Duhovne vježbe u smrti

Dok ovo pišem, sve miriše na svijeće, ovoga dana upaljene na grobovima pokojnika, dana sjećanja na umrle. Mediji javljaju kako smo mi Slovenci europski rekorderi u paljenju svijeća, zbog čega, već petu godinu, na groblja dolaze aktivisti i uvjeravaju ljude kako ne bi trebali trošiti novac na svijeće i paliti ih jer tako onečišćuju okoliš. K tomu, da mogu učiniti više dobra poklanjanjem tog novca za žive jer za njih se još nešto može učiniti, a za mrtve više ništa. Tako su danas na brojnim grobljima prikupljali novac za kupnju različite medicinske opreme potrebne za pružanje prve pomoći. A ljudi se navike gomilanja svijeća po grobovima – neka se vidi koliko volimo pokojnike, neka u njihov spomen gore! – teško odriču. Još ih svake godine upalimo 17 milijuna i tako proizvedemo 2500 tona otpada.

 

Na taj dan u srcu upalim svijeću i više ne odlazim na groblja jer ondje je svake godine sve veća gužva, a usred žamora mnoštva ne možete razgovarati ni sa živima ni s mrtvima. I danas sam se otišla šetati u šumu, među stabla, mislila na drage mi pokojnike, zahvaljivala im na tome čemu su me naučili i što su mi poklonili…

 

Na taj dan u srcu upalim svijeću i više ne odlazim na groblja jer ondje je svake godine sve veća gužva, a usred žamora mnoštva ne možete razgovarati ni sa živima ni s mrtvima. I danas sam se otišla šetati u šumu, među stabla, mislila na drage mi pokojnike, zahvaljivala im na tome čemu su me naučili i što su mi poklonili… Zahvaljujem im što sam još živa. Što (još) dišem; što se ne podrazumijeva samo po sebi, zato postojanje treba slaviti svaki dan. Možda je to najbolje činiti upravo na današnji dan, prvoga studenoga (kada pišem ovu kolumnu), na dan kada se sjećamo svih mrtvih. Kako je u reviji Ljubljansko zvono 1900. godine napisao gotovo zaboravljeni ”bard slovenske moderne” Oton Župančič (čijim je urednikom postao sedamnaest godina poslije toga):

 

Danas osjećam svih živih dan.

Moje srce vrije i stere,

moja je duša svilenkaste volje,

kao da je pila kraški teran.

 

Razmišljam o tome kako smo mi ljudi dvolični: na dan mrtvih masovno posjećivanje grobalja i na njima vatrometi, a dok bližnji umiru, često smrt odgurujemo u staračke domove ili u bolnice. Ne želimo je vidjeti, s njom ne želimo imati nikakva posla. Jer nas je strah.

 

Još nedavno ljudi su umirali kod kuće, zbog čega su proces život – smrt – život živjeli potpuno, a smrt nisu prihvaćali kao kraj, već kao dio životnoga kruga. Na selu se još dogodi da stariji umiru kod kuće, zbog čega njihova rodbina, a među njom su i djeca, vide blagost mrtvog lica, njegovu opuštenost, bez oštrih rubova i strahova. Ali već i ondje mijenjaju mjesne običaje i teško bolesne odvode u bolnice, u kojima nerijetko umiru sami. Kao da je smrt tabu.

 

Na početku naše kulture bilo je posve drukčije, a u mnogim je zemljama tako i dandanas: smrt nije kraj već prijelaz. Kao što je rođenje dolazak odande, nakon devetomjesečnog bivanja u maternici i završnog prolaska kroz ”tunel”, iz onoga svijeta u ovaj, smrt je odlazak kroz vrata na prijelazu koji vodi onamo, na mjesto odakle smo došli. Doma. Zato se mudri Sokrat toliko čudio onima koji su se bojali smrti: ”O smrti nitko ne zna ništa, možda je za čovjeka najveće dobro, a boje se nje kao da znaju da je najveće zlo.”

 

Francuski filozof Pierre Hadot u čuvenoj knjizi ”Što je antička filozofija?” piše kako bismo se morali vratiti filozofiji kakva je bila u onim umnijim vremenima, dok je još bila odgojno praktična disciplina. Za odgoj, razboritost i mudrost. Za brušenje karaktera, dakle čovjekove kreposti, odnosno vrlina. Tomu su pomagale duhovne vježbe, koje su sljedbenici prakticirali sve tamo do srednjeg vijeka. U svim je duhovnim vježbama meditacija bila od ključnog značenja (o čemu tijekom desetljeća studiranja filozofije nisam čula ni jednu riječ!). Među meditacijama i kontemplacijama najvažnija je ona o smrti. Vježbanje za smrt u različitim je filozofskim školama bilo središte đačkog prosvjetljivanja.

 

Međutim, u modernim vremenima postati mudracem baš i nije neki ideal. Kako vjerujem da dolazi vrijeme mudrosti, uvjerena sam da će se uskoro postaviti pitanje tko je mudar, kakav je zapravo mudrac. Pierre Hadot odgovara: ”Mudrac, kao prvo, ostaje jednak sam sa sobom, u potpunoj jednakosti duše, dakle sretan bez obzira na okolnosti. S istom se lakoćom zna odreći stvari i uživati u njima.”

 

Za svoju sreću mudri ne trebaju ni druge ljude ni vanjske okolnosti jer je njihov unutrašnji život neovisan o okolini. Vanjske ga okolnosti ne uznemiruju jer misli kako nisu ni dobre ni loše i o njima ne želi donositi vrijednosne prosudbe

 

Nečega se odreći? Da treba uživati odmah, zapovijed je gospodara medijskih svjetonazora, koji najpresudnije usmjeravaju naše viđenje, želje i navike. Imati i ne biti, geslo je potrošačkog društva, upozorio je još mudri Erich Fromm. Imati predmete koji se neprestano oglašuju, posjedovati robne marke koje nam nameću sublimirane poruke. Pod nadzorom želimo imati čak i ljude, kao da su naše vlasništvo. Dakle, roba koju želimo. A takvim shvaćamo svoj cjelokupni život: kao stvar, koju treba dobro održavati, zalijevati je prehrambenim dodatcima i (pre)oblikovati u dvoranama za fitness i salonima ljepote, pa makar i kirurškim nožem. Uvijek biti mlad, biti viđen, biti uspješan! U tome je smrt ometajući element, starenje je suvišno, zato se protiv njega treba boriti kao protiv smrtnog neprijatelja.

 

 

Za svoju sreću mudri ne trebaju ni druge ljude ni vanjske okolnosti jer je njihov unutrašnji život neovisan o okolini. Vanjske ga okolnosti ne uznemiruju jer misli kako nisu ni dobre ni loše i o njima ne želi donositi vrijednosne prosudbe. Inače prati sve, bez razlike što je i kako je, uključujući sebe sama u cjelovitosti osunčanih i sjenovitih strana.

 

 

Ne poznajem čovjeka koji bi bio ravnodušan na sve stvari, jednostavno ga ne poznajem. A vlastitim očima već dug niz godina vidim da imamo učiteljicu koja nas tomu uči: smrt. Umiranje je proces otpadanja maski, gubljenja identiteta, ispuštanja svih stvari i ljudi, pa i vlastitog života. Upravo tada, u tom čarobnom vremenu prestajanja, život se zažari u veličini kojoj se radujemo svaki dan, svaki sat i minutu postojanja. Kada spoznamo: ”Nisam samo snoviđenje / dio sam vječnosti” (Neža Maurer).

 

Zbog toga današnji dan osjećam kao dan svih živih.

 

 

    •  Moramo živjeti drugačije
    •  Ne treba!
    •  Vrt - vrata novog svijeta
    •  Moja učiteljica - SMRT
    •  Hvalospjev učiteljima
    •  Proljetno čišćenje
    •  O mutirajućoj generaciji
    •  Živjele razlike!
    •  Maska ili ono ispod nje?
    •  Ljevičarske litanije

> Svi tekstovi ovog autora