan po nauk Crkve.

Papi Franji zacijelo nije lako unositi ma kakve promjene u ustajaloj mašineriji Rimske kurije. On, koji osluškuje patnje i potrebe ljudi našega vremena, nastoji oko decentralizacije Rimske kurije, hipokriziju u Crkvi kritizira kao ”virus sjene“ te je sudionike Biskupske sinode trajno pozivao na pareziju, na svakom koraku doživljuje otpor konzervativnih biskupa

I to stoga jer u pozadini govora o pastoralu obitelji i dalje leži ponajprije govor o autoritetu. O autoritetu Rimske kurije, odnosno učiteljstva, a ne o autoritetu Duha Svetog koji se ne može uhvatiti ni u teološke ni u etičke koncepte.

Dakle, u dokumentu Biskupske sinode neće biti riječi o prihvaćanju homoseksualnih osoba u puninu zajedništva niti će se jasno prihvatiti da osobe u civilnim brakovima u kojima se nisu crkveno rastali od prethodnih partnera mogu pristupiti pričesti. Ali je velik pomak na Sinodi napravljen već samim time što se o tome govorilo otvoreno. A nije riječi o tomu da se štogod dopusti ili ne dopusti, nego o tome kako se o tome razgovara.

I što je još važnije: kako se ophodi prema onima koji ulaze u područje nedopuštenoga. Ovjera etičkih načela ne događa se u okršajima svjetonazora, nego u životu. A tu će zacijelo biti prostora da se vjernici i svećenici ponašaju po svojoj savjesti.

Iako je Biskupska sinoda bila pastoralnoga karaktera, svakome tko je promatrao sa strane što se događalo tijekom njezina održavanja, postalo je jasno koliko je jaka sprega nauka i pastorala te do koje mjere je nauk sputan jednoznačnom interpretacijom kakvu su biskupi naučili još u svojim sjemenišnim danima.

Većina njih još uvijek govori s pijedestala svoje uvjerenosti da jedino oni, biskupi, doista razumiju Sveto pismo i tradiciju crkvenoga nauka, unatoč glasovima liberalnijih i obrazovanijih biskupa. Stoga je sprega između učiteljstva i teologije i dalje labava, a sprega između vjeronauka i svakodnevnog iskustva običnih muškaraca i žena još uvijek krhka.

Teologija je po svom porijeklu lingvistička, po svom predmetu kerigmatska, no po svojoj metodi bitno hermeneutička. Ono što je nužno mijenjati jest odnos teologije – kao spekulativnoga promišljanja vjerske (biblijske) poruke i stvaranje koncepata u kojima se ona iščitava kao niz paradigmi – i hermeneutike – kao razrade temeljnih načela tumačenja.

Povijest teologije organska je cjelina čiji pojedinačni momenti imaju tek relativnu neovisnost i uzajamno se tumače. U znanosti, pak, kada se više ne može ustanoviti određen broj neporecivih datosti, valja revolucionarno mijenjati paradigmu: s aksiomološkoga razumijevanja prelazi se na empirijsku i povijesnu koncepciju znanosti kakvu bitno određuje eksperimentiranje.

U dokumentu Biskupske sinode neće biti riječi o prihvaćanju homoseksualnih osoba u puninu zajedništva niti će se jasno prihvatiti da osobe u civilnim brakovima u kojima se nisu crkveno rastali od prethodnih partnera mogu pristupiti pričesti. Ali je velik pomak na Sinodi napravljen već samim time što se o tome govorilo otvoreno. A nije riječi o tomu da se štogod dopusti ili ne dopusti, nego o tome kako se o tome razgovara. I što je još važnije: kako se ophodi prema onima koji ulaze u područje nedopuštenoga. Ovjera etičkih načela ne događa se u okršajima svjetonazora, nego u životu. A tu će zacijelo biti prostora da se vjernici i svećenici ponašaju po svojoj savjesti

Budući da u teologiji nema supstitucije jedne paradigme drugom, ono što u humanističkim znanostima zovemo paradigmom, Claude Geffré u teologiji radije zove ”strukturirajućim horizontom“ kakav može imati različite modele s heurističkom funkcijom za inteligenciju vjere. Hermeneutički obrat bio bi, dakle, nov model unutar teološkoga mišljenja.

Promjena paradigmi otvorena Drugim vatikanskim koncilom nije usporena ovom Biskupskom sinodom o pastoralu obitelji. Zapravo je tek pravo otpočela.

Nov teološki model, na kojem tek može počivati i nov pastoralan model, jest model u kojem se predočavanje (reprezentacija) odmjenjuje tumačenjem (interpretacijom), pri čemu, s jedne strane, valja voditi računa o zamkama konceptualističkih idola, ali, s druge strane, i o granicama interpretacija koje ne mogu iscrpsti trajno otkrivajući misterij i ljudski i Božji.

Dana 17. listopada, za obilježavanja 50-godišnjice od objavljivanja dokumenta “Gaudem et spes”, papa Franjo je ponovno naglasio koja je njegova vizija: da cjelokupna Crkva bude sinodalna, da svatko sluša drugoga, da svi uče jedni od drugih te preuzmu punu odgovornost za navještaj Evanđelja. A da bi se moglo uopće krenuti u tom smjeru, nužan je radikalan hermeneutički obrat ponajprije u Vatikanu.

    •  Papa Franjo nas poziva: ''Činimo sve dobro koje možemo!''
    •  Britanska monarhija, Crkva i sinodalnost
    •  S odlaskom profesora Žmegača otišao je cijeli jedan svijet
    •  Želim li da se svijet promijeni?
    •  Prostor za trećeg(a) - opće dobro - u dijalogu
    •  Antisemitizam u Hrvatskoj i dalje je prisutna anomalija
    •  Susret s Irinom iz Mariupolja
    •  Bio nam dobar Prelazak!
    •  Refleksija uz rat u Ukrajini: što znači – biti za mir?
    •  Thich Nhat Hanh – učitelj za 21. stoljeće

> Svi tekstovi ovog autora