Evo zašto kritički gledam na Martina Luthera

500.obljetnica luteranske reformacije preznačajan je datum europske povijesti da bi se u hrvatskoj javnosti onako ovlaš prešlo preko nje: nekoliko površnih napomena o tome kako je Luther 31.10.1517. pribio svojih 95 teza – o činu koji historiografski nije ni potvrđen. Luther se samo MOŽDA služio metodom svojih profesorskih kolega koji su najave svojih disputa objesili ondje gdje ih je mogao zapaziti što veći krug zainteresiranih – dakle na vrata crkve.

Možda se metaforička Lutherova izjava da njegove teze trebaju ”odjekivati poput udaraca čekićem o crkvena vrata!” shvatila pretjerano doslovno.

Mnogo je tu ”možda”, no o dalekosežnim posljedicama Lutherovom prosvjedu protiv crkvene ”trgovine” grijeha i otkupljenja i hrvatska bi javnost zaslužila promišljen osvrt – uvjerena sam da je Luther sudbinski lik europske povijesti.

Luther nije za slobodu misli, nije prosvjetitelj, nego reformator koji se vraća korijenima i zapovijedi. Po strogoj vjernosti Svetom pismu Martin Luther, koji je bio protivnik predaje u crkvenom naučavanju, sam je zasnovao predaju koju su prenosili njegovi nasljednici tumačeći ga, što uvijek uključuje mogućnost dodavanja ili oduzimanja, promjene naglasaka i na taj način odstupanja od Lutherovih autentičnih misli

Ne možemo dublje shvatiti povijest sa svojim zastranjivanjima – okrutni progon heretika, ponor antisemitizma i kršćansko motiviranog antijudaizma – bez proučavanja Lutherova lika, a u zajednici u kojoj su protestanti manjina je nezaobilazan, integralni element odgovornog odnosa prema povijesti.

Slutim što je Željko Porobija mislio svojim naslovom ”Da nam se dogodio Luther, ne bi nam se događao Košić” – da je Crkva (Katolička; kritički se osvrt odnosi na katoličkog biskupa) samokritički stala propitkivati: sebe, svoje naučavanje, svoje ponašanje, držanje svojih službenika u prošlosti i sadašnjosti i jačinu svojeg zalaganja za pravednu i socijalnu državu, te za mir u zemlji i svijetu – ne bi danas biskup veličao zločinački ustaški režim, branio promicatelje nasilja, a kamoli sam huškao protiv osobe i skupine koje ne pripadaju njegovom vrijednosnom sustavu.

No, je li samo katolicima potreban kritički duh? I stanuje li kriticizam samo u protestantizmu (samo i oduvijek)?

Je li on religija kritičkog uma i kritika autoriteta, vodi li od reformacije ravan put prema Kantovoj Sapere aude?

Usudi se služiti svojim umom!

Mislim da ni sam Luther nije branio slobodu vjere i slobodno vjerovanje u smislu proizvoljnog miješanja ”istina” i istina, nego da se strogo držao istine kakvom ju je on shvaćao: istine nagoviještene Božje riječi iščitane iz Biblije i samo iz Biblije.

U tom smislu treba shvatiti njegove riječi pred Reichstagom u Wormsu kad je ustvrdio: ”Ne mogu svoju vjeru podčiniti ni papi ni koncilima, jer je kao dan jasno da su oni često griješili i međusobno proturječili. Stoga ako me dakle ne uvjere svjedočanstvom Svetoga pisma ili jasnim razumskim zaključivanjem, ako me ne osvjedoče tekstovima koje sam naveo i tako moju savjest ne vežu uz Božju riječ, ja se ne mogu i neću odreći, jer je za kršćanina opasno ići protiv vlastite savjesti.”

I na to slijedi čuvena izjava – za koju se ne zna je li autentično Lutherova, ali nakon svega izrečenog u to ne treba sumnjati: ”Na tome stojim i drukčije ne mogu; neka mi Bog pomogne! Amen.” (Autentičnost tog citata nije dokazana!).

Ne možemo dublje shvatiti povijest sa svojim zastranjivanjima – okrutni progon heretika, ponor antisemitizma i kršćansko motiviranog antijudaizma – bez proučavanja Lutherova lika, a u zajednici u kojoj su protestanti manjina je nezaobilazan, integralni element odgovornog odnosa prema povijesti

Nota bene: Luther nije za slobodu misli, nije prosvjetitelj, nego reformator koji se vraća korijenima i zapovijedi. Po strogoj vjernosti Svetom pismu Martin Luther, koji je bio protivnik predaje u crkvenom naučavanju, sam je zasnovao predaju koju su prenosili njegovi nasljednici tumačeći ga, što uvijek uključuje mogućnost dodavanja ili oduzimanja, promjene naglasaka i na taj način odstupanja od Lutherovih autentičnih misli.

Moramo razlučiti Luthera od povijesti protestantizma; mnogo toga što danas poštujemo kao protestantsku baštinu plod je djelovanja protestanata kroz povijest.

Protestantizam danas nije samo Bonhoeffer – dapače. Dietrich Bonhoeffer, pripadnik kruga protivnika Hitlerove Njemačke i planera pobune ”Muževa 20. srpnja 1944.” (krug oko braće von Stauffenberga, koji su planirali atentat na Hitlera), nije ostao vjeran autentičnom Martinu Lutheru – onome koji je protiv pobunjenih kmetova branio prava knezova i ohrabrivao ih da pobunjenike unište ”poput grintava psa”, Lutheru koji je tvrdio ”da je svaka vlast od Boga” (usp. Rm 13,1), reformatoru koji je propovijedao ”slobodu kršćana” (”Die Freiheit eines Christenmenschen”), ali tu slobodu nije pripisao svakome i bilo kome.

Prema tome, od Luthera ne vodi direktan put prema Francuskoj revoluciji i njenom motu ”Sloboda, jednakost, bratstvo”.

Kmetovima nije priznata ta sloboda. Braneći prava gospodara na posluh, život i tijelo svojih podanika, Luther se postavio kao pobornik ovozemaljskog, zadanog poretka i držao se učenja o ”dva poretka”: o carstvu ovozemaljske vlasti i Kraljevstva Božjega, s dva različita vrijednosna sustava.

Učenje o dva poretka (Zwei-Reiche-Lehre), tijesno povezano s Lutherovim stavom o tome da je ”svaka vlast od Boga”, djelovalo je kroz povijest kao stabilizirajući element u nacionalnim revolucijama, kojem su pribjegavali carevi i kraljevi 19. stoljeća braneći svoja carstva i kraljevstva od nacionalnih i socijalnih revolucija.

Slijepa vjera i odanost autoritetima – taj plod Lutherovog (i Pavlovog) učenja – stvorilo je klišej o protestantu: ”uzornom, odanom, poslušnom malom podaniku”, kako se Hitler podrugljivo našalio o protestantima, kojima se usprkos tome ili upravo zbog toga, koristio.

Povijest razvitka i utjecaja protestantizma od Luthera i njegova učenja nadalje ne smijemo zamisliti kao ravnu crtu. Luther je mentalno ostao u 16. stoljeću, njega su mučile prijetnje Sudnjeg dana, a vjera u spasiteljsku moć vjere i Božje milosti nije ga oslobodila straha zbog grijeha.

Šteta što se hrvatski protestanti danas ne čuju među mirotvorcima, smatra Drago Pilsel. Osim što nisu disidenti iz vjerske motivacije, oni su i manjina, a manjinski je status među nabrijanim hrvatskim katolicima – bolje: katoličkim fundamentalistima, malobrojnim, ali bučnim, agresivnim i nesputanim od bilo koje vlasti – mislim vrlo neudoban

Lutherov radikalizam ublažili su njegovi nasljednici i učenici – unatoč tome, Lutherovo naučavanje prožima kao crvena nit njegov doživotni strah kako zadobiti milostiva suca umjesto vječnog mraka.

Crkveni povjesničar Thomas Kaufmann pokazao je kako Lutherovi strahovi od (Ne)milosrdna Boga imaju veze s njegovim drastičnim stavovima glede Židova. On, proglašen heretikom, osjećao se opkoljen Sotonom – a u liku đavola nalazila se i fizionomija Židova.

Strah od Židova je u Luthera strah za čistoću vjere i Biblije, kojoj je Luther posvetio svoj život.

Luther želi braniti svoje uvjerenje da je već Stari zavjet upućivao na Krista, a onaj koji je to spočitnuo nije mogao biti ništa drugo nego neprijatelj.

Thomas Kaufmann smatra da se Lutherov antižidovski ”kompleks” nipošto ne smije izlučiti iz njegove teologije i tretirati ga samo kao jedno od suvremenih ”praznovjerja” koja je i Luther nekritički preuzeo (npr. vjeru u vještice i čarobnjakinje).

Antisemitizam je, prema Kaufmannu, sastavni dio Lutherova odnosa prema Bibliji, iz koje je razvio svoje teze o istini i herezi, te crpio uvjerenje da je zato i opravdano suzbijati svaku herezu i svakoga heretika nemilosrdnom okrutnošću.

Suvremeni kritičar zamijetio je da je Lutherovo naučavanje sličnije onome Ajatolaha Homeinija nego suvremenim protestantskim pastorima. U 21. stoljeću je prisutno 16. stoljeće.

Lutherovi učenici i baštinici upijali su dobre utjecaje i reagirali na njih na oprečne načine: prihvaćali modernu – a neki su se povukli u svoje tradicije, pa njeguju ili kontempliraju (npr. pietisti) ili pak crpe motivaciju za poduzetnički, istraživački život.

Da je ”tog 31.10.1517. simbolički završen srednji vijek” (Željko Porobija), ne bih potpisala. I njemački su protestanti 1933. netremice gledali kako se njihova zemlja vraća u srednji vijek i kako se ”vlast zadana od Boga” okomljuje i na Njega

Da je ”tog 31.10.1517. simbolički završen srednji vijek” (Željko Porobija), ne bih potpisala. I njemački su protestanti 1933. netremice gledali kako se njihova zemlja vraća u srednji vijek i kako se ”vlast zadana od Boga” okomljuje i na Njega.

Šteta što se hrvatski protestanti danas ne čuju među mirotvorcima, smatra Drago Pilsel. Osim što nisu disidenti iz vjerske motivacije, oni su i manjina, a manjinski je status među nabrijanim hrvatskim katolicima – bolje: katoličkim fundamentalistima, malobrojnim, ali bučnim, agresivnim i nesputanim od bilo koje vlasti – mislim vrlo neudoban.

Premda se protestantima na prostorima bivše Jugoslavije priznaje da su najvećim dijelom živjeli kao manjina u dijaspori i zato i razvijali ”dijasporsku svijest” – gradeći čvrst zid solidarnosti i neosjetljivosti na kritike – smatram da vjeru neće rasklimati kritički pogled na njihova oca po vjeri, na Martina Luthera.

Osoba sa svojim bogatim talentima – Nijemci ga štuju kao stvoritelja začetaka novovjekovnog njemačkog dvorskog i kancelarijskog jezika – prošlost je i tradicija. A prema poslovici pripisanoj Thomasu Morusu ”’tradicija’ ne znači ‘čuvati pepeo’, nego ‘prenositi od generacije do generacije snažan plamen’.’

    •  Različita vrijednost – jednako dostojanstvo
    •  Užasnuta sam Milanovićevim kršenjem Ustava
    •  Empatija kao civilizacijski iskorak za humaniste i kršćane
    •  Postaje li oružje namijenjeno Ukrajini put prema miru
    •  Govore o nama, ali ne i s nama, pak Hrvatska klizi u praktični ateizam
    •  Poučci za današnje doba iz dviju knjiga o Papi koji je šutio
    •  Što čini totalitarna vlast sa svojim podanicima
    •  Ostvarenje mira bez oružja – moguće ili iluzija?
    •  Izrael – Palestina: Protiv svrstavanja i jednostranosti
    •  Prva skupština Sinode o sinodalnosti: Zabrinuti za tradiciju

> Svi tekstovi ovog autora