autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Fama o klanovima

AUTOR: Milan Vlajčić / 15.02.2014.

U srpskoj virtuelnoj kulturi, virtuelnoj zato što sve što vredi nastaje mimo sve slabijih i uneređenijih institucija, ima približno tri hiljade pisaca. Tu računam one koji su deo nekog udruženja. A takvim udruženjima ni broja nema. U najstarijem, Udruženju književnika Srbije (poznata šifra: Francuska 7), nahodi se oko dve hiljade članova, ni oni tamo ne znaju ko je sve na spisku, jer se širokogrudo učlanjuje svako ko se dokopa nekog izdavača (a može i sirotinjski samoizdat).

 

Pošto je početkom raspada nekadašnje nam domovine to UKS postalo javna tribina za raspirivanje nacionalne mržnje, odbrane nejači gde kome padne na pamet, oni koji se nisu uključivali u kuću koja do danas udomljuje Međunarodni odbor za istinu o Radovanu Karadžiću (istina je grozna od početka, ali stara ljubav zaborava nema), krajem devedesetih osnovali su Srpsko književno društvo. I u njemu je do danas upisano oko 500 pisaca.

 

Svemu ovome valja dodati Vojvođansko književno društvo, a ima toga još: na jugu Srbije postoji nekoliko regionalnih udruženja i sve to pretenduje da bude svest i savest pismenijeg dela domovine. Kad bi se osmotrila elementarna pismenost, sa proverom znanja iz književnih veština (onih početnih) došlo bi se do poraznog ishoda, ali on se iskazuje i bez te bezbolne ekspertize.

Paradoksalno je da su u nametnutu raspravu pisci i umetnici rado uskakali, jer je bilo lakše seiriti o tome nego o ideološki nepodobnim umetnicima i delima. Još je čudnije da su protiv klanovskih monopola i privilegija najoštrije govorili oni pisci koji su sedeli na odlučujućim pozicijama, od partijskih komiteta do nasleđenih prava iz vremena agitpropovskog svevlašća (pomenimo Ćosića, Daviča, Isakovića, T. Mladenovića, Č. Minderovića; neki od njih su odavno potonuli u zaborav)

 

Kultura koja poseduje više zvaničnih mrčilaca hartije (ili nadahnutih korisnika laptopa) nego čitalaca već samim time pokazuje opasne znake obamrlosti.

 

Pomenuo sam ove sumorne podatke da bih postavio ovu pretpostavku: ako bi neko zatražio da se svi pisci izjasne da li u ovoj kulturi presudnu reč imaju književni klanovi, smeo bih da se kladim da bi devedeset odsto njih zdušno odgovorilo – da! Da klanova nema, onda bi svi oni dobili dostojnije mesto u žirijima (možda uz besplatne stanove), našli bi se među nosiocima književnih nagrada (oko 400, to smo već ranije ustanovili), u književnim čitankama, među književnim delegacijama koje idu na sajmove knjiga, od zagrebačkog Interlibera do frankfurtksog i lajpciškog.

 

Klan, kako to gordo zvuči! Kao da vuče korene iz tajnih, zavereničkih okupljanja, smišljanja kako da se prostre mreža skrivenih uticaja i ostvare viši rangovi, zvanja i prečice za ulazak u istoriju nacionalne književnosti. Priča nije od juče. Već smo počeli da zaboravljamo kako su pedesete i šezdesete proticale u neprekidnim javnim (o zakulisnima da ne podsećam) raspravama o klanovima u našoj kulturi, ali u novije vreme ponovo se začinju narativi o klanovima po principu teorije zavere.

 

Nekoliko puta su mlađi novinari pokušavali da me uvuku u ovu jalovu raspravu. Primetio sam da ni oni, zajedno sa mnom, ne znaju kako to danas izgleda.

 

Vo vremja ono, od sredine pedesetih, debatu o klanovima u našoj kulturi kao o nekoj pošasti podržavala su partijska tela bojeći se paralelnog sistema odlučivanja. Drugi krak partijske strategije neprekidno je vodio ka opanjkavanju elitizmu u kulturi. Big deal, što bi rekli klinci sa Fejsa, jer nešto autentičnog i dobrim delima poduprtog elitizma ne bi smetalo ni onda, pa ni danas.

Danas nema velikih državnih izdavača, mnogo je nagrada, ali malo uglednih. Pošto su pod pritiskom divljeg kapitalizma najpre nastradali ostaci građanskih obzira (uvek su na ovom delu Balkana bili slabašni i krhki, a sad su čisti luksuz po one koji bi se toga držali), ko želi nešto od finansijskih sredstava ili javnih priznanja zna prečice. Neki priznati umetnici bezočno se vezuju za moćne političare i za nekoliko novinara iz uticajnih listova koji će im obezbediti marketinšku podršku (piarovska magluština kao razrađena strategija). I onda se čudimo što na javnoj sceni vlada pometnja i zbunjenost među pismenijim delom građanstva

 

Paradoksalno je da su u nametnutu raspravu pisci i umetnici rado uskakali, jer je bilo lakše seiriti o tome nego o ideološki nepodobnim umetnicima i delima. Još je čudnije da su protiv klanovskih monopola i privilegija najoštrije govorili oni pisci koji su sedeli na odlučujućim pozicijama, od partijskih komiteta do nasleđenih prava iz vremena agitpropovskog svevlašća (pomenimo Ćosića, Daviča, Isakovića, T. Mladenovića, Č. Minderovića; neki od njih su odavno potonuli u zaborav).

 

Tokom šezdesetih javni je stereotip bio da postoje dva moćna klana, jedan oko časopisa Delo, drugi uz Savremenik. Povremeno su buktale oštre polemike sa ideološkim prizvukom, jedni su se pozivali na modernizam, drugi na važnost tradicije i realizma. Ali jedni i drugi su bili dobro raspoređeni oko dveju najznačajnijih izdavačkih kuća – Nolita i Prosvete. I tu je postojalo lepo saglasje: urednici jedne kuće su redovno objavljivali u drugoj, uzajamno i nepogrešno.

 

Ništa čudno, pisci i umetnici vole da se okupljaju, ali ozbiljan problem nastaje kad se pokrenu zakulisne igre oko kulturnih fondova (lova) i raspodele književnih nagrada (a svaka je dobrodošla, od NIN-ove i Zlatnog suncokreta do neke zlatne hrisovulje ili plaštanice).

 

Danas nema velikih državnih izdavača, mnogo je nagrada, ali malo uglednih. Pošto su pod pritiskom divljeg kapitalizma najpre nastradali ostaci građanskih obzira (uvek su na ovom delu Balkana bili slabašni i krhki, a sad su čisti luksuz po one koji bi se toga držali), ko želi nešto od finansijskih sredstava ili javnih priznanja zna prečice. Neki priznati umetnici bezočno se vezuju za moćne političare i za nekoliko novinara iz uticajnih listova koji će im obezbediti marketinšku podršku (piarovska magluština kao razrađena strategija). I onda se čudimo što na javnoj sceni vlada pometnja i zbunjenost među pismenijim delom građanstva.

 

Naša književna nauka i univerzitetska nastava književnosti i dalje se drže umoljčane i stereotipne predstave o međuratnoj književnosti u kojoj je srpska verzija nadrealizma nasrtala na tradicionalne vrednosti koje su ocrtavali harizmatični profesori Bogdan Popović i njegovi trabanti. Negde tridesetih stidljivo se upliće socijalno angažovana književnost (tanušna i onda i sada), dok po strani ostaju zenitisti i večiti nestaško Miloš Crnjanski, koji je otišao na sud po zahtevu Milana Bogdanovića jer je u vreme Obznane, kojom su komunisti stavljeni van zakona, olako krštavao nesimpatične pisce komunistima. Ne baš džentlmenski, jer zbog toga se mogla izgubiti glava.

 

Ali, u to vreme bukte polemike, književna scena je uskomešana kao nikad pre i kasnije.

Beograd je između 1917. i 1943. (to je vremenski raspon) bio deset puta manji nego danas, ali su književne debate, rasprave, manifesti i prizemna prepucavanja prštali na sve strane. U prvoj polovini stoleća primetnu ulogu u srpskom književnom prostoru su imali A. G. Matoš, Tin Ujević i Krleža, koji su značajne godine proveli u blizini hotela Moskva i po skadarlijskim bircuzima

 

O tome postoji neverovatno svedočenje opsežne, trotomne hrestomatije ‘‘Zli volšebnici – polemike i pamfleti“ (izdanje Slovo ljubve, 1983.). U njoj je na približno tri hiljade stranica obuhvaćeno obilje paprenog štiva, rasutog po ondašnjoj štampi, sve ono što je uspeo da iskopa vredni istraživač Gojko Tešić i spasi od zaborava. To trotomno izdanje je brzo nestalo i danas je među najtraženijim edicijama u poznatim antikvarijatima. Uzalud, ko ima, taj ne prodaje.

 

Beograd je između 1917. i 1943. (to je vremenski raspon) bio deset puta manji nego danas, ali su književne debate, rasprave, manifesti i prizemna prepucavanja prštali na sve strane. U prvoj polovini stoleća primetnu ulogu u srpskom književnom prostoru su imali A. G. Matoš, Tin Ujević i Krleža, koji su značajne godine proveli u blizini hotela Moskva i po skadarlijskim bircuzima. Priličan deo te Tešićeve hrestomatije obuhvata i zagrebačku književnu scenu, ali ako ta nesrećna vremena uporedimo sa ovim današnjim (ne manje nesrećnima, samo na drugačiji način), dobijamo poraznu sliku o književnom  životu koji je kao socio-književnu kategoriju uveo dvadesetih godina ruski formalista Jurij Tinjanov.

 

Stigla je nova tehnološka epoha, nestali su uticajni časopisi i izdavači, pisci su sa svojim kompjuterima usamljeniji nego ikad, književna okupljanja deluju prevaziđeno, a kafane kao hramovi kulture (kako je Sveta Lukić hrabro zapisao 1957. u knjizi “Razlozi”) više ne postoje.

 

Pa ipak, porazno je da u poslednjih tridesetak godina nije povedena nijedna uticajnija teorijsko-književna rasprava, polemike su najčešče ad hominem ili merenje repa mrtvom vuku (mrtvom u intelektualno-književnom smislu, pa makar nosio smešnu auru oca nacije).

 

Ako su beogradski nadrealisti predvođeni srpskim papom nadrealizma Markom Ristićem početkom dvadesetih imali nasuprot sebi Zenit, Micića i V. B. Poljanskog, nešto od te intelektualne pometnje bi čovek rado danas prizvao. No književno pleme snom mrtvijem spava. Ima dobrih knjiga, ali kritika, javno mnjenje, kulturna scena su na nižim granama nego ikad u poslednjih stotinjak godina.

 

A ima li danas zlih volšebnika koji bi ostavili bitnije svedočanstvo o epohi?

Još tekstova ovog autora:

     Kao hodač po žici u cirkusu
     Potemkinova unučad
     Fest, bez padanja u nesvest
     Opelo multikulturalnosti
     Vek Milene Dravić
     Eros i muka čitanja
     Corax nesalomivi
     Sto godina izdaje
     Decenije nesanice
     Wagner u CineplexX-u

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • argentinski roman

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1