autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Fantomski zdesna

AUTOR: Teofil Pančić / 25.04.2014.

Kad god Srđan Dragojević snimi film, bioskopi i kina uzduž i popreko post-YU ”regije” otvaraju mu se širom: Dragojević se, naime, tržišno-kapitalistički rečeno, ”dobro prodaje”. Ono što on režira ili napiše, to se masovno gleda. Biće da za to postoje dva razloga ili dve grupe razloga: prvo, on je talentovan čovek; drugo, njegovi filmovi uvek su katalizatori neke aktuelne kolektivne traume. To o njima ne govori unapred ni dobro ni loše, ali nije nevažno da se ima na umu.

 

U prologu novog Dragojevićevog filma ”Atomski zdesna” stoji tvrdnja, razapeta preko celog ekrana kao svojevrsni uvodni moto, kako su u SFRJ socijalizmu radnici (nekad se govorilo: radni ljudi i građani) imali neotuđivo pravo na dve nedelje letovanja; ne sećam se tačne formulacije, ali to je smisao.

U prologu novog Dragojevićevog filma ”Atomski zdesna” stoji tvrdnja, razapeta preko celog ekrana kao svojevrsni uvodni moto, kako su u SFRJ socijalizmu radnici (nekad se govorilo: radni ljudi i građani) imali neotuđivo pravo na dve nedelje letovanja; ne sećam se tačne formulacije, ali to je smisao. Nekako se podrazumeva da se radi o letovanju na moru ili, u najgorem slučaju, za akvafobične, na nekoj popularnoj planini ili u banji…

 

Nekako se podrazumeva da se radi o letovanju na moru ili, u najgorem slučaju, za akvafobične, na nekoj popularnoj planini ili u banji (a ne o tavorenju kod babe i dede u Donjem Krompirištu kod Prnjavora), a podrazumeva se i to da je letovanje besplatno ili bar plaćeno po radikalno diskontnoj, ”sindikalnoj” ceni, pa još na bezbrojne rate koje blaženo obesmisli potmula inflacija. Pravi little man’s paradise.

 

Sto mu gromova, tu već imam problem s filmom ili možda sa sopstvenim minulim životom! Naime, mi nismo letovali svake godine na moru ili tako negde – u najboljem slučaju tek svake treće-četvrte godine – iako su moji roditelji, rekao bih, pripadali socijalističkoj srednjoj klasi. Valjda su imali druge prioritete, šta li? Ako je tvrdnja s početka filma ipak tačna, onda me je neko opljačkao, ali od koga danas da tražim obeštećenje kad je Sistem odavno propao? A ja, ispada, nisam prekomernim parazitiranjem na njegovim pogodnostima dovoljno doprineo njegovoj propasti.

 

A opet, Dragojević je moj vršnjak, mora biti da se sličnih stvari sećamo. Samo što je nevolja sa sećanjem to da je ono uvek nekovrsni izbor iz prošle stvarnosti, svestan ili nesvestan. Kada proradi ono što se naziva ”optimizam pamćenja”, prošlost postaje nalik onoj Hičkokovoj definiciji filma kao života lišenog dosadnih delova: ona biva, naime, lišena tamnijih strana, što je nužno izobličava u odnosu na ono što je bila dok još nije bila prošlost. To je verovatno neizbežno i ne mora da bude problematično ako se ne upotrebljava za problematično tumačenje sadašnjosti.

 

A ”Atomski zdesna” je film o sadašnjosti, ergo, film o kapitalizmu; možete ga nazvati tranzicionim, neoliberalnim, predatorskim, banditskim ili naprosto, eto, kapitalizmom bez dodatnih oznaka (tvrđi levičari ionako veruju da je svaki kapitalizam po naravi nužno takav i da drugačiji ne može ni biti, jer bi onda prestao da bude kapitalizam), od volje vam.

No istovremeno, bivajući filmom o prisutnom kapitalizmu, ”Atomski zdesna” je i film o odsutnom socijalizmu; njega više nema, on se pojavljuje samo kroz tvrdnju na početku filma i kroz poneki idilični, nostalgičarski odsečeni kadar iz starih filmskih žurnala. Socijalizam je, dakle, fantom, ali upravo kroz svoje odsustvo, to jest bivše prisustvo, kroz svoju nataloženost u nostalgičarski samocenzurisanom sećanju protagonista, on postaje centralni lajtmotiv filma…

 

Prodavci time-share apartmana negde na hrvatskom Jadranu zapravo su dileri Ničega (ideja je: prodaj mi ono što mi ne treba za pare koje nemam), a svoju robu uvaljuju onima koji zapravo ništa ni nemaju; to ih, prodavce, ne čini anđelima, ali ni zlikovcima, jer su i sami tek ucenjene žrtve koje jedan otkaz deli od beznađa, sitni kotačići u neprestanoj meljavi kapitalističke mašine koja ne sme da stane.

 

A njihovi klijenti, mahom deklasirana postsocijalistička, da prostite, polufukara skupljena s koca i konopca bivše Juge, ”pripadnici naroda i narodnosti” i nositelji odgovarajućih eksploatacijskih stereotipa (ili, ređe, njihovi razbijači) samo su sitni grebatori i dežurni kupci cigle koji bi da se očešu o besplatno letovanje, tj. da ”prevare sistem” kao što su, na neki drugi način, varali i socijalizam. E sad, kapitalizam je malo teže prevariti jer je on svaku moguću prevaru unapred ukalkulisao u svoj troškovnik, a njegov troškovnik je tako setovan da na koncu uvek pokaže plus…

 

Iz takve postavke proizilaze i neke vrline, ali i većina mana ovog filma, pre svega njegova povremeno baš iritantna tezičnost; no, neću se time podrobnije baviti, ovo nije filmska kritika. Interesantnije mi je nešto drugo. ”Atomski zdesna” je, kažem, film o kapitalizmu, to jest ”protiv” njega, film o jednoj bazično kvarnoj robi koju su zli dileri globalnih opijata uvalili neukim i naivnim otrocima socializma, lišenim imuniteta na tu vrstu zavođenja. I u tom je smislu ovaj film kapitalistički promućurna investicija, jer je baš sada idealan trenutak za takve filmove, slobodno tržište trenutno odlično reaguje na filmove protiv tiranije ”slobodnog tržišta” i njenih posledica.

 

No istovremeno, bivajući filmom o prisutnom kapitalizmu, ”Atomski zdesna” je i film o odsutnom socijalizmu; njega više nema, on se pojavljuje samo kroz tvrdnju na početku filma i kroz poneki idilični, nostalgičarski odsečeni kadar iz starih filmskih žurnala. Socijalizam je, dakle, fantom, ali upravo kroz svoje odsustvo, to jest bivše prisustvo, kroz svoju nataloženost u nostalgičarski samocenzurisanom sećanju protagonista, on postaje centralni lajtmotiv filma, savršeno nevidljiv, a savršeno dominantan i sveprisutan.

Kad ima sigurnost (”socijalizam”), tad vapije za slobodom, kad mu daš tu idealizovanu slobodu (”kapitalizam”), on se njom zagrcne, pa bi nazad u sigurnost. Ali, da mu je nekim čudom stvarno daš (da se ”socijalizam vrati”), koliko bi potrajalo pre nego što bi opet zakukao za ”slobodom”? Odgovor se lako nazire. A kapitalizmu je ionako svejedno, on na zalihama ima dovoljno i jedne i druge robe…

 

Sećate li se filma ”Bal na vodi”, ne američkog izvornika iz 1944. (Bathing Beauty) Džordža Sidnija sa Ester Vilijams, nego jugovarijante Jovana Aćina iz 1985.? Grupa nekadašnjih mladića okuplja se u Beogradu na sahrani nekadašnje gradske lepotice koju su zvali Ester; slatka ptica mladosti zauvek je odlepršala, a priča o njoj i njima vraća nas u zajedničku im prošlost, u dane ranog socijalizma, u sivilo, bedu, režeću tupost agitpropa i bande skojevaca koje jure ”giliptere” s makazama u rukama da ih šišaju. A ovi, pak, maštaju o nekom pravom, punom životu, koji je ”negde drugde”, nije Kundera to slučajno tako definisao pišući o istoj epohi.

 

Bivajući, dakle, u svom ”vidljivom” sloju filmom o prisutnom socijalizmu iz njegove prilično represivne faze, jugoslovenski ”Bal na vodi” postaje film o odsutnom kapitalizmu, to jest o ”Zapadu” i o ”slobodi” koji postoje Tamo Negde u prostoru i utoliko su divniji ukoliko su nedohvatljiviji. Muke počinju tek kad ih se dočepaš…

 

Ispada, dakle, da je ”Atomski zdesna” simbolička inverzija ”Bala na vodi”. Nije da je to bilo čija namera, nego stvari naprosto tako funkcionišu, to je ”duh vremena”.

 

Čemu nas sve ovo uči? Možda tek ovome: čoveku je nemoguće ugoditi. Kad ima sigurnost (”socijalizam”), tad vapije za slobodom, kad mu daš tu idealizovanu slobodu (”kapitalizam”), on se njom zagrcne, pa bi nazad u sigurnost. Ali, da mu je nekim čudom stvarno daš (da se ”socijalizam vrati”), koliko bi potrajalo pre nego što bi opet zakukao za ”slobodom”? Odgovor se lako nazire. A kapitalizmu je ionako svejedno, on na zalihama ima dovoljno i jedne i druge robe, to jest i antisocijalističke i antikapitalističke, a voljan je i da snima nove nastavke, samo ako tržište to traži.

Još tekstova ovog autora:

     Aleksandar Vučić sve više podsjeća na Donalda Trumpa
     Mračna fascinantnost predratnoga trenutka
     ''Allo, allo'' za Njemce
     Kratka pisma za dugo čitanje
     Uvređeni i rituali srdžbe
     Ništa s titulom
     Jaruzelski, čovek pod šapkom
     Meki trbuh demokratije
     Doziranje pljuvačke
     O ranom ustajanju

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • argentinski roman

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1