Franjo i Sultan: Ikona abrahamske duhovnosti (2)

Abrahamova/Ibrahimova duhovna avantura počinje bezuvjetnim Božjim nalogom da iza sebe ostavi sve poznato i zaputi se u nepoznato. Taj radikalni nalog uključuje i prekid najtješnjih prirodnih veza, spona koje nas vežu s domovinom, srodnicima i naposljetku očinskom kućom.

A ispunjenje tog naloga, kontinuiranog zapućivanja u nepoznato, postaje ništa drugo doli mjerilo Abrahamovog/Ibrahimovog povjerenja u Boga. Rizik, neizbježno utkan u taj proces neprestanog iskorjenjivanja, ranjivost koja se pritom svjesno prihvaća, razmjerna je nepatvorenom povjerenju u Boga.

Zbog toga nije začudno da je jedna od temeljnih figura abrahamovske/ibrahimovske duhovnosti figura ”izlaska” odnosno ”hidžre”. Naprosto, biti vjeran Bogu Abrahama/Ibrahima znači neprestano ”biti na putu”, poput nomada uvijek iznova skupljati svoj šator i kretati u nepoznato, ali ne samo i ne poglavito fizički nego i teološki, duhovno, misaono, emocionalno, mentalno, kulturološki, pastoralno, dogmatski… Iznikao iz nomadskog duha, pramodel vjere židova, kršćana i muslimana je neprestano ”biti na putu”[i].

Upravo taj aspekt abrahamsko/ibrahimovske duhovnosti na paradigmatičan, gotovo arhetipski način, po mom sudu, utjelovljuje sveti Franjo. Dakako, krajnji domet toga je ništa drugo doli Franjino putovanje na Istok i susret sa sultanom Malikom al-Kamilom, pobliže Franjina odvažnost da prekorači granicu svjetonazorskog, kulturalnog i povrh svega duhovnog aparthejda, Franjina neustrašivost da napusti kršćanski geto, Franjina ludost da susretne duhovnog gubavca i da u njemu, muslimanu, pripadniku ”vražje obitelji”, prepozna brata čovjeka – po stvorenosti, ali i po abrahamskoj/ibrahimovskoj duhovnosti i vjeri.

No ta abrahamsko/ibrahimovska dinamika, to nomadsko ”biti na putu”, neprestano prekoračivanje granica poznatog, prožima i oblikuje cjelokupan Franjin hod vjere, naprosto cjelokupnu spiralu njegovog ljudskog sazrijevanja i rasta. Franjo čitavog života, kao istinski duhovni nomad, prekoračuje granice poznatog i korača prema obzorima nepoznatog, a svaka se od tih epizoda, napuštanje geta socijalno privilegiranih, napuštanje geta zdravih, napuštanje geta moralno umišljenih…, može s pravom nazvati njegovim obraćenjem, milosnim skokom na putu njegovog vjerničkog, ali i općenito ljudskog zrenja, da bi na koncu, tek u susretu sa sultanom Malikom al-Kamilom, mogao u punini postati ”univerzalni brat”[ii]. Naprosto, nemoguće je tkati univerzalno bratstvo i sestrinstvo bez nomadske duhovnosti!

Dakle, napustivši očinsku kuću, baš kao Abraham/Ibrahim, Franjo prvo napušta gradske zidine i nastanjuje se u ravnici, ostavlja iza sebe poznato socijalno okruženje i privilegiran socijalni status. Spuštajući se sve niže u svijet socijalno isključenih, zastrašujuću utrobu njemu dotad nepoznatog društvenog miljea, Franjo će i na samom dnu tog otpisanog svijeta, usred društvenog mulja i otpada, otkriti ono što oduvijek skrivaju strategije svakog fizičkog, socijalnog i moralnog aparthejda, konkretno svoju izgubljenu, prezrenu braću i sestre, njihovo ljudsko lice i njihovu pogaženu ljudskost – presudan je u tom smislu Franjin susret s gubavcem i nakon toga kradljivcem – a potom, potpuno neočekivano, u netom novostečenoj braći i sestrama, i prezreno lice samoga Boga.

A sve to je bila zapravo istom priprema za krajnji, istodobno najveći i najzahtjevniji proboj – ne samo za Franju nego za svakog čovjeka općenito – koji je Franjo ostvario susrećući sultana Malika al-Kamila usred Pete križarske vojne, proboj u smislu prekoračivanja granica svjetonazorskog, kulturološkog i, povrh svega, duhovnog aparthejda, ali i proboj u smislu pronicanja lažnosti svih strategija i mehanizama na kojima oduvijek počivaju aparthejdi svih vrsta.

A ako su stigme, koje je Franjo dobio na Laverni, božanska ovjera Franjinog cjelokupnog duhovnog hoda, Franjinog abrahamsko/ibrahimovskog dinamizma nomadskog iskoračivanja u nepoznato, dakle ako su božanska ovjera Franjinog prekoračivanja granica fizičkog, socijalnog i moralnog aparthejda, stigme su još više – prije svega i povrh svega – božanska ovjera Franjinog prekoračivanja granica svjetonazorskog, kulturološkog i naposljetku duhovnog aparthejda, jer je upravo to vrhunac i kruna Franjinog vjerničkog, duhovnog i ljudskog razvoja, spoznaja da nas Božji nalog odašilje u nepoznato ne da bismo obratili i promijenili druge nego da bismo sebe izložili ognju obraćenja i promjene, ne da bismo božanskim ognjem spalili druge nego da bi božanski oganj spalio mrene u našim vlastitim očima koje u drugima više nisu sposobne prepoznati našu braću i sestre, čovjeka naprosto, univerzalno ljudsko bratstvo i sestrinstvo kao božansku volju[iii].

Dakle, Damietta nije eksces, strano tijelo u Franjinom vjerničkom hodu nego ključna spona, most koji povezuje Asiz i Lavernu. Onaj tko ne prihvaća svetog Franju iz Damiette ili ga, da bi ga prihvatio, reducira na logiku religijske kompeticije i obraćenja, taj od svetog Franje nije shvatio ništa, a kamoli prihvatio i usvojio!

Zaoštreno dokraja, tek grleći se sa sultanom Malikom al-Kamilom, tim društvenopolitički, kulturološki i vjernički najradikalnije drugim, uz to raznovrsnim narativima onečovječenim, demoniziram drugim, Franjo je u punini postao univerzalni brat, u potpunosti se suobličio Isusu, i postao ”dostojan” da primi stigme, jer Franjo nije trebao obratiti sultana Malika al-Kamila nego, prepoznavši u njemu brata po stvorenosti i abrahamsko/ibrahimovskoj duhovnosti, zajedno s njim makar na tren, proročki, simbolički, anticipacijski, poticajno utopijski povezati potrgane niti univerzalnog ljudskog bratstva i sestrinstva.

I tek u tom svjetlu postaju razumljivije zbunjujuće Franjine riječi da na Istok kreće da bi ”činio pokoru”. Grijeh za koji čini pokoru nije ništa doli trganje niti univerzalnog ljudskog bratstva i sestrinstva, uz ostalo, križarskim vojnama, ponašanjem Crkve i Zapada, pokora su svi rizici, stigmatizacije i potvore, svekoliki prezir koji je dobrovoljno prihvatio na tom putovanju, poglavito od ”svojih”, štoviše, proročko i krajnje rizično distanciranje od svega onoga što trga niti univerzalnog ljudskog bratstva i sestrinstva, a plod, nezamisliva milost i dar, Božje uzdarje, otkriće neočekivanog brata, s čijeg ga je lica usred neprijateljskog tabora blago dotaknuo blagoslov samoga Boga, nezamisliva prigoda za stvaranje milosnog provizorija, eshatološke anticipacije, otoka univerzalnog ljudskog bratstva i sestrinstva usred Pete križarske vojne[iv].

A što nam to sve dosad rečeno govori o Abrahamovu/Ibrahimovu Bogu, o Bogu kojim su se dali voditi sveti Franjo i sultan Malik al-Kamil, o poželjnoj dinamici našeg vlastitog vjerničkog i duhovnog života, naprosto o zdravoj ljudskoj duhovno-psihološkoj dinamici općenito?

Uza sve rizike, pa i uz svjesno prihvaćanje ranjivosti, kontinuirano prekoračivanje granica poznatog presudan je uvjet ljudskog sazrijevanja i rasta. Sve ono što već jest, ma koliko da je pridonijelo našoj pozitivnoj preobrazbi, svaka naša baštinjena ili osvojena misao, spoznaja, slika ili slutnja o Bogu, o drugima i o nama samima, o svijetu i ljudskom životu naprosto, obilježena je neuklonjivom tendencijom da se preko noći petrificira, prometne u poguban zastor, koji nas odvaja od neprekidnog dinamizma istinskog života, a time i od daljnjeg sazrijevanja i rasta. Abrahamsko/ibrahimovski imperativ neprestanog skupljanja svog šatora i kretanja u nepoznato, nomadski karaktera abrahamsko/ibrahimovske vjere i duhovnosti, počiva upravo u tom općeljudskom uvidu.

Židovska, kršćanska i islamska tradicija obiluju simbolima, obredima i pričama koje uporno podsjećaju na to. Takav je, primjerice, tekbir – islamski usklik Allahu ekber – koji se obično, umjesto ”Bog je uvijek veći”, krivo prevodi kao ”Bog je najveći”. Da, Bog Abrahama/Ibrahima, Bog svetog Franje i sultana Malika al-Kamila, jest ”Bog koji je uvijek veći”, veći od svega onoga što znamo, što mislimo, što slutimo, što vjerujemo o Bogu, o drugima, o sebi, o svijetu oko nas i o ljudskom životu općenito, veći od svega onoga što su kroz stoljeća o Bogu i drugima napabirčile naše civilizacije, kulture i religije, i baš nas zbog toga, poput horizonta koji nam uvijek iznova izmiče, taj i takav Bog uvijek iznova poziva na prekoračivanje granica poznatog, neprestano nas spasonosno izvlači iz petrificiranih ljuštura poznatog koje nam priječe daljnje poniranje u bezdanu tajnu Boga, bezdano otajstvo drugoga, bezdanu zagonetku nas samih, nedokučivu enigmu ”zašto je uopće biće, a ne radije ništa”.

I samo je taj i takav Bog mogao kontinuirano zavoditi i izvoditi svetog Franju preko granica fizičkog, socijalnog, moralnog, rodnog, svjetonazorskog, kulturološkog i, ponad svega, duhovnog aparthejda, s kojim se sveti Franjo neposredno sučelio u svom društvenom miljeu, izvesti s onu stranu crkvenih i kršćanskih zidina, da bi ga naposljetku doveo u naručje onoga, koji je u to doba na krajnje zastrašujući način, najradikalnije simbolizirao ono nepoznato, ono drugo miljeu, u kojem je Franjo ponikao, u naručje sultana Malika al-Kamila, na čijem je licu, premda je to bilo lice demoniziranog stranca i neprijatelja, Franjo prepoznao nazočnost onog istog Boga, čiji je glas čuo u Porcijunkuli i čiju je neopisivu ljepotu slutio posredstvom Klarine ljepote.

Naravno, prepustiti se toj nomadskoj dinamici abrahamsko/ibrahimovske vjere i duhovnosti nije nimalo jednostavno. Izložiti se kontinuiranom ciklusu bolnog rastajanja od ustaljenog – našeg rutiniranog načina vjerovanja, naše uobičajene percepcije drugih, našeg samodopadnog i samodostatnog samoshvaćanja – to u čovjeku izaziva prirodno protivljenje. Uvijek se iznova izlagati novosti, smionosti da ono što jesmo, vjerujemo, zastupamo ili osjećamo nikad ne prestane biti gradilište, neprestano krotiti strah od nepoznatog i neprijateljskog, uvijek iznova birati ranjivost umjesto krutosti, to nije nešto čemu je čovjek prirodno sklon.

Ali baš zbog toga to i jest duhovna avantura, baš zbog toga to i jest mjera našeg nepatvorenog povjerenje u Abrahamova/Ibrahimova Boga, Boga koji je Bog novosti, još uvijek nedosegnutih i nedokučenih horizonata, još uvijek neostvarenih mogućnosti, Boga čiji se Duh ne da ukrotiti i koji nas nikad ne upravlja prema kućnom pragu, prema ”našim”, nego uvijek iznova, skidajući s nas okove kulture straha, prema nepoznatim zemljama, prema ”drugim”, prema ”strancima” – suprotno od putanje kojom se kreće Odisej.

Uostalom, nije li i opomena koju zatječemo u Dekalogu – ”Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom!” – u potpunom dosluhu s nomadskim karakterom abrahamsko/ibrahimovske vjere i duhovnosti? ”Ne pravi sebi lik i obličje”, to znači da neurotično ne ustrajavamo u već poznatoj slici Boga, drugih, nas samih, da već postojeća životna iskustva iz lijenosti duha ili straha ne apsolutiziramo, sakraliziramo kao nešto konačno i nepromjenjivo, da od postojećih percepcija, uvjerenja i vjerovanja ne činimo pregradu koja nas odvaja od daljnjeg sazrijevanja usred i posredstvom nezaustavljivog vrtloga istinskog života, konkretno od novih i prevratničkih iskustava Boga, od novih i otkupljujućih susreta s nikad istim drugim i od novih i zapanjujućih spoznaja o nama samima, o beskrajnom snopu nezamislivih mogućnosti koje se kriju u nama.

Dakle, ne praviti ”sebi lik i obličje”, to znači odvažno i zdušno prihvatiti nalog koji je Bog uputio Abrahamu/Ibrahimu – neprestano ”biti na putu”, uvijek iznova, prelazeći granice poznatog, zakoračivati ”u nepoznato”, jer je ”nepoznato” kovačnica čiji oganj sve naše baštinjene i osvojene spoznaje, uvide, konstrukcije i iskustva o Bogu, o drugima, pa i o nama samima, čuvajući ih od pogubnog petrificiranja, kontinuirano revidira. Bez revidiranja u ognju ”nepoznatog” sve ono što već jest, svaka naša spoznaja, svako naše uvjerenje i svako naše iskustvo, izobličuje se u stereotipe i predrasude – idolatrijsku armaturu svakog i od svih najopasnijeg, duhovnog aparthejda[v]. Nomadski karakter abrahamsko/ibrahimovske duhovnosti u isto je vrijeme ništa drugo doli njezin protuidolatrijski karakter!

Zaoštreno kazano, svaki čin istinskog povjerenja u Boga Abrahama/Ibrahima, svaki čin istinske vjere u dosluhu s nomadsko-protuidolatrijskim karakterom abrahamsko/ibrahimovske duhovnosti, čin je radikalne skepse, štoviše nevjere u konačnost i nepromjenjivost onoga što već jest, nevjere u konačnost i nepromjenjivost spoznaja, iskustava, percepcija i uvjerenja o Bogu, drugima ili nama samima, koja su nam društveno već posredovana ili smo ih već sami stekli. Zbog toga istinska gesta abrahamsko/ibrahimovske vjere nipošto nije ”pravljenje likova i obličja”, konačnih i nepromjenjivih slika o Bogu, o drugima i o samima sebi, pogotovo ne njihova neurotična obrana, nego njihovo ustrajno i neprestano rušenje i/ili revidiranje, i to silama potresa, koji u nama uvijek iznova izaziva napuštanje poznatog i zapućivanje u nepoznato.

I vjernički hod svetog Franje s pravom možemo promatrati kao Franjino kontinuirano rušenje ”likova i obličja”, predrasuda, stereotipa, strahova i ignorancija, koje je zatjecao u svom društvenom okruženju i koji su se neizbježno začinjali i u njemu samome. I upravo je ta abrahamsko/ibrahimovska praksa kontinuiranog rušenja i/ili revidiranja ”likova i obličja” izlaganjem nepoznatom, Franji omogućila da prekorači granice fizičkog, socijalnog, moralnog, rodnog, svjetonazorskog, kulturološkog i nadasve duhovnog aparthejda, koje je zatekao u svom okruženju, da ne postane žrtva služenja idolima svog društvenopolitičkog i religijskog miljea i da u njemu ne zgasne svijest da smo svi putnici, a ne posjednici Boga.

Naposljetku, ne spoznaje li sveti Franjo usred neprijateljskog šatora u Damietti, sučeljen s licem sultana Malika al-Kamila, baš ono što je i sam Abraham/Ibrahim shvatio na brdu Moriji? Nijednu sliku o Bogu – svaka se naša pomisao, svaka naša teološka konstrukcija i svako naše iskustvo Boga za tili čas promeće u sliku, zastor koji nas odvaja od nedohvatnog i nedokučivog Boga kao vrtoglavog bezdana novosti i drugačijosti – a pogotovo ne sliku Boga koji zahtijeva ljudske žrtve – stigmatizaciju koja prerasta u demonizaciju koja se potom promeće u fizičku eliminaciju – ne smijemo slijepo prihvaćati nego je danomice, prateći ritam zalaska i izlaska sunca, rušiti i/ili revidirati da bismo u njoj načinili prostor bezuvjetnog gostoprimstva za drugog čovjeka, kojeg je isključivala i čijoj je eliminaciji smjerala[vi].

Paradoksalno, da bismo bili istinski vjernici Boga Abrahamova/Ibrahimova, Boga svetog Franje, svakodnevno, prateći ritam smjene dana i noći, moramo prakticirati svojevrsni ateizam, koji oživljava i pročišćuje vjeru, jer i za izričaje, izvanjske forme naše vjere, i za vjerske dogme, za socijalno obličje religijskih ustanova, njihove narative, ustrojstvo i pastoral, važi Isusovo opažanje – zrno koje ne padne u zemlju i ne umre neće donijeti roda. Rušenje, revizija, revidiranje, kontinuirana reforma ustaljenog i ustajalog, to je opća zakonomjernost očuvanja životnosti vjere, životnosti samog čovjeka, naprosto životnosti samog života!

Dakle, čin vjere u Boga Abrahama/Ibrahima ne ogleda se u neurotičnoj obrani slike Boga koja isključuje drugog čovjeka – svejedno, Izaka/Jišmaela, Saracena, kršćanina, muslimana, budista, ateista, agnostika, crnca, lezbijku… – nego u kontinuiranom rušenju i/ili revidiraju takve slike Boga sve dok se ne preobrazi u bezuvjetno mjesto gostoprimstva za svakog čovjeka, naprosto za sve stvoreno, a svatko od nas u univerzalnog brata, univerzalnu sestru.

Bog Abrahama/Ibrahima, Bog svetog Franje i sultana Malika al-Kamila, poziva nas na vjernost – etičku obvezu – ne ovoj ili onoj slici Boga, što je bit idolatrijskog služenja, nego na vjernost – etičku obvezu – glasu živoga Boga koji nas doseže s lica svakog čovjeka koje je, u svoj svojoj krhkosti, izloženosti i ranjivosti, svetije od bilo koje teološke konstrukcije, bilo kakve vjerske dogme ili bilo koje kulturološke konstrukcije.

Tako bi se na koncu moglo reći da nas abrahamsko/ibrahimovska duhovnost obvezuje na trajnu skepsu spram svega apstraktnog i teorijskog, pa bile to i najveličanstvenije špekulacije o Bogu ili najdomišljatiji kulturološki konstrukti, a u korist potresenosti krhkošću, ranjivošću i izloženošću lica drugog, napose isključenog čovjeka, kao trajne, svakodnevne, teofanije božanskog.

Dakle, i Abraham/Ibrahim – prisjetimo se midraša Rabba ili Sure 21[vii] – i sveti Franjo nas pozivaju na borbu protiv idola, ali ne samo u njihovom starom nego i u njihovom suvremenom ruhu nacionalizma, ksenofobije, antisemitizma, islamofobije, homofobije…, jer nas tek ta borba osposobljuje za praiskonsku gestu abrahamsko/ibrahimovske duhovnosti – solidarnu potresenost licem drugog čovjeka, naročito stranca, disidenta, progonjenog… A to nas već upućuje na onaj aspekt abrahamsko/ibrahimovske vjere i duhovnosti koji na paradigmatičan, gotovo arhetipski način, po mom sudu, utjelovljuje sultan Malik al-Kamil.

______________________

[i]Usp. Karl-Josef Kuschel, ”Spor oko Abrahama – Što židove, kršćane i muslimane dijeli, a što ih ujedinjuje”, str. 52-56.

[ii]Za takvo shvaćanje Franjinog cjelokupnog vjerničkog, a naposljetku i ljudskog hoda, rasta i sazrijevanja, za mene je presudna bila već spomenuta knjiga ”Sveti Franjo i sultan” Gwenoléa Jeusseta.

[iii]Na takvo shvaćanje stigmi potakao me Michael F. Cusato, Of Snakes and Angels: The Mystical Experience Behind the Stigmatization Narrative of 1 Celano, u: Michael F. Cusato, The Early Franciscan Movement (1205.-1239.) – History, Sources and Hermeneutics, Fondatione Centro Italiano Di Studi Sull’Alto Medioevo, Spoleto, str. 209-248, 2009.

[iv]Takvo tumačenje ”činjenja pokore” kao ključnog motiva Franjinog putovanja na Istok pronašao sam u: Michael F. Cusato, Francis of Assisi, the Crusades and Malek al-Kamil, u: Michael F. Cusato, The Early Franciscan Movement (1205.-1239.) – History, str. 103-128, naročito str. 120-121.

[v]Izvrsnu komparativnu analizu zabrane pravljenja kipova i slika pruža: André Chouraqui, ”Deset zapovijedi danas – Deset besjeda za pomirenje Čovjeka s ljudskošću”, Konzor, Zagreb, str. 83-99, 2005.

[vi]Vrlo važno tumačenje onoga što je Abraham/Ibrahim doživio na brdu Morija, protivno legitimaciji slijepe poslušnosti, pruža u razgovoru s Omrijem Boehmom Natascha Freundel, Die Bindung Isaaks oder ”Judentum ist Ungehorsam” (1. Mose 22,1-13), u: Markus A. Weingardt (ur.), Warum schlägst du mich? – Gewaltlose Konfliktbearbeitung in der Bibel: Impulse und Ermutigung, Gütersloher Verlagshaus, Gütersloh, str. 47-51, 2015.

[vii]Usp. Karl-Josef Kuschel, ”Spor oko Abrahama – Što židove, kršćane i muslimane dijeli, a što ih ujedinjuje”, str. 282-283.

(Nastavlja se).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Čitati ga valja i danas: testamentarne misli Amosa Oza
    •  Pokajanjem do pomirenja po uzoru na Franka Buchmana
    •  Estetika kršćanskog u stvaralačkom opusu Navida Kermanija
    •  Stijenj Evanđelja zapaljen u rudarskoj jami
    •  Mirovno revolucioniranje religija i Abdul Ghaffar Khan
    •  Potraga za novim obličjem Crkve i Dorothy Day
    •  Brodolom civilizacije i mudrost Simone Weil
    •  Dorothee Sölle: Vjera i politika
    •  Nije se mirila s nepravdom u svijetu: Elizabeta Skobtsova
    •  Mistika otpora Thomasa Mertona

> Svi tekstovi ovog autora