autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Fest, bez padanja u nesvest

AUTOR: Milan Vlajčić / 12.02.2015.

”Fest, ah taj Fest, pašću, ah, u nesvest“, pevali su Milena Dravić i Dragan Nikolić u svom neponovljivom show-programu. Reč je o ironičnoj pošalici i početku stvaranja mitologije o prvim godinama postojanja Međunarodnog filmskog festivala Fest u Beogradu. Bilo je naravno euforije oko Festa, još od prvog izdanja (8-18 januar 1971.), ali sem gužve oko nekih filmova (”2001. Odiseja u svemiru”, ”Konje ubijaju, zar ne“, ”Noćni program”, ”Film u društvenim konfrontacijama“, u izboru Dušana Makavejeva), sve je proticalo u predvidljivim okvirima.

”Fest, ah taj Fest, pašću, ah, u nesvest“, pevali su Milena Dravić i Dragan Nikolić u svom neponovljivom show-programu. Reč je o ironičnoj pošalici i početku stvaranja mitologije o prvim godinama postojanja Međunarodnog filmskog festivala Fest u Beogradu

 

Prvo izdanje Festa bilo je zapravo probno, čekalo se da se pokaže da li je društvenoj zajednici to bilo potrebno. No neko je Titu objasnio da Fest može da posluži kao dodatni argument njegovom kandidovanju za Nobelovu nagradu (za mir). Zato je već tokom prvog izdanja Festa podeljeno deset vrhunskih državnih odličja značajnim svetskim umetnicima, ali većina se nije pojavila u Beogradu, pa je uručenje išlo mnogo skromnije, preko ambasada.

 

Dve godine kasnije Udruženje filmskih kompozitora SOKOJ je u cavtatskom hotelu ”Croatia“ organizovao veliki skup, kako bi se obezbedila podrška ovoj kanidaturi, novinari koji su bili tamo po diskrecionom pozivu beogradskog kompozitora Vokija Kostića pričali su kasnije kako je kavijara, školjki i jastoga bilo na pretek. I, na kraju, ništa od Nobela.

 

Setio sam se svega toga ovih dana, kad je gromko, po uobičajenoj dramaturgiji, najavljen 43. Fest (27.februar – 8.mart). Novi ljudi na čelu pobedničke kolone najavili su da će Fest vratiti na ”staze stare slave“. Zanemarili su jednu sitnicu: Fest je sedamdesetih bio jedini festival te vrste u Istočnoj Evropi, a danas je, sticajem novih političkim podela i distributerskih navika situacija znatno drugačija. No šta zna dete šta je sto kila!

 

Kad se ipak pominje vreme ”stare slave“, dobro bi bilo podsetiti zaboravne i novopridošle (neznanje je uvek lako pravdati) da je prvih nekoliko godina Fest, kao Festival Festivala (kako je bio zvaničan slogan) prikazivao samo 40-ak dobro probranih filmova, ljubitelji filma su mogli sa nešto truda da odgledaju maltene celokupnu prograsku ponudu.

 

Za razliku od tih, kako sami tvrde uzornih godina, ove godine je program zatrpan sa 90 premijernih i 34 reprizna filma, što izaziva tihu paniku i u redovima profesionalnih pratilaca filmskih smotri, da ne pominjemo obične smrtnike koji ne mogu da se snađu. Sve to je raspoređeno u 13 programskih celina. Pa vi vidite gde i kako ćete krenuti.

Praznjikavo zvuči ovogodišnji zvanični slogan: ”Tu smo! U sazvežđu pobednika“. Pa ko poveruje, neka mu je. Uostalom, u većini prethodnih godina slogani su bili bljutavo triumfalistički, u skladu sa lošim običajima duha vremena

 

Opraštamo novim dužnosnicima pompeznu retoriku koja se ponavlja od prvog izdanja Festa naovamo. Ali tada Fest je bio državni festival, najbolje filmove je uvoznik ”Jugoslavija“ držao na ledu sve do Festa. Sada je redovni bioskopski repertoar znatno brži, najveći filmovi odmah ulaze u dvorane. I ne samo to. Na revijama (nekoliko ih je), na izvrsnim međunarodnim festivalima kao što su ”Palić“, novosadski ”City Cinema“, beogradski ”Slobodna zona“ i Festival autorskog filma več su prikazani bezmalo svi dobitnici najznačajnijih nagrada, sa Berlinala, Kanskog i Venecijanskog festivala.

 

Zato praznjikavo zvuči ovogodišnji zvanični slogan: ”Tu smo! U sazvežđu pobednika“. Pa ko poveruje, neka mu je. Uostalom, u većini prethodnih godina slogani su bili bljutavo triumfalistički, u skladu sa lošim običajima duha vremena.

 

Kad je usred prošlog leta za novog umetničkog direktora postavljen Jugoslav Pantelić, voditelj lokalne TV ”Studio B“, već sutradan on se pobedonosno pojavio na svojoj televiziji, i saopštio kao važnu novost da odsad Fest neće svečano otvarati pobednik Kanskog festivala. Big deal, nema šta!

 

A to nepisano pravilo je sa puno razloga izmislio pokretač Festa, filmski kritičar Milutin Čolić, koji bi mogao da se javi u sećanju ”na staze stare slave“.

 

I šta se dobilo ovom izmišljotinom novog direktora? Osvajača kanske ”Zlatne palme“, remek-delo turskog velikana Nurija Bilge Ceilana ”Zimski san“ videli smo na jesenjem izdanju FAF-a, a ovih dana doznajemo da će nastupajući Fest otvoriti praznjikavi francuski film ”Saint Laurent“. Stariji svet je u ovakvim prilikama izgovarao: prema svecu i tropar.

 

Pojavila se još jedna ”kapitalna“ novina, koja to zapravo i nije, ali kad se nešto mudro smisli, onda to ranije nije moglo da bude. Pobedonosno je rečeno, ovih dana, da Fest postaje takmičarski. Kako se to dosad niko nije setio! Bila su dva pokušaja, oba završena tužno i neslavno, ali po ovdašnjem prokletom običaju, istorija počinje od nas!

Kad je usred prošlog leta za novog umetničkog direktora postavljen Jugoslav Pantelić, voditelj lokalne TV ”Studio B“, već sutradan on se pobedonosno pojavio na svojoj televiziji, i saopštio kao važnu novost da odsad Fest neće svečano otvarati pobednik Kanskog festivala. Big deal, nema šta!

 

Zaboravilo se da je Fest panorama već prikazanih filmova. U porodici festivala sa premijernim izvođenjem – ima svoju svrhu. A kad se nagrada dodeljuje za filmove koje donose distributeri (domaći) a ne zvanični producenti, to ostaje u granicama lokalne zabave.

 

Fest je prvih nekoliko godina imao jedinu nagradu koji je dodeljivao žiri najstarijeg lista na Balkanu ”Politika“ (jedan od trojice članova ovog žirija bila je i moja neznatnost). Videlo se da to nema nikakvog efekta, pa se odustalo.

 

Drugi pokušaj uvođenja nagrade bio je pompezniji, pa je ishod utoliko odjeknuo kao prazni balon. Na inicijativu uglednih autora Saše Petrovića i Bore Draškovića stvoren je Festival balkanskog filma unutar samog Festa 1990. Pozvani su autori da prijave svoja dela, kako bi selekcija imala premijerne projekcije. Ali svi viđeniji autori, koji inače smeraju ka Kanskom, Venecijanskom ili Berlinskom, ignorisali su ovu mogućnost, selekcija je bila krajnje osrednja, uludo su bačene velike pare. Već sledeće godine se od svega odustalo.

 

Ali pored uvođenja nagrade Beogradski pobednik za filmove koji su već prošetali velikim festivalima, uvedena je nagrada za nacionalni film. I to maltene u svim kategorijama poput Oskara.

 

Nekako istih dana dodeljuju se već postojeće nagrade: Kristalna prizma (Akademija za filmsku umetnost), i godišnje nagrade FIPRESCI. Ova gužva sa nagradama delovaće farsično jer jedva dva-tri filma su se izdvojila u protekloj godini. Da parafraziram čuvenu maksimu o srpskim ”samurajima sa asfalta“: mala bara, puno iluzija!

 

I treća festovska nagrada (takođe sa međunarodnim žirijem) uvodi se za novi program ”Granice“, koji najavljuje subverzivna, arthaus, kontroverzna dela. Daj Bože da se takva dela nađu u onoj bulumenti ponuđenih filmova.

Već na prvoj zvaničnoj najavi Festa primetio sam da najbolji evropski film (sa pet vrhunskih nagrada Evropske filmske akademije) ”Ida“ Pavela Pavelkovskog, koji je prošle noći dobio i nagradu BAFTA, a smem i da se kladim na Oskara, nije u ovogodišnjoj ponudi. Htedoh da postavim pitanje selektorima, ali se uzdržah: da se ne stekne utisak da remetim pobedničku atmosferu

 

Da se ne stekne utisak kako se programu nešto osporava, većina dela, već nagrađena Zlatnim Globusom ili nominovana za Oskara, pojaviće se na ekranima.

 

Svakako je dobro što se Fest većim delom vraća u istorijsko jezgro grada, što će ponovo biti aktiviran obnovljeni kino Doma sindikata, u kojem je glavni deo Festa održavan prvih sedam godina, dok se nije pojavio kongresni kompleks Centar Sava. Ukupno, osam dvorana prikazuje programe, a prvi put i u novom zdanju Jugoslovenske kinoteke. Lepo je da cene ulaznica nisu pomerene, što na ovu sirotinju i materijalnu stisku deluje utešno.

 

Već na prvoj zvaničnoj najavi Festa primetio sam da najbolji evropski film (sa pet vrhunskih nagrada Evropske filmske akademije) ”Ida“ Pavela Pavelkovskog, koji je prošle noći dobio i nagradu BAFTA, a smem i da se kladim na Oskara, nije u ovogodišnjoj ponudi. Htedoh da postavim pitanje selektorima, ali se uzdržah: da se ne stekne utisak da remetim pobedničku atmosferu. Nje ima unaokolo koliko hoćete, a plebsu zbog nje voda dolazi do grla.

 

(Napomena uredništva: ovom se kolumnom Milan Vlajčić oprašta od našega portala i mi mu se iskreno zahvaljujemo na doprinosu).

 

Još tekstova ovog autora:

     Kao hodač po žici u cirkusu
     Potemkinova unučad
     Opelo multikulturalnosti
     Vek Milene Dravić
     Eros i muka čitanja
     Corax nesalomivi
     Sto godina izdaje
     Decenije nesanice
     Wagner u CineplexX-u
     Tačno, nebitno, skandal

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • argentinski roman

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1