Erdoğanove ambicije su velike, a sada i poznate – neoosmanizam

Recep Tayyip Erdoğan pripada u političare koji jednostavno i razumljivo kažu što im je na duši – pa je tako ovih dana jasno rekao da su mu na duši nekadašnje turske granice, iz doba Osmanskog Carstva: danas Mosul, sutra tko zna, možda i Solin, gdje je dugo bila ukopana sultanova kći.

“Dođu neki neznalice pa nas pitaju: ‘Kakav odnos možete imati s Irakom?’ Te geografije o kojima sada govorimo dio su naše duše”, rekao je Erdoğan u govoru u subotu, javno polemizirajući s iračkim premijerom Hajderom el-Abadijem. Očito, na njega se odnosio epitet “neki neznalica”, kako se tankoćutno izrazio turski predsjednik.

S pravom ćete reći da je matična nacija odgovorna za svoju dijasporu: njezin etnički dio koji se stjecajem povijesnih okolnosti našao u granicama tuđe države, kao starosjedilačka manjina, ili koji se iselio pod pritiscima.

Nas Hrvata ima starosjedilaca u Boki, Hercegovini i Bosni, ima nas iseljenih kroz prethodna stoljeća od Kosova preko Srbije, Rumunjske, Madžarske, Slovačke, Austrije do Italije, a matica nacija nam je nekima majka, nekima maćeha.

Nas Hrvata ima starosjedilaca u Boki, Hercegovini i Bosni, ima nas iseljenih kroz prethodna stoljeća od Kosova preko Srbije, Rumunjske, Madžarske, Slovačke, Austrije do Italije, a matica nacija nam je nekima majka, nekima maćeha

Kad je riječ o posljednjim stoljećima – nema gdje nas nema, ali za nas je nadležna Matica iseljenika, ne više državna politika. A Hrvatska nije bila osvajačko carstvo.

U Lisabonu sam sjedio u restoranu gdje su ure na zidu pokazivale točno vrijeme u svakoj od bivših kolonija, od Brazila i Angole do Macaoa i Timora; španjolska EFE pokriva vijestima sav hispanofonski svijet a France Presse frankofonski, francuska država i ratuje gdje je pozovu iz bivših kolonija (eno ih u Nigeru i Čadu, na primjer) – ali ne možemo ipak govoriti o interesnim sferama (tim više što je to sve megasfera Washingtona i njegove klijentele – ali to je druga tema).

Erdoğanove ambicije su veće. Ne zanima ga, barem zasad, kulturalna turkofonska alijansa (koja bi ipak sezala od Trakije do Istočnog Turkestana, Xinianga u kineskoj nomenklaturi), jer nije posrijedi kultura, nego osmanski imperij.

Süddeutsche Zeitung naziva to naprosto “neoosmanizmom” i kaže da to “danas nije više samo misaona konstrukcija kojom Turska kao ostatak Osmanskog Carstva želi ublažiti traumu nastalu zbog gubljenja značenja.

Recep Tayyip Erdoğan pripada u političare koji jednostavno i razumljivo kažu što im je na duši – pa je tako ovih dana jasno rekao da su mu na duši nekadašnje turske granice, iz doba Osmanskog Carstva: danas Mosul, sutra tko zna, možda i Solin, gdje je dugo bila ukopana sultanova kći

Predsjednik Recep Tayyip Erdoğan stavlja svijet pred svršen čin. Turski tenkovi i vojnici su umarširali na sjever Sirije. U Iraku, Ankara protivno volji centralne vlade u Bagdadu ima logor za obuku boraca protiv ‘ID’.

Erdoğan jedva čeka poslati svoje vojnike i u bitku za Mosul koji je pod okupacijom ‘ID’. Njemu nije toliko stalo osloboditi gradove i ljude od zla, nego hoće sudjelovati u razgovorima o uređenju Iraka poslije vladavine terora.”

Handelsblatt podsjeća da je u Turskoj “izvanredno stanje proglašeno za standard”. U Njemačkoj – čiji teritorij nikada nije bio u osmanskim granicama – vide vraga: opasnost da “Erdoğan samodržac postane Erdoğan osvajač”, kako bez dlake na tipkovnici piše Süddeutsche Zeitung.

Taj list komentira da je “Erdoğan u svakom pogledu prešao granicu” i da je “otvoreno doveo u pitanje Lausannski ugovor iz 1923, kojim su utvrđene sadašnje granice Turske.”

Da ne zaboravimo, tim je ugovorom pod turski suverenitet vraćena zapadna Armenija i eliminiran samostalni Kurdistan, predviđen prethodnim Sèvreskim ugovorom tri godine ranije. Ambicije Turske da nepozvana sudjeluje u oslobađanju Raqqe i Mosula znače upravo cijepanje i opsjedanje kurdskog teritorija, faktičkoga u Siriji i juridičkoga u Iraku.

Bosna i Hercegovina – mimo svoje volje, ponajprije mimo volje bošnjačke nacije (no ne bez svake njezine krivnje) – ponovo postaje kamen kušnje stabilnosti i mira u Evropi. Republiku Srpsku u tome podržavaju i neki Hrvati, pa i u Hrvatskoj, jačajući uvjete za rasplamsaj već zasijanog ekstremizma na samoj granici i Hrvatske i Unije

Turska, dakle, u tim nastojanjima nije legitimirana nekom turskom nacionalnom manjinom, nego svojim “povijesnim granicama”, avanturističkim konceptom koji je nanio štete i Hrvatskoj, ali iza kojega u turskom slučaju stoji realna politika interesne sfere, “reosmanizacije”, uplitanja u nekadašnji teritorij izvan kojega su u Hrvatskoj ostale samo “reliquiae reliquiarum” i ponešto Dalmacije koju je hrvatski kralj budzašto prodao Mlečanima.

Iako Grci dižu paniku, Turska još nije dovela u pitanje svoje evropske granice, navodno zaštićene Helsinškim ugovorom, ali ih je već bahato pogazila Rusija, aneksijom Krima, okupacijom dijela Ukrajine, a na slovo i duh OESS prezrivo pljucka i u našem neposrednom susjedstvu. “Rusi kroz Srpsku destabiliziraju Bosnu i Hercegovinu”, ocijenio je ovih dana i staloženi beogradski analitičar Boško Jakšić, koji se i po Aziji izvještio u dijagnosticiranju interesnih sfera.

Bosna i Hercegovina – mimo svoje volje, ponajprije mimo volje bošnjačke nacije (no ne bez svake njezine krivnje) – ponovo postaje kamen kušnje stabilnosti i mira u Evropi. Republiku Srpsku u tome podržavaju i neki Hrvati, pa i u Hrvatskoj, jačajući uvjete za rasplamsaj već zasijanog ekstremizma na samoj granici i Hrvatske i Unije.

A Zagreb, vjeran tradiciji, njeguje hrvatsku šutnju, koncentriran na antipartijske elemente.

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).

    •  Kako pisati ukrajinske toponime? Kriterij ne može biti ruski
    •  Moramo biti opremljeni za najgore, a ne za prosječno
    •  Biskup u Hercegovini izravno se protivi papi Franji
    •  Konačno stiže toliko najavljena reforma vatikanske Kurije
    •  Ekstremisti koji se žele iskupiti pa i kroz ''krvavu kupelj''
    •  Je li sekularizam kriv za terorizam?
    •  Trump je zrcalo i naših dilema
    •  Većina klera ne prati papin koncept siromašne Crkve
    •  Nitko nema pravo prijetiti biskupu Košiću klanjem!
    •  Izrael i Palestina: Pedeset godina pat-pozicije

> Svi tekstovi ovog autora