Dva mita u funkciji srpskog i hrvatskog nacionalizma

Prema jezikoznancima, riječ mit je izvedena iz grčke riječi mythos, koja znači riječ, govor, povijest i uglavnom se uzima u dva značenja: 1) priča, predajno vjerovanje starih naroda o porijeklu svijeta, o prirodnim pojavama, o bogovima i legendarnim herojima; 2) u prenesenom značenju – bajka, priča, izmišljotina, nevjerojatan prikaz nekih događaja.

U povijesti naroda na prostoru danas nepostojeće Jugoslavije postoje dva događaja oko kojih je vremenom ”izgrađena” takva priča koja bi se mogla definirati kao – nevjerojatan prikaz nekih događaja.

To su događaji iz povijesti dvaju najvećih i u tom smislu najznačajnijih jugoslavenskih naroda – Srba i Hrvata, čije je pretvaranje u mit imalo utjecaja na njihovu kolektivnu svijest.

Riječ je o stvarnim zbivanjima na Kosovu polju u tada srpskoj pokrajini Kosovo i o događajima na Bleiburškom polju u južnoj Austriji.

Priča zasnovana na njima je funkcionalizirana i kao takva je održavana s ciljem da oblikuje i kontinuirano obnavlja kolektivnu nacionalnu svijest, ali ne toliko radi očuvanja stvarne faktografije, koliko radi vrijednosti koje se iz takve priče izvode.

To postaje očitije naročito u dane kada se obilježavaju godišnjice tih događanja. Tako smo i sada u svibnju bili svjedoci uskovitlanosti strasti i rasplamsalih polemika vezanih za svibanjska zbivanja 1945. godine.

Pritom je hrvatska vlast opet podilazila poraženima do razine zanemarivanja Dana pobjede, a Katolička crkva u svojoj nedosljednosti ponovo molila za samo jedne žrtve dosljedno zanemarujući ne samo druge žrtve i žrtve na pobjedničkoj strani, nego i duše onih koji su bez suda pogubili poražene.

Bez obzira na to što su se oba događaja zbila u razmaku od pet i pol stoljeća, oni za srpski i hrvatski narod, odnosno njihove nacionalizme, predstavljaju uporišne točke za stvaranje i održavanje mita o općenacionalnoj tragediji koja potiče na ujedinjavanje, nacionalnu slogu, uključujući tu i mržnju prema domaćim izdajnicima.

Riječ je dakle i o homogenizaciji u funkciji rasta agresivnosti do potrebne ili željene razine kako prema vani, tako i prema unutra. Odnosno, prema navodnoj ili stvarnoj prijetnji u ostvarivanju željenog političkog cilja te prema unutra, odnosno izdajnicima, ili oponentima koji osporavaju ili onemogućavaju ostvarenje tog cilja.

Tako se u kosovskom mitu kao simbol izdaje pojavljuje Vuk Branković, bez čije izdaje bi srpska vojska pobijedila, a Srbija bila spašena.

U bleiburškom se potencira nacionalnost i zločini hrvatskih partizana, primarno njihovih predvodnika – komunista kao izdaja hrvatstva i ideje o samostalnoj hrvatskoj državi.

KOSOVSKI MIT

Prvi događaj – bitka na Kosovu 1389. godine – vezan je uz nastupanje nove velesile – Turske na balkanski i evropski prostor, a drugi – predaja pripadnika oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske (zajedno s drugim kvislinzima) od strane saveznika jugoslavenskim partizanima 1945. godine – je vezan uz slom nacističke Njemačke kao stožera tadašnjeg nacifašizma.

Kosovski mit je ”nevjerojatni” prikaz povijesti srpskog naroda, odnosno moći srpske države, koja je prema mitu slomljena u događaju na kojem se taj mit i zasniva. Riječ je o prikazu sloma srpske države stvorene za vrijeme vladavine srpskog cara Dušana, slijedom kojeg je i srpski vladar Lazar, koji je tada upravljao Srbijom nazvan carem.

Stvarna povijest se, pak, razlikuje od mita. Naime, srpska se država nakon Dušanove smrti raspala na nekoliko samostalnih dijelova. Ujedno, veći dio prostora na kojem se prostirala srpska država u vrijeme cara Dušana već je i prije bitke na Kosovu bio potpao pod tursku vlast.

Tako je u stvari Srbija koja se sukobila s turskom vojskom na Kosovu bila tek ostatak moćnog Dušanovog carstva. Nazivala se kneževinom, čiji je vladar bio knez Lazar.

Podržavan kroz višestoljetnu povijest kosovski mit je održavao i oblikovao kolektivnu svijest Srba o nužnosti obnove srpske države slomljene na Kosovu i to ne onakve kakva je bila u to vrijeme, nego onakve kakva je bila na vrhuncu svoje moći u doba cara Dušana.

Kada je, pak, srpska država nakon više stoljeća ponovo uspostavljena, kosovski mit se nastavio održavati u funkciji jačanja i širenja države, pri čemu je Dušanovo carstvo ostalo trajni poticaj i nacionalni ideal.

U bici na Kosovu sudjelovala je i vojska Vuka Brankovića te snage tadašnje bosanske države koje je predvodio Vlatko Vuković. Radilo se dakle o zajedničkom otporu nekoliko državica s prostora neposredno ugroženog turskim nadiranjem na zapad.

Otpor je bio slomljen, a ishod bitke u korist Turaka označava ujedno i kraj srpske države, premda su se njeni ostaci u obliku despotovine održali još oko 70-ak godina – do 1459. godine.

Mitom je povijest reducirana na nacionalnu tragediju srpskog naroda i slom njegove države s osnovnom porukom poziva na ujedinjenje srpstva radi obnove moćne Srbije. To je bilo zasnovano na tezi da je srpstvo ostalo neporaženo i da se ono mora aktivirati na ponovnoj uspostavi onoga što je izgubljeno na Kosovu i što će neminovno uskrsnuti.

Tako su Kosovo i mit o njemu postali temeljcem srpskog nacionalizma, a na kojeg se pozivalo u svakoj povijesnoj situaciji kada su se trebali ostvariti nacionalni ciljevi. Tako je bilo za vrijeme balkanskih te Prvog svjetskog rata, kada su ti ciljevi u velikoj mjeri i ostvareni.

Kosovo je ponovo istureno u prvi plan kada je srpski lider Slobodan Milošević pokrenuo aktivnosti na preuređenju tadašnjeg ustrojstva Jugoslavije, što je trebalo rezultirati srpskom dominacijom u njoj.

Prilikom obilježavanja 600. godišnjice Kosovske bitke 1989. godine, Milošević je navijestio i mogućnost rata na prostoru bivše Jugoslavije u sklopu ostvarivanja ciljeva tada već zahuktanog srpskog nacionalizma.

Neki bi rekli ”ostalo je povijest”, ali povijest na kojoj će se opet graditi mitovi. To će biti mitovi i Srba i Hrvata. Međutim, ovaj puta s ishodištem u istom događaju 90-ih godina, ali s različitim predznacima.

BLEIBURŠKI MIT

Što se tiče ”bleiburških događaja”, iako je od njih prošlo tek 75 godina pa se oni ne mogu u potpunosti funkcionalizirati adekvatno kosovskom mitu kod Srba, ipak se iz samog događaja i mita izraslog na njemu mogu povlačiti brojne paralele i iz njega izvlačiti istovrsne karakteristike.

Suvremeni hrvatski nacionalizam nastoji zbivanja na Bleiburškom polju (i kasnije) valorizirati kao mjesto masovnog stradanja hrvatskog naroda od ruku partizana koji su se našli na strani antifašističkih pobjednika u Drugom svjetskom ratu.

Pritom se svaki pokušaj racionalnog i objektivnog pristupa događajima na Bleiburgu nastoji diskreditirati tvrdnjom da se tako u biti želi omalovažiti brojne žrtve nastale tom prilikom.

Tako manipuliranje ljudskim žrtvama postaje ubojito oružje koje onemogućava kvalificiranu i neostrašćenu raspravu o tim zbivanjima, čime se želi prikriti i to da se radi i o manipulaciji žrtvama u funkciji rehabilitacije ustaškog pokreta i NDH, koja je kao marionetska tvorevina svoj slom u stvari doživjela još i prije događaja u Bleiburgu.

Kontekst u kom su se zbili događaji vezani za Bleiburg, njihova složenost i sukob interesa razlikuju ga od događaja na kom se zasniva kosovski mit. Na Kosovu je već oslabljena srpska država, zajedno sa snagama iz susjedne Bosne pružila otpor nadirućoj stranoj sili u usponu.

Bleiburg, pak, označava slom jednog globalnog sistema. Na samom Bleiburgu tog 15. svibnja 1945. godine našli su se, uz pripadnike njemačkih oružanih snaga, koji su se povlačili iz smjera tadašnje Jugoslavije i pripadnici kolaboracionističkih snaga iz Makedonije, Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Slovenije te najbrojnija skupina iz Hrvatske (četnici, ljotićevci, slovenska ”bela garda”, ustaše, domobrani, vlasovci…).

Svi skupa su se povlačili pred ofenzivom partizanskih snaga, da bi na Bleiburgu kapitulirali. Radilo se o njihovom nastojanju da što prije dođu do savezničkih snaga očekujući u njima saveznike koji će im pružiti prijem i koji će ih zaštititi od progonitelja koje su kvalificirali komunistima.

Smatrali su da će im upravo taj ideološki argument biti dovoljan kao obrazloženje, iako je većina uniformiranih bježala iz straha od osvete (sudske ili izvansudske) zbog počinjenih zločina.

Stoga je i bijeg – probijanje prema Austriji i provođeno u žestokim borbama, uz uporno izbjegavanje predaje, čak i nakon kapitulacije Njemačke 8., odnosno 9. svibnja.

Pritom su izginuli i brojni partizani (o kojima ni vlast ni crkva danas ništa ne govore), ali i dio civila koje su bjegunci vodili sa sobom.

Zabluda se sastojala u tome što je nacifašizam potirao vrijednosti građanske demokracije koju su zapadnosavezničke snage branile te u činjenici da su zapadni saveznici tretirali partizane kao saveznike u antihitlerovskoj koaliciji.

Prema nekim svjedočenjima sudionika tih zbivanja, i iz redova onih koji su se povlačili, i iz redova partizana, na samom Bleiburgu (polju) je stradalo 20-ak pripadnika vojnih snaga NDH i nešto civila (bilo ih je i u pokušajima proboja iz obruča), a bilo je i nekoliko slučajeva samoubojstava.

To se kosi s tvrdnjama kreatora bleiburškog mita koji podržavaju tezu o masovnom stradanju Hrvata na tom mjestu, čije brojke se penju do 300.000, iako je otprilike toliko bilo svih onih koji su se povlačili, dakle i civila.

Nikome ne pada na pamet da osporava stradanja onih koji su se povlačili zajedno s njemačkim okupatorom, u prvom redu civila, žena i djece pa potom i samih pripadnika povlačećih vojnih snaga.

Međutim, masovne likvidacije, odvođenja u logore, likvidacije tijekom provođenja natrag…, dogodile su se kasnije, a ne na samom Bleiburgu.

Stoga mitsko povezivanje stradanja Hrvata na Bleiburgu s posljednjim kapitulantskim činom fašističke Njemačke jest i dokaz da su oni koji su se povlačili bili u funkciji fašizma pa makar bili u tom smislu potpuno nevini kao djeca, ili nasilno mobilizirani.

Međutim, još više, Bleiburg je bio simbol njihovog sloma kojeg se nije htjelo priznati, s tezom o tome kako hrvatstvo i dalje živi – nikad potpuno poraženo, s uvjerenjem da će ponovo uskrsnuti kao nova hrvatska država.

KORIŠTENJE I SVRHA MITA

Pritom je zanimljivo da se samo kod Hrvata na osnovama Bleiburga počeo stvarati mit, iako su definitivan slom na njemu doživjele sve snage koje su na prostoru bivše Jugoslavije bile angažirane u funkciji njemačkog okupatora.

Kreatori bleiburškog mita nastojali su i nastoje taj događaj ukorijeniti u kolektivnoj svijesti kao nacionalnu tragediju u čijoj osnovi je masovno stradanje Hrvata, ali i propast nacionalne države, koja je ”tada uspostavljena kao izraz vjekovnih težnji hrvatskog naroda”, a koja je danas ponovo dočekana, uspostavljena i treba je učvršćivati.

U tom smislu se, prešućivanjem cjelovitog konteksta (pa i trenutačnog odnosa sa saveznicima) te s njim u vezi i relevantnih činjenica (kako je, na kojim osnovama i uz čiju pomoć uspostavljena NDH – u čijem je genomu bio upisan zločin, s kim su se i kako povlačili ostaci njenih oružanih snaga i zašto su borbe nastavljene nakon kapitulacije Njemačke, imenovanje Bleiburga kao ishodišta krvavih represalija radi prikrivanja činjenice da je to mjesto konačnog sloma i predaje) nastoji dokazati da zločin kojeg su partizani počinili nakon 15. svibnja nadmašuje sistemsku represiju koju je provodio ustaški režim od 1941. do 1945. godine pa time ujedno i umanjujući masovne zločine koje je počinio taj režim.

Međutim, promatrajući odnos dijela društva, ali i značajnog dijela politike prema bleiburškom mitu, čini se da je možda njegova glavna funkcija u pokušaju da se opere sramnu ustašku ulogu u hrvatskoj povijesti.

Odnosno da se isticanjem partizanskih zločina poništi sve pozitivno što su NOP i NOB, ali i komunistički pokret na ovim prostorima donijeli (primjerice, vraćanje teritorija koje je izdajnička ustaška vlast dala Talijanima, ali i oslobađanje teritorija okupiranih od drugih njemačkih saveznika, prebacivanje Hrvatske na pobjedničku stranu, svjetski ugled antifašističkog pokreta, modernizacija, razvoj i nesumnjivi socioekonomski napredak zemlje u poratnom vremenu itd.), uz neizostavna pitanje što bi se dogodilo s Hrvatskom da nije bilo Tita i partizana.

Tomu se priklonio i premijer Andrej Plenković u svojim govorima u povodu 9. i 15. svibnja – ističući kako je ”u Hrvatskoj svibanj 1945. nažalost i sinonim za strašne poratne komunističke zločine” te da je nakon toga Hrvatska ”još gotovo pola stoljeća bila lišena slobode i demokracije”, ne nalazeći niti riječ za makar jednu pozitivnu tekovinu iz razdoblja nakon 15. svibnja 1945. godine.

Zaključno rečeno, Kosovo i Bleiburg u srpskom i hrvatskom nacionalizmu djeluju kao mitovi o državama koje su postojale prije tih dvaju događaja, a koji simboliziraju njihov slom. Oba u sebi imaju utkane priče o moćnim državama i vjekovnom snu o njihovoj ponovnoj uspostavi.

Također, oba su ”odigrala” značajnu ulogu u događajima na prostoru Jugoslavije proteklih godina – naročito krajem 80-ih i početkom 90-ih godina prošlog stoljeća, a u funkciji dvaju suprotstavljenih političkih projekata, čija nepomirljivost je dovela i do krvavog raspada bivše Jugoslavije.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Je li fašizam prošlost?
    •  Što su nama nacionalne manjine (2)
    •  Što su nama nacionalne manjine (1)
    •  Antifašisti i žrtve fašizma na čekanju
    •  Antifašizam je civilizacijsko, a ne političko pitanje
    •  Revizionisti bi nas vratili u krvavu povijest
    •  Dostojno obilježiti stvaranje prve Narodne vlade Hrvatske
    •  Nogomet kao opijum za narod
    •  Ima li u Hrvatskoj nestalih Srba?
    •  Između stvarnog i hinjenog antifašizma

> Svi tekstovi ovog autora