Franjo i Sultan: Ikona abrahamske duhovnosti (1)

Zarana se, već u dobi mog djetinjstva, sveti Franjo nepovratno smjestio u orbitu mojih junaka. Stajao je ravnopravno uz bok junaka koji su me osvojili sa stranica avanturističkih romana Julesa Vernea ili Karla Maya. Nimalo nije zaostajao za junacima koje sam otkrio i zavolio na stranicama stripova koji su opisivali avanture Zagora, Marti Misterije ili Dilana Doga.

A teško da bi to bilo moguće bez fascinantne priče o Franjinu putešestviju na Istok usred Pete križarske vojne i njegova gotovo bajkovitog susreta sa sultanom Malikom al-Kamilom.

Koliko li je samo puta ta priča znala uzburkati moju djetinju maštu već opijenu Franjinom trubadurskom mladošću, njegovom mladenačkom željom da bude vitez, njegovom mladenačkom buntovnošću, njegovom strastvenom ljubavlju spram Klare, njegovom muškošću sposobnom za ženstven ples blagosti, njegovom oduševljenošću ljepotom prirode i sposobnošću da razgovara i prijateljuje sa životinjama, čak i s krvoločnim vukom, njegovom vizijom Boga, čija se svemoć očituje u nježnosti, njegovim snom o Crkvi koja će se konačno dati zavesti Božjom nježnošću, njegovom nepokolebljivom vjerom u dobrotu svega stvorenog koja je bila u stanju razoružati i razbojnike, a koja je Franji naposljetku omogućila da i u Smrti prepozna sestricu.

Taj Franjo, nježan, ali nipošto sladunjav, poslušan, a istodobno sposoban za najradikalnije pothvate neposlušnosti, snažan, ali istodobno krhak poput poljskih ljiljana, zarazno optimističan i vedar, ali ne i lišen razdoblja razočaranja, bezdanog očaja i depresije, taj Franjo, svetac subverzivne paradoksalnosti, pred kojim je i sama etablirana Crkva osjećala paničan strah, nepovratno je zaveo moje mladenačko srce.

I nije začudno da su me od djetinjih dana poput sjene pratila pitanja o Franji, nadasve pitanja o njegovu putovanju na Istok i susretu sa sultanom Malikom al-Kamilom usred Pete križarske vojne. Na stotine puta sricao sam ta pitanja, pronalazio odgovore, koji bi se za tili čas preobrazili u raskošnu lepezu novih, još izazovnijih i još teže dokučivih pitanja. Tkao sam od tih pitanja unutarnje monologe s Franjom, eseje, pripovijetke, molitve…[i] 

S vremenom, ne naglo, gotovo neprimjetno, sve vidljiviji i sve glasniji, sve važniji u mojoj mašti postajao je i sultan Malik al-Kamil. I s njega je konačno naposljetku pao zastor i od pukog statista, sporednog aktera, prometnuo se – s pravom! – u protagonista, istinskog junaka.

Sveti Franjo i sultan Malik al-Kamil – enigma koja ne prestaje provocirati, koju stoljećima, nerijetko s oprečnim nakanama, svi pokušavaju objasniti, pa čak i retuširati, bez puno oklijevanja prilagoditi svojim okvirima, granicama i ograničenjima – misaonim, duhovnim, emocionalnim, kulturološkim…, jer u toj enigmi, enigmi koja sliči enigmi praznog Isusova groba – nitko sa sigurnošću ne zna što se doista dogodilo! – opstoji subverzija, koja, uza sve ostalo, krije ne ”mir” nego ”mač”, ”mač” srodan ”maču”, koji je Isus, kako to sam reče, donio na zemlju, ”mač” za nas kakvi jesmo, za naše skučenosti, za naš oportunizam, za našu umišljenost, za našu samodostatnost, religijsku i svaku drugu.

Trebala su proći desetljeća da dokučim kako takvog retuširanja nisu lišeni čak ni Franjevački izvori[ii], da već u Franjinim životopisima zatječemo, a u potonjim franjevačkim spisima još i više, izobličavanja nadahnuta, uz ostalo, ideologijom križarskih ratova, neprijateljskih stavova i predrasuda spram islama, ali i uklapanja Franje u već ustaljene hagiografske matrice[iii].

U razdoblju kad Franjevački izvori nastaju, nedugo nakon Franjine smrti, Franjin Red je već kapitulirao pred ideologijom križarskih ratova, što se neminovno odrazilo i na njih same, konkretno Franjinu sliku koju nam podastiru. U Franjina se usta beskrupulozno stavljalo puno toga što zacijelo nikad nije rekao. Štoviše, sav je susret sa sultanom Malikom al-Kamilom, uz izobličenje, a možda i izmišljanje niza pojedinačnih scena, kao što je scena ordalija[iv], suda pomoću vatre, smještenu u okvir i logiku nespojivu s Franjom, koji se i sam u hodu nesumnjivo preobražavao, u okvir i logiku religijske kompeticije, preobraćanja, samosvrhovitog mučeništva…

Neporecivo je da se u Franjevačkim izvorima krije nit suptilnog, ali beskrupuloznog otupljivanja trna, zdenca subverzije, koju je Franjo zacijelo predstavljao za tijelo ondašnje, baš kao i današnje Crkve. Dakako, ta se nit ideološkog retuširanja prije svega tiče ”pripitomljavanja” Franjine vizije kršćanstva, njegovog načina nasljedovanja Isusa i naposljetku njegovog shvaćanja Crkve, a nakon toga ničega tako ustrajno i dosljedno, tako zabrinuto i zauzeto, kao Franjina susreta sa sultanom Malikom al-Kamilom i preobrazbom, koju je Franjo u tom susretu, koliko god taj susret bio zagonetan, nesumnjivo doživio, baš kao i sultan Malik al-Kamil.

Fascinantno je da strategije retuširanja Franje, njegova ”pripitomljavanja”, navaljivanja stijene na zdenac subverzije koja je izbijala iz gotovo svakog damara Franjina bića, nije nazočna samo u Franjevačkim izvorima nego se zorno očituje čak i u polju arhitekture, s tim da na ovom mjestu ne pretendiram da je bila potpuno svjesna.

Nad Porcijunkulom, trošnom i malom crkvicom nedaleko od Asiza, u kojoj je Franjo doživio obraćenje i koju je potom na samom početku svoje duhovne avanture obnovio svojim rukama, nad Porcijunkulom koja istodobno simbolizira suštinu, ali i neumoljivu oštricu subverzije Franjine vizije kršćanstva, papa Pio V. dao je sagraditi raskošnu i velebnu baziliku.

Zakriljena njome – zagrljaj može i (u)gušiti – Porcijunkula se doslovno izgubila u njezinom blistavilu i sjaju, baš onako kako je Franjina subverzivnost umnogome otupljena raznovrsnim strategijama retuširanja njegovog portreta već u Franjevačkim izvorima, i popratnim, iz godine u godinu sve snažnijim, utapanjem njegovog Reda u strukture, okvire, mentalitet, doktrine i ograničenja onodobne Crkve. Franjo, prevelik trn u tijelu Crkve da bi ga se iščupalo, naprosto je zaliven zlatom, kako je to zapanjeno zapazio tijekom svog prvog posjeta Asizu, Navid Kermani[v].

Dakako, proces smještanja susreta svetog Franje i sultana Malika al-Kamila u okvir i logiku religijske kompeticije i preobraćanja od samog početka se odvijao i na muslimanskoj strani premda su izvori o tom susretu u muslimanskom miljeu neusporedivo oskudniji. Na sličan način kao i Franjin portret, i portret sultana Malika al-Kamila kroz povijest je znalo dotaknuti pero retuširanja. No čini se, da se tako može naslutiti, da je za sultana Malika al-Kamila karakteristično da je još za svog života, naročito neposredno nakon susreta sa svetim Franjom, od strane svojih političkih rivala bio izložen strategijama stigmatizacije. Da bi oslabili njegovu političku vlast, njegovi su politički rivali svaki njegov čin milosti ili blagonaklonosti spram kršćana tumačili kao znak njegove potajne izdaje vjere. Ništa novo pod svodom nebeskim!

Uostalom, nije li i Franjina zagonetna šutnja o tom susretu nakon povratka na Zapad uz sve druge moguće razloge – Franjina slutnja da ga subraća, ali i onodobna Crkva, ne bi mogli razumjeti, Franjin predosjećaj da bi njegovo svjedočanstvo još više produbilo već mučne trzavice u samom Redu…[vi] – umnogome bila posljedica prešutnih ili poluglasno izrečenih sumnji u njegovu pravovjernost, jer kako je na drugoj obali mogao istodobno ostati i na životu i sačuvati pravovjernost?

Naposljetku, i u naše vrijeme ne manjka ni kršćana ni muslimana za koje su sveti Franjo i sultan Malik al-Kamil, blago rečeno, krajnje sumnjivi, nadasve iz perspektive religijske pravovjernosti, ali i političke razboritosti.

Nije li mnogima baš zbog toga sve do danas, primjerice, kao uzor puno prihvatljiviji Nikola Tavelić nego sam Franjo, koji je odveć blag i slab, a premalo ratnički nastrojen? Marakeš, pogubna teološka, duhovna, politička, ali i kulturološko-civilizacijska logika koja izvire iz te epizode, i danas je mnogima privlačniji i prihvatljiviji od Damiette[vii].

Sve to, pak, znači da nam je danas na višestruk način otežano doprijeti do istinskog sadržaja susreta svetog Franje Asiškog i sultana Malika al-Kamila, pa slijedom toga i do njihovog istinskog lica, njihove istinske motivacije, ponašanja i preobrazbe tijekom i nakon susreta u Damietti.

Dakle, ako bismo taj susret usporedili s freskom ili, recimo, ikonom, mogli bismo reći da je prototip te ikone, njezin izvorni sadržaj i oblik, kroz stoljeća pretrpio toliko retuširanja da je opravdano pitanje je li nama danas uopće više moguće doprijeti do njezinog izvornog sadržaja i oblika.

I što bi nam nakon višestoljetne tradicije retuširanja, s antidijaloškim, ali i dijaloškim nakanama, uopće mogla biti nit vodilja, ključ, katalizator, naprosto lakmus papir procesu riskantnog razgrtanja zastora nad izvornim sadržajem i oblikom te ikone, zastora koji su se ustrajnim retuširanjem iz stoljeća u stoljeće jedan preko drugog neprestano gomilali, nerijetko ispreplitali, a ponekad i uzajamno pobijali?

Dakle, na što bismo se danas, u svijesti o višestoljetnoj tradiciji retuširanja, mogli osloniti pri pokušaju gonetanja pitanja koja sve do danas nameće susret svetog Franje i sultana Malika al-Kamila?

Kako je svetom Franji i sultanu Maliku al-Kamilu uopće pošlo za rukom otrgnuti se kolektivnom ludilu i mržnji koju je i na Zapadu i na Istoku dodatno razbuktala Peta križarska vojna? Kako su uspjeli usred tog oceana mržnje u, čini se, vrlo kratkom vremenu stvoriti otok povjerenja, dijaloga i mira, moguće čak i prijateljstva?

Kako je moglo doći do tog da se sveti Franjo, kao oličenje crkvene poslušnosti, u potpunosti otrgne crkvenoj logici sakralizacije križarskih ratova, koju su religijski ovjerile ondašnje pape, a u puku predano popularizirali propovjednici križarskih vojni – neki izjednačujući čak ubojstvo Saracena s činom bogoslužja? Kakva je to sila spriječila razvoj mrene, satkane od kolektivnih stereotipa i predrasuda, u očima svetog Franje i sultana Malika al-Kamila da bi jedan u drugom i usred ratne histerije mogli prepoznati brata čovjeka – prije svega po stvorenosti?

Što je to nagnalo Franju da u Prvom pravilu – ne slučajno nepotvrđenom – osmisli ondašnjem crkvenom i općenito onodobnom zapadnjačkom mentalitetu oprečnu paradigmu života braće u saracenskom miljeu, koja je nespojiva s religijskim militantizmom, zaslijepljenošću dogmatskim raspravama i namjernim prizivanjem mučeništva riječima i gestama prezira spram religije drugog?

Što je to, uz sve vojnopolitički pragmatične razloge, nagnalo sultana Malika al-Kamila da se prema kršćanskim zarobljenicima, po njihovim sačuvanim svjedočanstvima, odnosio kao otac? Zašto se na stabljici Franjine duhovnosti nakon povratka s Istoka pojavljuju pupoljci urešeni izrazitom srodnošću s islamskom duhovnošću?

Odakle su sveti Franjo i sultan Malik al-Kamil crpili odvažnost u ”svom” taboru svjedočiti o izdancima božanskog Duha i u ”neprijateljskom” taboru? Naprosto, lista mogućih pitanja je beskrajna!

U trenucima nadvijenosti nad ikonom svetog Franje i sultana Malika al-Kamila, francuskog redovnika brata Stéphanea Martina-Prévela, usudio bih se čak reći u trenu časovitog prosvjetljenja, sveti Franjo i sultan Malik al-Kamil ukazali su mi se kao paradigmatično, čak arhetipsko utjelovljenje dvaju ključnih – različitih, ali komplementarnih – aspekata abrahamsko/ibrahimovske duhovnosti[viii], duhovnosti čiji je rodonačelnik Abraham/Ibrahim, zajednički praotac vjere Židova, kršćana i muslimana.

A ta mi se abrahamsko/ibrahimovska duhovnost istodobno nadala i kao dugo priželjkivani kompas, katalizator, lakmus-papir na putu tragalačkog približavanja prvobitnom sadržaju susreta svetog Franje Asiškog i sultana Malika al-Kamila koji otežavaju silna retuširanja.

Uostalom, nije li upravo Abraham/Ibrahim, onkraj svih povijesnih pokušaja da ga Židovi, kršćani i muslimani monopoliziraju za sebe, nije li upravo njegova duhovnost zajednička mjera vjerničke autentičnosti Židova, kršćana i muslimana, dapače vjernosti židovske, kršćanske i islamske tradicije njihovom zajedničkom svetopovijesnom ishodištu?

(Tekst je pod naslovom ”Ikona abrahamsko/ibrahimovske duhovnosti: Meditacija o susretu svetog Franje i sultana Malika al-Kamila” prvobitno kao cjelina objavljen u: Alen Kristić (ur.), Drama gostoprimstva – Zbornik u povodu 800. obljetnice susreta svetog Franje Asiškog i sultana Malika al-Kamila, Sarajevo, CMO, str. 55-85, 2022.)

(Nastavlja se).

_____________________________

[i]Usp. Alen Kristić, Priča o jednom zagrljaju iz 1219, u: Motrišta, br. 39-40, str. 19-23, 2008.

[ii]Pero Vrebac (ur.), Franjevački izvori, Vijeće franjevačkih zajednica Hrvatske i Bosne i Hercegovine, Sarajevo & Zagreb, 2012.

[iii]U tom pogledu za mene je presudna bila knjiga koju je s francuskog preveo fra Ivan Nujić – Gwenolé Jeusset, Sveti Franjo i sultan, Svjetlo riječi, Zagreb, 2008.

[iv]Usp. Isto, str. 81-82.

[v]Usp. Navid Kermani, Ungläubiges Staunen – Über das Christentum, C. H. Beck, München, str. 274-290, 2015.

[vi]Usp. Gwenolé Jeusset, Sveti Franjo i sultan, str. 104-106.

[vii]Usp. Isto, str. 85-89.

[viii]Za moje shvaćanje abrahamsko/ibrahimovske duhovnosti, ali i abrahamsko/ibrahimovske ekumene presudne su bile knjige koje je s njemačkog preveo fra Ladislav Fišić – Karl-Josef Kuschel, Spor oko Abrahama – Što židove, kršćane i muslimane dijeli, a što ih ujedinjuje, Svjetlo riječi, Sarajevo, 2001; Karl-Josef Kuschel, Od sporenja k natjecanju religija – Lessing i izazov islama, Sarajevo & Zagreb, 2003; Karl-Josef Kuschel, Židovi, kršćani i muslimani – Podrijetlo i budućnost, Sarajevo, 2011.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Čitati ga valja i danas: testamentarne misli Amosa Oza
    •  Pokajanjem do pomirenja po uzoru na Franka Buchmana
    •  Estetika kršćanskog u stvaralačkom opusu Navida Kermanija
    •  Stijenj Evanđelja zapaljen u rudarskoj jami
    •  Mirovno revolucioniranje religija i Abdul Ghaffar Khan
    •  Potraga za novim obličjem Crkve i Dorothy Day
    •  Brodolom civilizacije i mudrost Simone Weil
    •  Dorothee Sölle: Vjera i politika
    •  Nije se mirila s nepravdom u svijetu: Elizabeta Skobtsova
    •  Mistika otpora Thomasa Mertona

> Svi tekstovi ovog autora