Franjo i Sultan: Ikona abrahamske duhovnosti (4)

A kakva se to epifanija mogla, dapače morala dogoditi u susretu sultana Malika al-Kamila i svetog Franje nakon što se sultan Malik al-Kamil bezuvjetno otvorio i pružio gostoprimstvo svetom Franji koji je u svom vjerničkom hodu prekoračio i granice posljednjeg geta, posljednjeg aparthejda – onog svjetonazorskog, kulturološkog i povrh svega duhovnog?

Franjo je za sultana Malika al-Kamila zacijelo bio prije svega epifanija drugačijeg, radikalno nenasilnog kršćanstva, onog i onakvog kršćanstva, pobliže onih i onakvih kršćana, o kojima s poštovanjem govori sam Kur’an. A slijedom toga, Franjo je za sultana Malika al-Kamila bio i epifanija da Božji duh još uvijek prebiva u njedrima kršćanstva i da tamo još uvijek nailazi na kršćane u čija se srca, lišena predrasuda i mržnje prema drugima, može nastaniti nesmetano.

Doduše, o tome svjedoči i sam Kur’an, ali usred ratnog ludila, nemilosrdnog masakra, koji su počinili križari, to je ne samo bilo lako zaboraviti nego je u to bilo gotovo nemoguće vjerovati. Naprosto, Franjo je za sultana Malika al-Kamila bio epifanija da je kršćanstvo još uvijek mogući put do Boga i da Božja milost natkriljuje taj put. Sveti Franjo je bio živi dokaz toga premda su ratne strahote na Istoku gotovo ugušile svijest o tome.

A kako u horizontu bezuvjetnog otvaranja i gostoprimstva ne postoji dar bez uzdarja, i sam je sultan Malik al-Kamil bio epifanija za svetog Franju, u samom početku i prije svega epifanija drugačijeg islama, za početak islama ne ratobornog nego otvorenog za dijalog, a potom, sve više, islama nespojivog s mrzilačkim stereotipima i predrasudama ukorijenjenim na Zapadu. 

A kad je Franjo u sultanu Maliku al-Kamilu prepoznao i nazočnost Božjeg duha, sultan Malik al-Kamil je za Franju postao epifanija da je i sam islam mogući put do Boga i da Božja milost natkriljuje taj put što je bilo u izravnoj i nepomirljivoj suprotnosti s teološkim pogledom onodobne militantne Crkve na islam koja je islamu odricala ne samo bilo kakvu spasenjsku vrijednost nego i božansko porijeklo, dapače plasirajući nerijetko tezu da je islam plod vražje obmane.

Tek u svjetlu tih dviju epifanija, koje se uzajamno uvjetuju, osvjetljavaju i produbljuju, sultan Malik al-Kamil i sveti Franjo su jedan u drugom mogli prepoznati univerzalnog brata – brata čovjeka po stvorenosti, brata čovjeka po zajedničkom porijeklu od Adama/Adema i Eve/Have, brata čovjeka po zajedničkom praocu vjere Abrahamu/Ibrahimu, a slijedom toga, kršćanstvo i islam kao dva moguća, u najmanju ruku srodna, puta prema Bogu koji je istodobno i njihov Tvorac.

Uostalom, zar je njihov susret mogao proći bez razgovora o Isusu/Isi i Mariji/Merjemi koji su Franji toliko bili na srcu? Naprosto, sveti Franjo i sultan Malik al-Kamil jedan su drugog poučavali o božanskom, dapače jedan su drugog činili sposobnim za božansko!

I dok je sultanu Maliku al-Kamilu Kur’an mogao biti snažan oslonac da se otvori i prihvati epifaniju koju je za njega predstavljao sveti Franjo, nije bilo ničega usporedivog na što se sveti Franjo mogao osloniti u procesu otvaranja i prihvaćanja epifanije koju je za njega predstavljao sultan Malik al-Kamil – osim njegove neugasive strasti za radikalnim nasljedovanjem Isusa.

Da shvatimo kakva je i kolika to bila duhovna avantura za svetog Franju može nam pomoći podsjećanje na činjenicu da će trebati proći stoljeća i stoljeća dok Crkva na Drugom vatikanskom koncilu učini prve korake prema teološki konstruktivnom hvatanju u koštac s povijesnospasenjskim šokom koji za nju od samog početka, pa sve do danas, predstavlja pojava islama!

Da ne spominjemo da su taj put Crkvi otvorili upravo pojedinci nadahnuti susretom sultana Malika al-Kamila i svetog Franje i za čiji je vjernički hod, uz sve ostalo, presudno bilo iskustvo bezuvjetne otvorenosti i gostoprimstva muslimana i muslimanki. Dakako, prije svega mislim na Charlesa de Foucaulda[i], Malog brata Karla, i Louisa Massignona[ii], a u postkoncilskom vremenu na Paola Dall’Oglia[iii], kršćanskog redovnika zaljubljenog u islam, koji je, spašavajući druge, svoje prijatelje muslimane, mučenički stradao u vrtlogu sirijskog rata kao zatočenik ISIL-a

Na koncu, bivajući jedan drugom na višestruk način epifanija, prostor razotkrivanja božanskog, sultan Malik al-Kamil i sveti Franjo su, jedan prakticirajući bezuvjetno prekoračivanje granica, drugi prakticirajući bezuvjetnu otvorenost i gostoprimstvo, bili na višestruk način epifanija i svima oko sebe, moguće čak tri tjedna, a zar to nisu i sve do danas, na što nedvosmisleno upućuju povijesni izdanci njihovog susreta – u njih se, uz već spomenute velikane dijaloga kršćanstva i islama, s pravom može svrstati i papa Franjo – premda su obojica suzdržano svjedočili o epifaniji koju su doživjeli. 

A da su protagonisti susreta u Damietti bili epifanija i drugima, e to nas već upućuje na pitanje kakvo je to obećanje bilo utkano u epifanijski susret sultana Malika al-Kamila i svetog Franje usred Pete križarske vojne, kakva se to nemoguća mogućnost dogodila u šatoru sultana Malika al-Kamila?

Dakako, nemoguću mogućnost, a istodobno i obećanje, opkladu, ulog za budućnost, božansku provokaciju za nas, koju za sobom nosi svaka epifanija, predstavlja prije svega proces ponovnog povezivanja rastrganih niti univerzalnog ljudskog bratstva i sestrinstva, koji su susretom započeli sultan Malik al-Kamil i sveti Franjo. A bitan aspekt tog procesa, iznova nemoguću mogućnost, a istodobno i obećanje, ulog za budućnost, božansku provokaciju za nas, predstavlja to što su, susrevši se, sultan Malik al-Kamil i sveti Franjo začeli paradigmu novog odnosa kršćanstva i islama.

A ta nova paradigma odnosa kršćanstva i islama, koju su začeli, više nije pod znakom suza – odnos židovstva, a potom kršćanstva, spram islama od samog je početka pod znakom suza, počevši od suza u pustinji prognane Hagare/Hadžere[iv] – nego pod znakom epifanijskog smijeha, smijeha koji je zablistao na licu sultana Malika al-Kamila i svetog Franje u času kad su jedan u drugom prepoznali univerzalnog brata, smijeha nalik smijehu Sare i smijehu Marije/Merjeme nakon epifanijskog posjeta stranaca, smijeha koji objavljuje da je epifanijom nemoguće postalo moguće.

Premda smo naznačili što bi to mogla biti srž epifanije, koju su doživjeli sultan Malik al-Kamil i sveti Franjo, u čemu se ogleda njezina nemoguća mogućnost, u čemu se ogleda njezino obećanje, ulog za budućnost, božanska provokacija za nas – tkajući novi odnos kršćanstva i islama, trebali bismo povezivati potrgane niti univerzalnog ljudskog bratstva i sestrinstva – još uvijek nam sadržajni elementi epifanije, koja se zbila u Damietti, izmiču, detalji, kojim su sultan Malik al-Kamil i sveti Franjo ispunili vrijeme koje su proveli zajedno.

Naslućujemo tek ponešto – silan dojam muslimanske molitve na svetog Franju, odvažnost sultana Malika al-Kamila da blago namijenjeno za muslimanske siromahe i džamije preko Franje daruje, što je bilo nečuveno, kršćanskim siromasima i crkvama, a ne da njima iskušava svetog Franju…[v] – pa ta epifanija u Damietti neodoljivo podsjeća na prazan Isusov grob – nipošto slučajno!

Baš kao što nas prazan Isusov grob podsjeća na to da je kršćanstvo božanska provokacija da božanski ples započet u Isusovom tijelu nastavimo svojim tijelom, domišljatim i odvažnim gestama solidarnosti, nepokolebljivim nastojanjem oko povezivanja potrganih niti univerzalnog ljudskog bratstva i sestrinstva, tako nas i neuklonjiva nepoznanica o detaljima onoga što se dogodilo u danima susreta svetog Franje i sultana Malika al-Kamila podsjeća da je zastor nadvijen nad tim susretom božanska provokacija ne bismo li taj ”oblak neznanja” konačno popunili odvažnim i domišljatim gestama kojim ćemo nastaviti razvijati novu paradigmu odnosa kršćanstva i islama začetu u Damietti pod znakom epifanijskog smijeha, smijeha svetog Franje i sultana Malika al-Kamila, i ne bismo li na taj način, kao kršćani i muslimani, kao univerzalna braća i sestre, konačno počeli odsudno doprinositi povezivanju potrganih niti univerzalnog ljudskog bratstva i sestrinstva – štoviše, svega stvorenog!

Naposljetku, pod pretpostavkom, koja nam se čini utemeljenom, da se u susretu sultana Malika al-Kamila i svetog Franje zbilja dogodila višestruka epifanija, revolucionarne slutnje, prevratničke pretpostavke i provokativna pitanja, koja u svojim promišljanjima iznosi franjevac Michael F. Cusato više i ne izgledaju tako nevjerojatno[vi]. Naprotiv!

Doista, što ako su se sveti Franjo i sultan Malik al-Kamil doista nepovratno zavoljeli i postali prijatelji? Uostalom, to je bilo neizbježno ako su jedan drugom bili epifanija, mjesto razotkrivanja božanskog, milosno sredstvo uzajamne poduke i uzajamnog osposobljavanja za božansko!

A što ako su duboko razočaranje, depresiju, u koju je Franjo zapao pri samom koncu svog života, uzrokovale ne samo sve mučnije trzavice u Redu, zbog kojih će Franjo naposljetku odustati od upravljanja Redom i čak se proglasiti mrtvim za subraću, nego i njegovo strahovito razočaranje u Crkvu, jer je papa Honorije III. koncem srpnja ili početkom kolovoza 1224. proglasio novu križarsku vojnu, na čijem će se udaru naći i njegov prijatelj sultan Malik al-Kamil?

Koliko li je samo nakon iskustva Damiette za Franju moralo biti bolno ponovno pokretanje opće križarske mobilizacije, praćene novom eskalacijom mržnje spram islama na Zapadu, i to po nalogu nikoga drugog doli samog onodobnog Pape!

A što ako se Franjo povukao na Lavernu, u samotište posvećeno svetom Mihovilu, zaštitniku vojnika na bojištu, da bi postio i molio za obraćenje radikalno zabludjele Crkve, ali i za život – ovozemaljski i vječni – svog prijatelja sultana Malika al-Kamila i posredno svih muslimana i muslimanki koje je susreo u Damietti, putujući Istokom, u čiju se predanost Bogu osvjedočio iz prve ruke, dapače u kojima je prepoznao svoju univerzalnu braću i sestre?

Koliko li je samo Franjo nakon iskustva Damiette morao patiti zbog ponovnog prolijevanja krvi muslimana i kršćana koji ne shvaćaju da su univerzalna braća i sestre, braća i sestre po stvorenosti, zbog ponovnog trganja niti univerzalnog ljudskog bratstva i sestrinstva, i to uz izravnu odgovornost Crkve, kojoj je tako predano i ponizno služio!

A što ako je sadržaj ”Chartule”, ispisan Franjinom rukom na Laverni, nastao pod utjecajem Franjinih misli upravljenih prema Istoku, prema njegovom prijatelju sultanu Maliku al-Kamilu, što je u Franji vjerojatno prizvalo i prisjećanje na muslimansku pobožnost koja ga je duboko dirnula. Uostalom, ispisane na jednoj strani ”Chartule”, ”Hvale Bogu”, koje neodoljivo podsjećaju na zazivanje 99 najljepših Allahovih atributa, mogle bi biti upravo trag toga, a Franjo ih je, čini se, kao duhovnu utjehu napisao bratu Leonu!

A što ako je ”Blagoslov”, ispisan na drugoj strani ”Chartule”, bio namijenjen ne bratu Leonu, kako se to uvriježeno misli, nego baš novom križarskom vojnom ugroženom Franjinom prijatelju sultanu Maliku al-Kamilu, a slijedom toga nejasan crtež ispod ”Blagoslova” predstavlja nevješt Franjin portret sultana Malika al-Kamila s njegovim turbanom i bradom?

Uostalom, nije li moguća posljedica toga činjenica da taj ”Blagoslov” nije – začudno – formuliran trintirano – ”Blagoslovio te Gospodin i čuvao te! Pokazao ti lice svoje i milostiv ti bio! Svratio pogled svoj na te i mir ti dao!” – što bi moglo svjedočiti i o stanovitom Franjinom senzibilitetu za donekle različito shvaćanje Boga kršćana i muslimana?

A što ako je Franju baš dok se molio za obraćenje zabludjele Crkve i život prijatelja sultana Malika al-Kamila, za život svih žrtava predstojeće križarske vojne, dakle ako je Franju baš dok se molio za nemoguću mogućnost drugačijeg odnosa kršćanstva i islama, koju je naslutio i okusio u Damietti, obuzela mističnu ekstazu usred koje je dobio stigme?

Naposljetku, što ako su stigme božanska utjeha Franji strahovito razočaranom u Red i militariziranu Crkvu, ali istodobno i božanska ovjera njegova radikalnog suobličavanja Isusu, čija je kruna to što je Franjo zavolio i sprijateljio se s najvećim ”neprijateljima” njegovog civilizacijskog kruga, same Crkve, čiji je vrhunac to što je Franjo u njima, radikalno ”drugim” njegovog društvenopolitičkog i vjerskog miljea, prepoznao univerzalnu braću i sestre, dakle što ako su stigme naposljetku i božanska ovjera Franjinog prijateljstva i Franjine ljubavi prema islamu, čija je kristalizacijska točka njegovo prijateljstvo sa sultanom Malikom al-Kamilom?

Što bi to sve moglo i moralo značiti za današnji odnos kršćana i muslimana u svijetu, u našoj domovini, pa čak i ako su sva netom iznesena revolucionarna pitanja, prevratničke slutnje tek puka mogućnost, nemoguća mogućnost?

Uostalom, nisu li sve epifanije – zašto bi bilo drugačije u slučaju epifanije iz Damiette – dokaz da se trag, koji božansko ostavlja za sobom, očituje u tome da uz naš smijeh nemoguća mogućnost postaje mogućom – u ovom slučaju, ne ignorancija, ne prezir, ne neprijateljstvo, ne puka snošljivost, čak ne samo dijalog, čak ne samo poštovanje, čak ne samo suradnja kršćana i muslimana nego bezuvjetno i povrh svega njihovo uzajamno prijateljstvo, njihova uzajamna ljubav i zaljubljenost!

***

Tekst je pod naslovom ”Ikona abrahamsko/ibrahimovske duhovnosti: Meditacija o susretu svetog Franje i sultana Malika al-Kamila” prvobitno kao cjelina objavljen u: Alen Kristić (ur.), Drama gostoprimstva – Zbornik u povodu 800. obljetnice susreta svetog Franje Asiškog i sultana Malika al-Kamila, Sarajevo, CMO, str. 55-85, 2022.

_________________________

[i]Usp. Isusova mala sestra Annie, ”Charles de Foucauld – Stopama Isusa iz Nazareta”, s francuskog prevela m. s. Vesna Zovkić, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2022.

[ii]Usp. Karl-Josef Kuschel, Louis Massignon (1883.-1962.) – Für eine ”kopernikanische Wende” im Verhältnis von Juden, Christen und Muslimen im Geist von Franz von Assisi und Charles de Foucauld, u: Karl-Josef Kuschel, Leben ist Brückenschlag – Vordenker des interreligiösen Dialogs, Patmos, Ostfildern, str. 483-534, 2011.

[iii]Usp. Paolo Dall’Oglio, Amoureux de l’Islam, croyant en Jésus, Éditions de l’Atelier, Paris, 2013.

[iv]Usp. Alen Kristić, ”Vrijeme je da se pokajnički umijemo prvim biblijskim suzama”, https://www.autograf.hr/vrijeme-je-da-se-pokajnicki-umijemo-prvim-biblijskim-suzama/, objavljeno 14. 6. 2020.

[v]Usp. Gwenolé Jeusset, ”Sveti Franjo i sultan”, str. 77-84.

[vi]Usp. Michael F. Cusato, Of Snakes and Angels: The Mystical Experience Behind the Stigmatization Narrative of 1 Celano, str. 209-248.

(Nastavlja se).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Čitati ga valja i danas: testamentarne misli Amosa Oza
    •  Pokajanjem do pomirenja po uzoru na Franka Buchmana
    •  Estetika kršćanskog u stvaralačkom opusu Navida Kermanija
    •  Stijenj Evanđelja zapaljen u rudarskoj jami
    •  Mirovno revolucioniranje religija i Abdul Ghaffar Khan
    •  Potraga za novim obličjem Crkve i Dorothy Day
    •  Brodolom civilizacije i mudrost Simone Weil
    •  Dorothee Sölle: Vjera i politika
    •  Nije se mirila s nepravdom u svijetu: Elizabeta Skobtsova
    •  Mistika otpora Thomasa Mertona

> Svi tekstovi ovog autora