Duhovi su blagdan konstituiranja Crkve

Što uopće znači Duh Sveti?

Kako su ljudi starih biblijskih vremena zamišljali ”Duha” i Božje nevidljivo djelovanje? Dohvatljiv ali i nedohvatljiv, nevidljiv ali moćan, životno važan kao zrak koji se udiše, pun energije kao vjetar, kao oluja – to je Duh.

Svi jezici poznaju jednu riječ za njega, a njihovo različito rodno označavanje pokazuje da se Duh ne da tako jednostavno odrediti: ”Spiritus” je na latinskom muškog roda (kao i ”der” Geist na njemačkom i ”Duh” na hrvatskom), ”Ruah” na hebrejskom je ženskog, a grčki poznaje srednji rod ”Pneuma”.

Duh je dakle u svakom slučaju nešto sasvim drugačije od ljudske osobe. ”Ruah” [ž. rod]: to je prema početku izvješća o stvaranju onaj Božji ”huk” ili ”oluja” koji lebdi nad vodama. ”Pneuma” [sr. rod]: to je i prema Novom zavjetu kao opreka ”tijelu”, stvorenoj, prolaznoj stvarnosti; to je živa snaga i moć koja proizlazi od Boga.

Duh je znači ona nevidljiva Božja snaga i Božja moć koja djeluje stvaralački ili čak i razaralački, na život ili na sud, koja jednako djeluje u stvaranju kao i u povijesti, u Izraelu kao i kasnije u kršćanskim zajednicama. Ona može prema biblijskim spisima obuzeti ljude silovito ili tiho te odnijeti u ekstazu pojedinca ili čak i skupine…

Duh djeluje u velikim muževima ili ženama, u Mojsiju te u izraelskim ”sucima”, u ratnicima, pjevačima i kraljevima, prorocima i prorokinjama, te – kako je to na našoj slici – u apostolima i učenicama. S Marijom Isusovom Majkom u crvenom, kojoj se priklanja mlada Marija Magdalena, jasno je obilježeno središte slike.

Većina nesporazuma oko Duha Svetoga potječe upravo odatle da ga se od Boga odvojilo i osamostalilo kao mitološki lik. Upravo je k tomu još Carigradski sabor 381. godine, kojem zahvaljujemo proširenje izvornog kristološkog vjerovanja na Duha Svetog s Koncila u Niceji 325. godine, izričito naglasio: Duh je jedne bîti s Ocem i Sinom

U kojem je smislu zapravo ovaj Duh – Sveti Duh? Duh je ”svet” utoliko, što ga se mora razlikovati od ne-svetog duha čovjekova i njegova svijeta te ga se mora gledati samo kao Duha Boga samoga. Duh Sveti je Božji Duh.

Ni u Novom zavjetu nije Duh Sveti – kako god to bilo u povijesti religija – nikakav magični, substantivni, magično-nadprirodni fluid dinamične naravi (nikakvo ‘duhovno’ nešto), a niti nekakvo čarobnjačko biće animističke vrste (nikakav ‘duh’ ili sablast).

Ni u Novom zavjetu nije Duh Sveti nitko drugi osim Boga sâmog! Bog sâm, naime, ukoliko je blizak čovjeku i svijetu, štoviše, ukoliko im postane unutarnjim kao moć koja obuhvaća a da ostaje neuhvatljiva, kao snaga koja stvara ali i sudi život, kao milost koja se dariva ali ne dâ sobom raspolagati.

Ipak, jedno potpitanje: ne budi li upravo ovaj simbol goluba (izvorno ptica koja prenosi poštu kod staroorijentalnih božica ljubavi), koji je konačno potisnuo predstavljanje Duha Svetoga u ljudskom obliku, antropomorfne asocijacije? Odgovor: Ovaj simbol ipak – moguće da je preko ranožidovske mudrosne tradicije (Filon) prešao u pripovijest o Isusovu krštenju – naglašava žensku dimenziju u Bogu, (Usp. S. Schroer, ”Der Geist, die Weisheit und die Taube. Feministisch-kritische Exegese eines neutestamentlichen Symbols auf dem Hintergrund seiner altorientalischen und hellenistisch-frühjüdischen Traditionsgeschichte”, u: Freiburger Zeitschrift für Philosophie und Theologie 33 (1986), str. 197-225. D. Forstner – R. Becker, Neues Lexikon christlicher Symbole, Innsbruck 1991, str. 228-234.) ono majčinsko-ženstveno, život darivajuće, ljubav i mir, dimenziju koja je jednako važna kao i muška jer je u Bogu, da se još jednom naglasi, spolna diferencijacija uključena i ujedno nadiđena.

Ali treba priznati: većina nesporazuma oko Duha Svetoga potječe upravo odatle da ga se od Boga odvojilo i osamostalilo kao mitološki lik. Upravo je k tomu još Carigradski sabor 381. godine, kojem zahvaljujemo proširenje izvornog kristološkog vjerovanja na Duha Svetog s Koncila u Niceji 325. godine, izričito naglasio: Duh je jedne bîti s Ocem i Sinom.

Nikako se dakle ne smije Duha Svetog shvatiti kao nešto treće, kao stvar između Boga i ljudi. Ne, Duhom se označuje osobna blizina samog Boga ljudima; Duh je toliko odjeljiv od Boga kao što je sunčeva zraka od sunca. Ako dakle pitamo kako je to nevidljivi, neshvatljivi Bog blizu, prisutan ljudima koji vjeruju, zajednici vjernika, onda slijedi ovakav odgovor koji se slaže s Novim zavjetom: Bog je nama ljudima bliz u Duhu: prisutan u Duhu, po Duhu, zapravo u Duhu.

A ako se pita kako je to k Bogu uzeti i uzvišeni Isus Krist blizu ljudima vjernicima i zajednici vjernika, onda prema Pavlu glasi odgovor ovako: Isus je postao ”Duh životvorac” (1 Kor 15,45). Zapravo: ”Gospodin (Kyrios, dakle Isus, Uzvišeni) jest Duh” (2 Kor 3,17). To znači: Božji je Duh sada ujedno i Duh ovoga kod Boga Uzvišenog, tako da je kod Boga uzvišeni Gospodin sada egzistentan i djelatan na način Duha. Zato on i može biti prisutan po Duhu, u Duhu i kao Duh.

U susretu Boga, Kyriosa i Duha s vjernicima radi se zaista o jednom te istom susretu. Da bude jasno: Bog i njegov Krist prisutni su ne samo po subjektivnom ljudskom sjećanju ili po vjeri; oni su puno više prisutni po duhovnoj stvarnosti, sadašnjosti, djelatnosti Boga i Isusa Krista samog koji se susreću s čovjekom.

”Ali natrag s neba na zemlju te još jednom natrag k Duhovima: jesu li Duhovi uopće povijesni događaj?” Ovo je skeptično pitanje suvremenika opravdano….

Duhovi – povijesni događaj?

Isus nije ni svoje pristalice a ni učenike ili dvanaestoricu, koji su pozvani u posebno nasljedovanje, izdvojio iz Izraela ”kao novi Božji narod” ili ”Crkvu”, te ih postavio nasuprot Božjem izraelskom narodu. Ovaj uviđaj mora biti temeljnim za današnji židovsko–kršćanski razgovor: Isus je oslovljavao čitav Izrael te nije tražio nekakav novi nadomjestak za drevni Božji narod. A što je onda bitno: ima li onda Crkva u ime Isusa uopće neku teološku legitimaciju?

Isus je naviještao Božje kraljevstvo, a došla je Crkva. Ova često citirana dosjetka čini se dopadljivom, no ona upućuje na nešto ispravno: Isus nije za svog života utemeljio to što se danas naziva ”Crkvom”: velika religijska organizacija.

Ovo govori u korist izvornosti predaje, koju prvotna Crkva očito nije izigrala, da naime Evanđelja ne poznaju Isusovih riječi koje su bile upućene javnosti i koje programatski pozivaju na utemeljenje zajednice te najavljuju organizaciju zajednice izabranika. Pa ni usporedbe o ribarskoj mreži i kvascu, usporedbe o sjetvi i rastu sjemena ne smjeraju na utemeljenje Crkve, nego opisuju rast budućeg Božjeg kraljevstva. A ovo Božje kraljevstvo nije ni nakon utemeljenja Crkve s njom identično!

Isus nije ni svoje pristalice a ni učenike ili dvanaestoricu, koji su pozvani u posebno nasljedovanje, izdvojio iz Izraela ”kao novi Božji narod” ili ”Crkvu”, te ih postavio nasuprot Božjem izraelskom narodu. Ovaj uviđaj mora biti temeljnim za današnji židovsko-kršćanski razgovor: Isus je oslovljavao čitav Izrael te nije tražio nekakav novi nadomjestak za drevni Božji narod. A što je onda bitno: ima li onda Crkva u ime Isusa uopće neku teološku legitimaciju?

Neosporno je ovo: tek nakon Isusove smrti i uskrisenja prvotno kršćanstvo govori o ”okupljanju”, hebrejski ”kahal”, grčki ”ekklesia”, latinski ”ecclesia”. ”Crkva”, u smislu jedne od Izraela različite i posebne zajednice, sasvim je jasno postuskrsna veličina.

”Ecclesia” tako nastaje pod utjecajem Duha uskrišenog ”Kyriosa” ili ”Gospodina”, a njemačka riječ ”Kirche” nije sasvim slučajna izvedenica od grčke riječi ”Kyrios”; [slično je i u hrvatskom: ‘Crkva’ dolazi od gr. ‘kyriaké’, ‘Gospodnja zajednica’, op. prev.].

”Ecclesia” ne nastaje dakle formalnim činom imenovanja ili utemeljenja. ”Ecclesia” je to što jest samo po tome što se stalno iznova u Duhu Kristovu događa zajednički susret, okupljanje, a osobito okupljanje na službi Božjoj. To je teološka legitimacija Crkve.

Konkretno okupljanje je aktualna manifestacija, reprezentacija, zapravo realizacija zajednice. Zajednica je s druge strane trajni nositelj tog doživljaja okupljanja, koji se stalno iznova događa. Odlučujuće dakle za Crkvu nije povijesno dokazivi ”akt utemeljenja”, odlučujuća je svaki put Crkva kao ”događaj”; taj događaj svaki put postane stvarnost kad se ljudi u nasljedovanju Krista i u spomenu na njega – gdje, kako i kad god – sastanu, zajedno mole, zajedno slave i zajedno djeluju.

Upravo na primjeru legendom preslikanog duhovskog događaja može se razjasniti to da se na Duhove ne održava neki javnobilježnički ovjereni ”čin utemeljenja” Crkve, nego nastaje Crkva kao ”događaj”, događaj pod utjecajem Duha Svetog.

Najprije se mora svakako uvidjeti da ni Pavao ni Marko ni Matej ništa ne znaju o nekim posebnim kršćanskim ”Duhovima”. Da, za evanđelistu kao što je Ivan izričito se poklapaju čak i vremenski Uskrs i Duhovi, Uskrsnuće i slanje Duha Svetoga.

Međutim, opet samo iz relativno kasnih Lukinih Djela apostolskih znamo za postojanje događaja slanja Duha koji nije vezan za Uskrs, i to u jednom danu koji je za židove bio svetkovina žetve (njemačka riječ ”Pfingsten”, etimološki ”Pentekoste”, označava 50. dan; isto i u hrvatskom drugi naziv za Duhove: ‘Pedesetnica’).

Luka smiješta ovaj termin židovskog svetkovinskog kalendara u povijesnospasenjsku povezanost (starozavjetnog) obećanja i (novozavjetnog) ispunjenja. Za njega su Duhovi očito dan u kojem je obećani Duh Božji sišao na ljude.

Duhovi tako mogu postati trenutak rađanja jeruzalemske zajednice, koja sada, nadvladavši svaki strah, počinje s javnim svjedočanstvom za Isusa kao Mesiju – Sina Čovječjeg te pokazuje prve misijske uspjehe. Ali Duhove se može tako razumjeti i kao događaj konstituiranja Crkve širom svijeta koja bi tako potencijalno bila prisutna u svojim različitim nacijama i jezicima

Duhovi tako mogu postati trenutak rađanja jeruzalemske zajednice, koja sada, nadvladavši svaki strah, počinje s javnim svjedočanstvom za Isusa kao Mesiju – Sina Čovječjeg te pokazuje prve misijske uspjehe. Ali Duhove se može tako razumjeti i kao događaj konstituiranja Crkve širom svijeta koja bi tako potencijalno bila prisutna u svojim različitim nacijama i jezicima.

Je li se takvo jedno duhovsko okupljanje povijesno dogodilo? Ovo se na temelju izvora ne može više jasno razlučiti, ali je posve vjerojatno. Posve je moguće da se prvo ”okupljanje” (prije svega) Isusovih pristalica, koji su se vratili iz Galileje, dogodilo na svetkovinu prve Pedesetnice poslije Isusove smrti, kad su bez sumnje mnogi hodočastili u Jeruzalem. Sad su sudeći prema Djelima apostolskim tu prisutni čak i Isusova majka i njegova braća. A posve je moguće, da je pod utjecajem Duha Svetoga uslijedila konstitucija ”zajednice” posljednjih vremena – i to pod entuzijastičko-karizmatskim popratnim okolnostima.

Možda se Luka već tada koristio jednom tradicijom, tradicijom nastupa Duhom pokrenute masovne ekstaze u Jeruzalemu na prvu svetkovinu Pedesetnice poslije Isusova razapeća i uskrisenja.

Lukina se pripovijest o Duhovima u svakom slučaju tako jako probila u svijesti Crkve da se od 5. stoljeća počelo pored Uskrsa slaviti najprije odvojena svetkovina Duhova 50 dana nakon Uskrsa, a onda i odvojena svetkovina Uzašašća 40 dana nakon Uskrsa. U odnosu na ono ranije 50-dnevno radosno vrijeme, u kojem su istovremeno slavljani i Uskrsnuće, i Uzašašće i Duhovi, sad se sve više probija novo povijesno razumijevanje svetkovinâ koje slijede jedna nakon druge.

Da, povratkom na biblijske vremenske podatke nastala je napokon širenjem uskrsnog slavlja preko čitave godine i ”crkvena godina” (riječ iz 16. stoljeća): liturgijski godišnji ciklus, srastao iz svetkovinâ Isusa Krista, a onda i svetkovinâ svetaca.

Još se iz srednjeg vijeka zna da su za ovaj crkveno-godišnji ciklus postojali različiti počeci: Uskrs ili svetkovina Marijina naviještenja ili osobito svetkovina Božića, koja se isto tako slavi od 4. stoljeća. Tek se u novije vrijeme probila 1. adventska nedjelja kao početak crkvene godine.

(Ulomak iz knjige: Hans Küng, UVOD U KRŠĆANSKU VJERU, Apostolsko vjerovanje protumačeno našim suvremenicima, Svjetlo riječi, Sarajevo 2010, str. 191-201. S njemačkog preveo: Josip Jozić. Prenosimo, u skraćenom obliku, sa portala Polis.ba).

 

UKOLIKO VAM SE tekst DOPADA sam Volite NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA sam NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ Račun, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILČU NA Naj BROJU 060 800 333 HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE .

> Svi tekstovi ovog autora