Dvije riječi, jedan pogled

Bile su dvije rečenice. Samo dvije rečenice koje su Alexanderu Jollieneu¹⁾, rođenom s cerebralnom paralizom, smještenom u zavodu za osobe  zdravstvena stanja slična njegovom, promijenila život. Tako piše u ganutljivoj knjizi ‘‘Zahvala slabosti“ (Éloge de la faiblesse, 1999). Tinejdžer je slučajno otkrio filozofsku knjigu iz koje su dvije rečenice naišle na njegovu trenutnu reakciju.

 

Prva rečenica: “Nitko nije zao sam po sebi”.

 

Druga rečenica: “Spoznaj samog sebe”:

 

Alexander Jollien, kojem su u zavodu nudili posao u radionici za izradu kutija, danas je poznati pisac i predavač. Oženjen je i sretan otac dvoje djece. A tako je zato što je pročitao one dvije rečenice. I prihvatio izazov. Izazov koji je isprevrtao njegov život. Sve je odmah postalo zanimljivijim, jer je sve postalo izvorom razmišljanja. “Na širokom polju koje su predamnom rasprostrle te dvije tvrdnje naslutio sam neko strastveno događanje, izazov – koji je bio vrijedan prihvaćanja, te istovremenu blagu pobudu. Toga sam dana odlučio razjasniti si svoj neuobičajeni položaj.”

 

Iako zbog teškog poroda – oko vrata trostruko ovijena pupkovina – rođen bez prvog udisaja, mozak tinejdžera Alexandera želio je prepoznavati smisao. “Čitajući filozofe, bolje sam razumio stvarnost i davao joj smisao.”

Marči, kako smo prijateljski zvali Marjana Rožanca, u mojoj duši ima velik prostor. Zbog toga je svakodnevni razgovor s njime, umrlim 18. rujna 1990. godine, dubok. Nježno me gleda. “Gledat ću te i kada me ne bude”, obećao mi je onog dana kada smo se zagrlili u bolnici. I nije mi, potresen, trebao reći ono što sam već znala – dijagnoza je rak. Samo mi je rekao da ga pomirim s tim nasilnikom. A Marči drži obećanje i još uvijek me gleda i pita

 

Među mnogobrojnim televizijskim intervjuima koje je imao američki pisac Henry Miller²⁾ (sjetimo se, recimo, njegovog erotskog romana ‘‘Rakova obratnica“) jedan završava novinarovim pitanjem može li svoje cjelokupno životno iskustvo zgusnuti u samo dvije riječi.

 

Henry se Miller tada nasmijao, kao što se smijao cijelo vrijeme intervjua, počešao se po goloj lubanji i rekao: “Prihvaćanje i tajanstvo”.

 

“Zašto baš to dvoje?”

 

“Zato jer samo takav odnos prema životu i svijetu omogućava stvarnu ljubav.”

 

Tako u ‘‘Romanu o knjigama“ govori dragi prijatelj, pokojni Marjan Rožanc³⁾ o po njega sudbonosnom Milleru, koji je na nj imao odlučujući utjecaj. Tijekom onih sivih i zbrčkanih godina, poslije Drugog svjetskog rata, dok su se komunisti ispovijedali u partizanskim ćelijama o svojim grijesima tijela i duše, Rožanc je kod zarazno vitalnog Millera spoznavao slobodu, autonomnost i erotičnost osobe, čemu se obavezao kao pisac i društveno biće. Odbijao je “očuvanje iluzije o bespolnoj moralnosti i čistoći svijeta” upravo pomoću Millerove otvorenosti.

 

Takva ga je otvorenost uspjela preseliti u “nekakav drukčiji, djelatniji i ispunjeniji život”. U život u kojem se duša probudi i razgali. “Upravo je spolnost okruženje u kojem se duše skidaju do gola” bio je uvjeren zajedno s Millerom. Isto kao njihov prijatelj, legenda Vitomil Zupan.⁴⁾ Jer je ogoljivanje duše piščeva dužnost, njihovi se junaci obilno ševe, a erekcije i koitusi obilno su razasuti po njihovim romanima. Ali, kako piše Rožanc, ne radi se samo o svlačenju tijela već o nečem mnogo žešćem – o svlačenju duše.

 

Marči, kako smo prijateljski zvali Marjana Rožanca, u mojoj duši ima velik prostor. Zbog toga je svakodnevni razgovor s njime, umrlim 18. rujna 1990. godine, dubok. Nježno me gleda. “Gledat ću te i kada me ne bude”, obećao mi je onog dana kada smo se zagrlili u bolnici. I nije mi, potresen, trebao reći ono što sam već znala – dijagnoza je rak. Samo mi je rekao da ga pomirim s tim nasilnikom. A Marči drži obećanje i još uvijek me gleda i pita. Ponekada o tome koje su to dvije riječi u koje mogu zgusnuti svoja životna iskustva.

Sastavim nov par: mudrost i suosjećajnost. Znam, one su ključne za moj život. Dosegnuti mudrost i biti u srcu, biti suosjećajno biće u svakoj i svim stanicama tijela, to! Nema mudrosti bez unutarnjeg mira, nema prave suosjećajnosti bez stanja ljubavi u sebi. Tko ljubi, sretan je. Možemo davati tek kada stvarno imamo, odnosno jesmo. Zato su riječima mudrost i suosjećajnost zrcalni par mir i sreća. Pri tome ne mislim kako se za to treba boriti, kao što je napisao junački borac Tomaž Humar

 

Tada počnem sastavljati parove za me bitnih riječi. Dvije riječi. Prve mi se zapisuju poniznost i tajnovitost. Bila sam u Indiji kada je, relativno blizu, poginuo slavni alpinist Tomaž Humar.⁵⁾ Mnogo sam razmišljala o tome kako je, u usporedbi s himalajskim gorjem, majušan čovjek. U usporedbi sa svemirom sićušno je zrnce prašine.Čitajući SMS o tome kako je poginuo Tomaž, automatski sam pozvala njegov broj. Jesam li se ponadala da će mi se javiti njegova duša? No samo sam začula glas koji mi je, na engleskom, objasnio kako taj broj ne postoji. Odloživši mobitel postala sam svjesna toga da moram biti ponizna pred Životom. Smrt je tajna. Dozvoli tajni da to i ostane.

 

Dakle, dvije riječi: poniznost i tajanstvo.

 

“Sa svakim novim iskustvom nanovo spoznajem koliko volim život; i živim ga tek kada se ne bojim smrti ni samog života. A obje su te mogućnosti nedjeljive, povezane u vječnom krugu. Zato istinu života ne tražim u zemaljskim nagradama, koje samo skupljaju prašinu. Moj životni san je vječita bitka za unutrašnji mir i sreću, prožete ljubavlju koja je stvorila svijet,” kasnije čitam kod kuće, u oproštajnoj riječi posvećenoj Tomažu, u knjizi o njemu. Bi li tada, možda, moje dvije riječi bile život i smrt? Pa radi se o istom, život ne možete odvojiti od smrti ni smrt od života. Radi se o istim vratima kroz koja ulazimo kada umremo, a izlazimo kada se rodimo. O istim vratima, a ne o dvije riječi…

 

Sastavim novi par: mudrost i suosjećajnost. Znam, one su ključne za moj život. Dosegnuti mudrost i biti u srcu, biti suosjećajno biće u svakoj i svim stanicama tijela, to! Nema mudrosti bez unutarnjeg mira, nema prave suosjećajnosti bez stanja ljubavi u sebi. Tko ljubi, sretan je. Možemo davati tek kada stvarno imamo, odnosno jesmo. Zato su riječima mudrost i suosjećajnost zrcalni par mir i sreća. Pri tome ne mislim kako se za to treba boriti, kao što je napisao junački borac Tomaž Humar.

Tada sam shvatila. Ni mnoštvo rečenica i riječi, a kamoli samo dvije ili jedna, ne mogu opisati ono što govore dva zaprepašćujuće duboka, modra vira na blijedom licu tridesetogodišnjaka obrijane glave. Kad me je pogledao širom otvorenim očima u kojima nije bilo sjena, ni pitanja, ni zahtjeva, ni očekivanja, ni bola, ničega, a ipak baš sve, tada sam sve shvatila sasvim jasno. Zrcalo vječnosti. Ono koje je od nekada, ono što je bilo i bit će, kada tebe i mene na svijetu više biti neće

 

Ne vjerujem u ovakve ili onakve bitke za mir, za ljubav, za sreću. Više vjerujem u milost. U buđenje savjesti. U život i punoću trenutka u sljedećem trenu. U predanosti onome što dolazi k nama i u nas. Onako kako to pjeva stara slovenska pjesma: Život je lijep, ako ga živiš, onakav kakvim se sam nudi, a ne onakvim u kakvog ga promijeniš…

 

Slobodna volja, veliki planovi i opaki ciljevi, nikako, to ne spada u moj repertoar. Za takav životni stil najbolje odgovaraju riječi odanost i povjerenje. A i te dvije riječi možemo sažeti u samo jednu: vjera. Tko stvarno vjeruje u vrhunaravnu, u Kozmički Inteligenciju, Univerzalnu Svijest ili Boga, jer uopće nije važno kako tko naziva Apsolutnu Istinu, taj se usuđuje predati Životu. Povjeruje da je sve dobro i ispravno. Pa i kada izgleda grozno i strašno, a u biti je dobro takvo kakvo jest.

 

Dakle, ne radi se o dvije riječi, već o jednoj, samo jednoj. Njome je Marjan Rožanc imenovao svoj najpoznatiji roman ‘‘Ljubav“. Sve uparene riječi – prihvaćanje i tajanstvo, poniznost i tajanstvo, život i smrt, mudrost i suosjećajnost, mir i sreća – isprepliću se u petlju koja je Ljubav. Ljubav nam opušta ego, ljubav donosi mudrost (ili obrnuto?), ljubav uči poniznosti i prihvaćanju ljudi onakvima kakvi jesu, života takvim kakav jest, zajedno s njegovim tajnama, ljubav nas čini stvarno suosjećajnima… I samo ljubav nadvladava smrt.

 

Dok sam u bolnici kao dobrovoljka u hospiciju za ruku držala tridesetogodišnjaka, koji je, nakon izljeva krvi u mozak, već tri mjeseca nepokretan ležao u komi (oni u bijelom takve nazivaju “fikusom”, oni koji nisu poniženi, koji su neskromni, ne priznaju tajanstvo i boje se smrti, koji nisu mudri i suosjećajni, koji su nesposobni za prihvaćanje, oni u bijelim odorama, koje neki nazivaju “bogovima u bijelom” ), milovala sam ga i promatrala njegovo lijepo lice. Najednom sam vidjela kako je, nenadano, širom otvorio prelijepe, duboke, modre oči.

 

Tada sam shvatila. Ni mnoštvo rečenica i riječi, a kamoli samo dvije ili jedna, ne mogu opisati ono što govore dva zaprepašćujuće duboka, modra vira na blijedom licu tridesetogodišnjaka obrijane glave. Kad me je pogledao širom otvorenim očima, u kojima nije bilo sjena, ni pitanja, ni zahtjeva, ni očekivanja, ni bola, ničega, a ipak baš sve, tada sam sve shvatila sasvim jasno. Zrcalo vječnosti. Ono, koje je od nekada, ono što je bilo i bit će, kada tebe i mene na svijetu više biti neće.

 

Ne dvije rečenice, ne dvije riječi, već par očiju koji me potresao. Potresao do srži. Jednim pogledom.

 

________________

 

¹⁾ Alexander Jollien (26. studenog 1975., Savies, Švicarska), švicarski pisac i filozof

²⁾ Henry Miller (26. prosinca 1891., Manhattan – 7. lipnja 1980., Los Angeles, SAD), američki književnik čija su djela svojevremeno bila zabranjena u SAD-u, ali i postala scenarijima za nekoliko filmova

³⁾ Marjan Rožanc (21. studenog 1930. – 18. rujna 1990.). slovenski pisac, dramaturg i novinar

⁴⁾ Vitomil Zupan, (18. siječnja 1914. – 14. svibnja 1987.), slovenski pisac, pjesnik i esejist; opsežnije o njemu pogledajte u kolumni Mance Košir, od 21. siječnja o.g., Vitomil Legenda

⁵⁾ Tomaž Humar (18. veljače 1969., Ljubljana – 10. studenog 2009., Langtang Lung, Nepal), nadimkom Šumski čovjek, slovenski alpinist

    •  Moramo živjeti drugačije
    •  Ne treba!
    •  Vrt - vrata novog svijeta
    •  Moja učiteljica - SMRT
    •  Hvalospjev učiteljima
    •  Proljetno čišćenje
    •  O mutirajućoj generaciji
    •  Živjele razlike!
    •  Maska ili ono ispod nje?
    •  Ljevičarske litanije

> Svi tekstovi ovog autora