Džabe ste krečili!

U vrijeme dok sam još bio nakačen na Facebook, upustio sam se u debaticu o jednom velikom tekstu, u jednim našim dnevnim novinama, u kojem su žitelji kvarta u blizini azilantskog stacionara u Zagrebu novinaru iskazali otvoren strah od ljudi druge boje kože. I novinar i redaktor i urednik naglasili su tu činjenicu u opremi reportaže pa se, dakle, na Fejsu zametnula lijepa kavga oko toga treba li stavljati tako bombastične naslove i citirati baš svaku rasističku budalu u Hrvata. Zanimljivo, dvotrećinska većina mojih sugovornika (sufejsnjaka?) tad je tvrdila da se ne smije tako pisati po novinama i da se u novinama ne smiju davati takvi naslovi, podnaslovi i ”leadovi”, iako su susjedi iz teksta i iz naslova baš tako govorili.

 

Argumentirali su to notornom, neoborivom činjenicom da mediji ne smiju širiti govor mržnje. A moj je stav bio – pa zar nije zadatak novinara da prikazuju pravo stanje stvari, onakvo kakvo doista jest? Ako su ljudi idioti, zašto prešućivati njihove idiotske stavove, ili ignorirati cijelu temu koja jako znakovito govori i o nama i o našim kvartovskim susjedima?

 

Komentari bi trebali biti ukinuti na svim portalima. Postoje brojne forumaške web-stranice, pa hajte, braćo, tamo, svaki sa svojim tanjurom, kahlicom, šefljom i žlicom!

 

Bože dragi, kako su me zaskočili kolege i kolegice, a s većinom nisam bio samo ”frend na Fejsu” nego i u stvarnom životu; ne bi bili žešći ni da sam napisao da je zadatak novinara da prešućuje neke stvari, ako ih baš ne može uljepšati! A svi smo manje-više ista generacija, i u životu i po novinarskom stažu, svi još ona ”stara škola” ovog urušenog zanata, a uz to i svi prilično ulijevo nasađeni.

 

Povrijedilo me to i razočaralo, pa sam se, uz prošaptane proste riječi o boli u vitalnom organu, te još poneku tihu psovku, povukao iz daljnje debate o toj temi. Odustao sam, jer bi moje daljnje tvrdnje i pitanja (recimo – treba li onda prešućivati napade na ”povorke ponosa”, rasističko divljanje sa sportskih tribina, bezočno pljačkanje vlastitog naroda…?) ili potpuno izludjeli neke meni drage ljude, ili ih pretvorili u meni potpuno nedrage.

 

Sjetio sam se te lanjske epizodice neki dan, kad sam na webu pročitao rezultate ankete o odluci jednog od naših najvećih portala da ukine komentare ispod svih objavljenih tekstova. Fascinantan je spektar anketnih odgovora: od toga da svim idiotima i dalje treba dopuštati da ispod tekstova nekih tamo potpisanih ljudi, tih tamo nekih ”novinarčića” (tako nas najviše vole nazivati), anonimno komentiraju sve što hoće i kako hoće, do toga da se na nekim portalima također ozbiljno razmišlja o poduzimanju iste metode. Budući da je riječ o dilemi koja je i mene mučila neko vrijeme, slobodan sam iznijeti svoje mišljenje. Potpisano, punim i pravim imenom te prezimenom, kao uvijek.

 

Da živi danas, Hitler bi karijeru započeo tako što bi svoje stavove iznosio na internetu pod nadimkom Miran ko Bubica7, Akvarel, ili već nekako slično

 

U prvoj sekundi poslije rođenja čovjek postaje najsebičnije biće u nama poznatom svemiru, nema sebičnijeg stvora od ljudskog novorođenčeta. U svim ostalim sekundama njegova života, ma koliko ih milijuna bilo, okolina mu propisuje i nameće pravila. Neka od tih pravila pomažu mu da bi uopće preživio, druga mu olakšavaju život s njemu sličnima, a treća ga frustriraju do boli, održavajući ono sebično novorođenče stalno prisutnim negdje u primozgu. Sve do pojave interneta ta bi frustrirana sebičnost (i na individualnoj i na kolektivnoj razini) prokuljala samo u ekstremno kriznim situacijama. Dakle, samo s vremena na vrijeme, a ne svakodnevno.

 

A onda su došli portali, forumi i komentari, pa zavodljiva mogućnost anonimnoga iznošenja svih svojih frustracija, u bilo koje doba dana ili noći, istodobno pred stotine tisuća ljudi. Pokraj svega dobrog što nam je dao, internet je omogućio i to da sve što je zlo u svakom od nas možemo mirno, pod krinkom (samo prividne!) anonimnosti, istresti u javnost. A onda, štono Mujo iz vica reče: ”Ej, kad je mene kren’la karta…”.

 

Ljudi s glupim nadimcima (”nickovima”, pardon!) nasjeli su na taj perfidni trik s tobožnjom anonimnošću, pa pišu što im se prohtije i kako im se prohtije, ponajviše ono što se nikad, ni pod razno, ne bi usudili potpisati punim imenom i prezimenom ili, božesačuvaj, izgovoriti nekome uživo, u lice, bumo rekli – fejs tu fejs.

 

Da živi danas, Hitler bi karijeru započeo tako što bi svoje stavove iznosio na internetu pod nadimkom Miran ko Bubica7, Akvarel, ili već nekako slično…

 

Danas se samo registriraš pod kakvim god hoćeš lažnim imenom i za samo jednu minutu možeš se posrati u tanjur kome god hoćeš. U sljedećih pola sata stekao si i istomišljenike i protivnike s kojima onda možeš dalje raspravljati, kenjati i u njihove tanjure ako te volja, kao i oni u tvoj, a sve skroz ”anonimno”. Ma, divota jedna od demokracije i interaktivne komunikacije!

 

Pisanje i slanje anonimnih i prijetećih pisama prije samo četvrt stoljeća, u usporedbi s ovim što danas imamo, doima se kao neki častan posao i plemenita vještina! Frustrirani idioti tad su morali u rukavicama (otisci!) izrezivati slova iz novina, jedno po jedno, pa ih isto tako lijepiti na papir, pazeći na pravilan redoslijed, pa kriomice ubacivati u poštanski sandučić u nekom drugom gradu, ili barem udaljenom kvartu, a sve da bi poruku primio jedan jedini primatelj. Ako je uopće i primi jer, tko zna, možda se kuverta zagubi negdje putem, a anonimno pismo baš nekako i ne možeš slati s povratnicom. I onda slijedi nova frustracija, jer nitko za to ne zna osim tebe i primatelja (koji ti ne može odgovoriti!) i, eventualno, policije.

 

A danas se samo registriraš pod kakvim god hoćeš lažnim imenom i za samo jednu minutu možeš se posrati u tanjur kome god hoćeš. U sljedećih pola sata stekao si i istomišljenike i protivnike s kojima onda možeš dalje raspravljati, kenjati i u njihove tanjure ako te volja, kao i oni u tvoj, a sve skroz ”anonimno”. Ma, divota jedna od demokracije i interaktivne komunikacije!

 

Kad je prije pet-šest godina pokrenut Nacionalov portal, u početku (svjesno i namjerno) nije pružao mogućnost komentiranja novinarskih članaka. Bio sam među prvima koji su tražili da se čitateljima omogući da i oni nas komentiraju, a godinu dana nakon što je to i omogućeno – bio sam prvi koji je zatražio blokiranje bilo kakvoga komentara ispod svojih tekstova. Dojadilo mi je da moje kolumne budu poticaj za autoterapijsko prosipanje mržnje, izrečene nehajnom nepismenošću ljudi koji misle da ih nitko ne može otkriti. (Samo za ilustraciju: jednoga od takvih, koji mi je izokola zaprijetio, moj je prijatelj iz policije – a internetski kriminalitet uopće mu nije sektor – identificirao i locirao za manje od tri minute! Uzgred, učinio je to dok smo telefonom pričali o nečemu sasvim desetom. Prema tome…)

 

Kad bi se mene pitalo, komentari bi trebali biti ukinuti na svim portalima. Postoje brojne forumaške web-stranice, pa hajte, braćo, tamo, svaki sa svojim tanjurom, kahlicom, šefljom i žlicom! Fajtajte se, lajkajte i hejtajte među sobom, široko vam polje, a potpisanim autorima tekstova, ako vas baš svrbi, obraćajte se osobno, sa svojim imenom i licem, kao što i mi vama radimo! Većina kolega koje poznajem ionako komentare ispod svojih napisa već odavna uopće ne čita, ma kako intonirani bili. Da citiram onog anonimnog beogradskog grafitera – ”Džabe ste krečili”.

 

    •  Zlatko, Luka, jeste li sad naučili? Nije u Thompsonu sve!
    •  Pođite vi, ja ostajem
    •  Djeca bez ijedne igračke
    •  Rukopis izumire
    •  Danijel u gostima
    •  Kultura muljanja
    •  Plan 15 do 20
    •  Između fašizma i flašizma
    •  Meni nije svejedno
    •  U ime U

> Svi tekstovi ovog autora