autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Elite trebaju kleknuti i suočiti se s grijesima prošlosti

AUTOR: Pero Jurišin / 26.07.2021.
Pero Jurišin

Pero Jurišin

“Pitam se jesmo li dosegli najviši oblik političkog i intelektualnog razvoja ili smo došli do dna ljudske gluposti? Trpimo li previše tihog političkog nasilja kojim nas usmjeravaju što dalje od Crkve, obitelji, domovine, tradicije i jedinstvenosti? Od silnih neočekivanih političkih kombinacija, tišine i razjedinjenosti takozvanih domoljuba, više ne možemo prepoznati svoje od ‘njihovih’ u nedostatku jasnih stavova i smjernica. Naš narod bi valjda trebao još i zaplesati Užičko kolo kako bi se ostvarile nečije osobne međunarodne ambicije, ali unatoč svemu, mi još jače moramo zastupati svoj identitet, svoj izvorni stav, svoje hrvatsko ja!”

To je na svom Facebook profilu napisao nekad istaknuti, a danas HDZ-ovac koji traži povod za javno isticanje, Milijan Brkić potaknut otplesavanjem Užičkog kola na Trgu bana Jelačića u Zagrebu, u sklopu održavanja 55. međunarodne smotre folklora.

Odmah, na prvu loptu, je reagirao Ernest Petry, novoizabrani HDZ-ov ličko-senjski župan. Bez imalo uvijanja ”išamarao” je nekadašnjeg stranačkog šefa nazvavši ga jednim od ”volontera iz sjene”, koji ”uvijek iznenade površnošću svojih komentara” o ”kapitulaciji hrvatskog duha i volje pred naletom jednog folklornog društva”.

Ocjenjujući da se plesanje kola usred Zagreba ne može uzdizati na ”rang ključnih i fatalnih prijelomnih trenutaka”, ni prikazivati ih kao ”dokaz moralnog posrnuća hrvatskih institucija i nečije prodaje nacionalnih interesa zbog nekih ‘međunarodnih funkcija’?”, Petry kaže da ”nas nikakav ples sigurno neće odvojiti ni od Crkve ni od domovine ni od hrvatskih branitelja” te da je ”naše hrvatsko ‘ja’ slabo ili nepostojeće, ako ga može dovesti u pitanje poskakivanje desetak folkloraša”.

Pritom poentira kako je ”slaba politička prosudba onih koji, iako bez ikakvih međunarodnih, još uvijek gaje stanovite unutardržavne ambicije, pa im i folklorno društvo za tračak pozornosti nekad dobro dođe”, otkrivajući tako i što se, najčešće, skriva iza priča o nacionalnoj ugroženosti, koje su u pravilu mahom praćene mahanjem nacionalnim zastavama, manipulacijom nacionalnim ”svetinjama” i nacionalnim mitovima. Odnosno, da u pozadini mahom čuče neki drugi, ponekad i vrlo prizemni interesi.

Odmah, na prvu loptu, je reagirao Ernest Petry, novoizabrani HDZ-ov ličko-senjski župan. Bez imalo uvijanja ”išamarao” je nekadašnjeg stranačkog šefa nazvavši ga jednim od ”volontera iz sjene”, koji ”uvijek iznenade površnošću svojih komentara” o ”kapitulaciji hrvatskog duha i volje pred naletom jednog folklornog društva”

Još je zanimljivije reagiranje predsjednika zagrebačkog HDZ-a Mislava Hermana. Govoreći kako HDZ-ova politika nije nikakvo Užičko kolo na Trgu bana Jelačića, ističe da ”HDZ nije idealan, ali vodi odgovornu politiku i građani to vide”.

Naglašavajući kako je ”zapanjujući stupanj nemaštovitosti u traženju izlike za ponavljanje izlizanih i protokom vremena davno demantiranih teza o tobožnjem žrtvovanju nacionalnog ponosa i interesa u zamjenu za međunarodne karijere” te da je ”fascinantan napor da se povežu stvari koje nikakve međusobne veze nemaju”, čime i on prokazuje pozadinu Brkićevog ”fej(k)sbučenja”, Herman zaključno ocjenjuje kako je ”kolo u kojem se takve teze kreiraju odavna izgubilo korak s vremenom i poveznicu sa stvarnošću. Kolo je to koje nikoga ne zanima”.

Da je Brkić promašio ”ceo fudbal” vidjelo se i po drugim reakcijama. Dalibor Milas u Expressu ocjenjuje da se ”Milijan Brkić, nom de guerre Vaso”, pošteno izblamirao, a da je ”svojevremeno blagonaklono gledao kako HDZ-ova mladež opijena izbornim pobjedama uživa u izbornom stožeru u taktovima i stihovima izvjesnih Seke Aleksić, Dare Bubamare ili Sandre Afrike, koje samouvjereno poručuju kako će im netko noćas napraviti sina”.

Pritom zaključuje da ”zapravo nikad nije bio problem u glazbenom izričaju”, već da je ”problem mnogo dublji”, a to je da su ”Srbi na meti hrvatskih nacionalista i da je frustriranom dijelu politički nezadovoljne Hrvatske potreban dežurni Pedro na kojem će iskaliti svoj bijes”.

Robert Bajruši, pak, u Jutarnjem listu o reakciji Milijana Brkića ”danas potpuno nebitnog člana” HDZ-a, piše kako ”ima puno gorih stvari nego kad Srbi plešu Užičko kolo u Zagrebu. A to je kad ga plešu – Hrvati. I to oni žestoki”. Pritom zaključuje da ”Užičko kolo u centru Zagreba ne znači ništa u 2021. Odnosno, znači da prevladava normalnost”.

Normalnost koju, doduše još uvijek ne razumiju svi, kao, primjerice, ni ministar ”unutrašnjih dela” Davor Božinović, iskonstruirani karijerni diplomat, čiji doglavnici kažnjavaju kadete Policijske škole, jer plešu Užičko kolo, a kadetkinju koja je to snimala, valjda zato jer je žensko, izbacuju sa školovanja, jer je ”nanijela štetu ugledu MUP-a”.

Taj ministar čiji policajci izmlate i slome kosti jednom slijepcu, a da on tri mjeseca ne poduzme ništa, jer se od samostalnosti uvijek trudio da bude “veći katolik od Pape”, dakle neupitni Hrvat, možda ipak shvati da se ćute novi vjetrovi i to prije nego ”padne 14. kilometar”, a onda i on s njim.

Da iskustvom prilivode uvidi da se stvari (na nečiji poticaj), mada račanovskom brzinom ”odlučnog možda” mijenjaju i konačno snažnije kreću k normalizaciji međunacionalnih odnosa, ne samo u Hrvatskoj, nego i na širem prostoru, pogotovo hrvatsko-srpskih, tako važnih za mir i prosperitet u cijeloj regiji.

Vrijeme je da se konačno napravi odlučan i jasan odmak od nacionalističkih snatrenja, koja vraćaju u prošlost i onemogućuju pogled u budućnost i tako zatvaraju svaku perspektivu razvoja i boljeg života.

Građani su mnogo puta na posredni način izrazili stav suprotan onome kojeg stalno guraju političke elite radi svoje samoodrživosti, što poglavito prepoznaju mladi bježeći u inozemstvo u ”bolji život”.

Jedan od primjera je baš Užičko kolo, čije izvođače iz beogradskog Kola je prije pet godina ovacijama pozdravila publika u zagrebačkom HNK.

Brojni su i drugi primjeri, do onih najuočljivijih ili najprepoznatljivijih – kada za Pjesmu Evrovizije međusobno dijele glasove bivše jugoslavenske republike, zbog čega su se morala mijenjati i pravila tog glazbenog spektakla.

Brojni filmovi iz Srbije punili su hrvatska kina, srpski pjevači pa i oni narodne muzike pune sale i diskoteke. Usred rata su se na suprotstavljenim stranama mogli čuti Oliver, Bora Čorba, Halid Bešlić… Kabelska Klasik TV je na tome razvila brend. To pokazuje da ”pomirbena” supstanca, i u religijskom, i svakom drugom smislu itekako postoji.

Završetkom rata i vremenskim odmakom od njega zahuktali su se koncerti Zdravka Čolića, Đorđa Balaševića, Dina Merlina… ”Preko” je otišla Doris Dragović, a granicu je prešla čak i Tereza.

Ona je bila vidljiva i tijekom proteklih tridesetak godina raspada jedinstvenog prostora i njegovog krvavog – molohovskog čerečenja, ogledajući se u brojnim nevladinim organizacijama koje su štitile ljudska prava pri čemu su njihovi članovi ponekad plaćali skupu cijenu. Također i preko brojnih nezavisnih medija i njihovih novinara.

Još je zanimljivije reagiranje predsjednika zagrebačkog HDZ-a Mislava Hermana. Govoreći kako HDZ-ova politika nije nikakvo Užičko kolo na Trgu bana Jelačića, ističe da ”HDZ nije idealan, ali vodi odgovornu politiku i građani to vide”

Zagrebačka Antiratna kampanja i njen časopis ARKZIN, kojeg više nema, kao što nema ni splitskog FERAL TRIBUNEA, nekadašnji Radio B92, tjednik VREME, sarajevsko Oslobođenje, Radio Zid, Slobodna Bosna, Dani, Top lista nadrealista, STINA…, a u jednom trenutku i jedinstveni međunarodni projekt Radio Broda, bili su među onim malim svjetionicima, koji su svijetlili u tmini mračne balkanske klaonice, pokazujući istomislećima ”s druge strane” kako ”nas još ima”, kako ”nismo/niste” sami.

Svoj obol otporu dali su i Bogić Bogićević, Mirjana Radaković, Rambo Amadeus, Vesna Janković… Na zaštiti ljudskih prava angažirali su se i Dalmatinski komitet za ljudska prava, HOMO iz Pule, Građanski odbor za ljudska prava, HHO, ToD…, a preko puta Forum građana Tuzle, Krug 99, Helsinški odbor Srbije…

Iako danas više nema jedne Tatjane Tagirov, Laze Stojanovića, Gorana Vežića, Miladina Životića, Zdravka Grebe, Jovana Divjaka, Predraga Lucića, Gordane Suše, Vojina Dimitrijevića, Đermana Ćiće Senjanovića, Živorada Kovačevića, Bogdana Denića, Borke Pavićević, Srđana Dizdarevića, Perice Vučinića, Srđana Aleksića… njihov aktivizam do razine žrtve u svojoj srži je nalik onom zalogu kojeg su partizani u NOB-u davali kako bi pokazali da su ljudskost, pravda, poštenje i žrtva iznad interesa, i onda nacifašističkih, i danas etno-religijskih elita, koje su narode na ovim prostorima odvele i još ih vode u svakovrsni sunovrat.

Taj puzeći proces pomirenja, kako ga neki zovu, ide presporo. Pogotovo za mlade. Od rata je prošlo 26 godina, a još uvijek prevladava opčinjenost prošlošću, starim i novostvorenim mitovima, koji ujedno služe kao posljednja linija obrane. A upitno je u stvari tko se s kim zašto i kako treba miriti.

Simbolički pokušaji kojima se stvara privid iskoraka u normalizaciju više su koprena, pogotovo kada ih izvode političke elite. Na to jasno ukazuje i napomena predsjednika Zorana Milanovića, koji kao ključno postavlja pitanje gdje, a ne kako obilježavati Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja.

Odgovoru na to pitanje nismo ništa bliže ni nakon prošlogodišnje ”razmjene dresova” u Kninu i Gruborima, a ni nakon dolaska premijera Andreja Plenkovića u Brezovicu 22. lipnja.

Jer, ni on, a ni jedan drugi premijer u 30 godina nove – samostalne hrvatske države nije postavio ni cvijet na splitskoj Pjaci na kojoj je osnovana prva hrvatska Vlada, čiji je sljednik, i jučerašnja Milanovićeva, i današnja Plenkovićeva.

Čak ni ekonomija, koja je bila jedan od ključnih poticaja stvaranju Evropske unije kao prevladavanju poratnog stanja i svega što ga je opterećivalo, nije ni nakon dva i pol desetljeća dala očekivane ili bar priželjkivane rezultate.

Episkopi Srpske Pravoslavne Crkve u Hrvatskoj i predstavnici Hrvatske biskupske konferencije (HBK), susreli su se u siječnju 2019. godine u Požegi i, s velikim zakašnjenjem, na tragu poruka pape Wojtile prilikom njegovih posjeta Hrvatskoj, poslali poruku u kojoj izražavaju uvjerenje ”kako nijedna strategija, usmjerena protiv drugog čovjeka, naroda ili crkve ne može biti uspješna jer nije u skladu s Božjim naumom o čovjeku i njegovom pobjedom nad zlom i smrću, ostvarenom u Isusovoj ljubavi na križu”.

Spomenuli su se ”teških stradanja srpskoga i hrvatskog naroda te drugih građana Hrvatske tijekom nedavne prošlosti u ratnim sukobima, progonima i ubijanjima, uzrokovanima mržnjom” te ocijenili kako su svjesni ”da međusobnim optuživanjem, manipuliranjem povijesnom istinom, interpretacijom ratnih događaja za dnevno-političke svrhe, vrijeđanjima i ponižavanjima zbog pripadnosti određenoj naciji ili vjeri ostajemo zarobljenicima prošlosti i gubitnicima u sadašnjosti”.

”Duboko žalimo svaku nedužnu žrtvu bilo kojeg naroda, vjere ili političkog nazora iz naše nedavne prošlosti, te svjedočimo da sve zlo i nepravde nanesene njima ‘nadmoćno pobjeđujemo u Onome koji nas izljubi”’, kazali su episkopi i biskupi na kraju svoje poslanice.

Na takvom fonu već desetljećima djeluje niz običnih građana, aktivista, intelektualaca, novinara, umjetnika, zalažući se ”da rata ne bude”, zalažući se ”za svaku nedužnu žrtvu bilo kojeg naroda, vjere ili političkog nazora”.

Vehid Šehić, Biblioteka XX vek, Aleksandar Tolnauer, Boro Kontić, Žarko i Nenad Puhovski, Fond za humanitarno pravo, Selim Bešlagić, Documenta, Srđan Dvornik, Nenad Čanak, VeDR-a, Esad Bajtal, Slavo Kukić, Stojan Obradović, Sonja Biserko, Zlatko Dizdarević, Drago Bojić, Vildana Selimbegović, Dražen Lalić, Viktor Ivančić, Staša Zajović i Žene u crnom, Sinan Gudžević, Miloš Vasić, Senad Avdić, Teofil Pančić, Boris Dežulović, Nadežda Gaće, Tačno.net, Zoran Pusić, Jasmin Imamović, Nikola Visković, Dubravka Stojanović, Igmanska inicijativa, Marko Oršolić i franjevci Bosne Srebrne, Novosti, Svetlana Slapšak…

Oni su današnji sljednici Marka Oreškovića Krntije, Bore i Ramiza, Nade Dimić… koji primjerom dokazuju da je normalizacija odnosa između naroda poprskanih krvlju i utučenih znanim i neznanim grobovima ne samo moguća nego i ostvariva, čak brže nego se to čini. U svakom slučaju u kraćem roku od vremena koje je za nama od završetka oružanog rata.

Povjesničar Vjekoslav Perica ocjenjuje da ”rituali pomirenja mogu ublažiti simptome bolesti, ali ne i eliminirati uzroke” te da je potrebna ”iskrena i mukotrpna demitologizacija i suočavanje s prošlošću i to ne pukim ritualima i komemoracijama”.

S tim u vezi zaključuje da ”umjesto provokativnog izražavanja nacionalnog ponosa bez pokrića” nacionalne elite ”trebaju pokazati da te njihove nacije kao etno-konfesije, koje su izmislili i homogenizirali nasiljem i propagandom u posljednjih trideset godina, imaju ljudsko lice, savjest i dušu”.

Da je Brkić promašio ”ceo fudbal” vidjelo se i po drugim reakcijama. Dalibor Milas u Expressu ocjenjuje da se ”Milijan Brkić, nom de guerre Vaso”, pošteno izblamirao, a da je ”svojevremeno blagonaklono gledao kako HDZ-ova mladež opijena izbornim pobjedama uživa u izbornom stožeru u taktovima i stihovima izvjesnih Seke Aleksić, Dare Bubamare ili Sandre Afrike, koje samouvjereno poručuju kako će im netko noćas napraviti sina”

Da moraju pokazati ”da se znaju poniziti, kleknuti, osjetiti i izraziti stid i sram i zatražiti oprost zbog onog lošeg i sramotnog što je u ime tih nacija i vjera počinjeno”.

To se odnosi na sve ključne vjerske i nacionalne elite, koje su, svaka na svoj način, više ili manje, činjenjem ili propustom, doprinosile i doprinose stanju iz kojeg ne nalazimo izlaz.

One su slijedile, ili pak zidale, odnosno dozidavale neke od ”utemeljiteljskih mitova”. Problem je, naravno, što ti mitovi, kako kaže povjesničar Branimir Janković, ”ne ostavljaju dovoljno mjesta da ih se kritički propituje i uzima u obzir i njihove tamne strane”, već ”svi iz prošlosti uzimaju samo ono što im odgovara”, pri čemu ”stvarnost koju živimo pa tako ni prošlost nije crno-bijela, već je prije siva i mnogo složenija nego nam se čini”.

S tim u vezi zaključuje da su ”pluralizam i sukob mišljenja te dijalog o tome ključni za napredak svakog demokratskog društva” zbog čega ”suočavanje s tamnim epizodama vlastite prošlosti nije preporučljivo izbjegavati”.

Zato bi taj čin elita svoje najjače pokriće imao upravo u svim onima koji jesu i koji postoje, kao i u onima kojih više nema. Oni su otjelovljeni jamac da se moglo, može, pače mora drugačije i bolje.

Jer mir se ne može graditi samo na onima koji se pobili ili svjesno gurnuli ljude u krv, već na većini koja je propagandno i nacionalističkim mitovima bila homogenizirana i gurnuta u rat.

Kojoj se nastojalo iz osobne i kolektivne memorije izbrisati sve one ”druge” koji su doprinijeli prosperitetu ”naše” nacije, brišući pritom i ”mirotvorce i iskupitelje grijeha naroda”, kako to ističe Perica, jer je ”netko” rekao da se tako mora, jer se bez toga ”ne može dobiti rat ni ostvariti sloboda”.

Toj većini se moraju osvijestiti primjeri, a pogotovo žrtve onih koji su ustali protiv zla, jer je, kako zaključuje Perica, ”krajnje vrijeme za prekinuti poricanja i mitomaniju i suočiti se s prošlošću kakva je bila”.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

     Je li fašizam prošlost?
     Što su nama nacionalne manjine (2)
     Što su nama nacionalne manjine (1)
     Antifašisti i žrtve fašizma na čekanju
     Antifašizam je civilizacijsko, a ne političko pitanje
     Revizionisti bi nas vratili u krvavu povijest
     Dostojno obilježiti stvaranje prve Narodne vlade Hrvatske
     Nogomet kao opijum za narod
     Ima li u Hrvatskoj nestalih Srba?
     Između stvarnog i hinjenog antifašizma

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • argentinski roman

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1