Drago Hedl, najvažniji slavonski pisac i intelektualac

Čovjek je grdna zvijer. I sigurno se bezbroj puta zbilo da čuvar reda, žandar, policajac usmrti nedužnu djevojku, i da to učini službenim oružjem, kopljem, bodežom, službenim pištoljem.

Osječki policajac Marko S. nije, dakle, učinio ništa što nisu činili drugi u mračnoj i krvavoj povijesti naše civilizacije. Ono, međutim, što se nije događalo, čega nema i što je doista nezamislivo, jest da je osječka policija čin Marka S. prihvatila kao svoj vlastiti, pa je učinila sve da ga zaštiti, najprije tvrdeći da je nedužna djevojka tvornom radnjom otuđila policajcu pištolj, da bi se njime ubila, a nakon što je potvora žrtve propala, nadrealnom konstrukcijom, karakterističnom za bolesna društva i bolesne policijske sustave, prema kojoj je pištolj sam opalio, ubojica je na neko vrijeme oslobođen odgovornosti.

Tek pod pritiskom javnosti, hrabrih odvjetnika, čestitih ljudi i novinara, došlo je do preokreta, pa je sustav počeo djelovati protiv ubojice.

Ali čak i ako osječki policajac Marko S. bude osuđen po pravdi i zakonu – u što nemamo previše razloga vjerovati – neće biti osuđeni oni koji su ga pokušali zaštititi. I samim tim ubojstvo djevojke neće biti doživljeno kao ubojstvo, a robijanje Marka S. bit će prihvaćeno tek kao formalni dug pojedinca prema zakonima i pravilima koja baš i ne prihvaćamo kao okvir za pravdu, moralnost i čovječnost. Na neki način, u kolektivnom doživljaju Marko S. ostat će upamćen kao žrtva, a ne kao zločinac. I to najgnusniji zločinac.

Zašto je tomu tako? Zato što se osječki zločin nad nedužnom djevojkom nije odvio u trenutku u kojem je policajac pucao u nju. Nije se odvio ni u trenucima u kojima se osječka policija, ili pojedini njezini dijelovi, upregla u nastojanjima da zločin učini nezločinom, da ubojstvo učini neubojstvom. Ono što je u Osijeku neki dan ubilo, odvilo se mnogo, mnogo ranije. Onoga dana kada je ubijen, a ustvari neubijen, Josip Reihl-Kir, pa nakon što su poslije po osječkim garažama ubijani-neubijani ljudi za koje se pretpostavljalo da su Srbi.

Tada je započelo nešto što je posve logično moralo da svoje dramske vrhunce dosegne tridesetak godina kasnije, u policijskim nastojanjima da kolegu oslobode uzročno-posljedičnih kauzaliteta povlačenja otponca na ledenoj metalnoj spravi, usmjerenoj prema nedužnoj djevojci. 

Osječko ubojstvo, i sve što je dalje uslijedilo, podsjeća na romane i televizijsku seriju Drage Hedla. Taj autor mračne, depresivne i duboko beznadne kriminalističke proze danas je nesumnjivo najznačajniji slavonski prozaist i javni intelektualac.

U toj povijesnoj hrvatskoj pokrajini, u toj silnoj zemlji hrasta, vjerojatno žive i rade sveučilišni profesori, znanstvenici i dezangažirani intelektualci pametniji, upućeniji i raskošnije obrazovani od Hedla, ali ako živi život određuje mjerila zajednice, a pogotovo ako njezina kultura i civilizacija nije u folklornim i fosilnim preostacima prošlosti, a ni u polupijanim narodskim terevenkama pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture, o kojima nas iz Slavonije revno izvještava Turalija-Kurtak, koja, čuli smo, odnedavno i nije Kurtak, ako je, dakle, mjera intelektualne i kulturne autentičnosti u nuždi ljudskoj da se ne laže o metku koji probija djevojačko tijelo, tada je Hedl nesumnjivo najvažniji slavonski pisac i intelektualac, danas.

Osječko ubojstvo kao da je prethodno bilo napisano u njegovom romanu. Ali ne baš ovako kako se odvilo u stvarnosti. Stvarnost je, naime, pretjerana. Da je u romanu osječka policija učinila ono što je učinila u životu, moglo bi se reći da romanopisac pretjeruje. Jer ne može tako biti, premda, uvjerili smo se, u životu u Osijeku i u Slavoniji tako jest.

Osim što je ovaj već sedamdesettrogodišnjak najvažniji živi slavonski romanopisac i javni intelektualac, on je najutjecajniji i najmoćniji istraživački novinar otkako je hrvatske samostalnosti. Koji je najvažnije i najveće svoje radove oposlio po Slavoniji.

Vrijedi baš o njemu ovih dana, ali ne samo zato što je stvarnost u policijskom ubojstvu djevojke preticala imaginaciju romanopisca. Vrijedi o njemu zato što ćemo se s istinskim jezom zapitati kako bi to u Osijeku i u Slavoniji bilo da svih ovih godina nije tamo bilo Drage Hedla? I što bi sve u tom rubensovskom pokolju nedužnih i progonu ispravnih bilo moguće i vjerojatno, da se Hedl povukao u vrijeme kada bi se svatko razuman povukao?

One ratne 1991. naoružani stranački odred oslobađao je i trajno oslobodio Glas Slavonije od Drage Hedla. Ta akcija provedena je uz ozbiljnu prijetnju smrću, kao i neke druge akcije koje su protiv ovog novinara provođene u sljedeća tri desetljeća.

Nakon što nije popustio pred oružanom brutalnošću, nasrnulo je na njega lokalno i nacionalno pravosuđe. Vucarao se po sudovima kao bijesno pseto, ali krajnji učinak opet je bio negativan po progonitelje: zahvaljujući Hedlu, najprije njemu i prije svih njemu, raskrinkana je fascinantna mreža kvarnih, korumpiranih i kriminalnih pravosudnika, te je na kraju stvorena megaafera, koju nijedna vlast neće moći ugasiti za života naše generacije, sa Zdravkom Mamićem i njegovim privatnim potplaćenim kadilukom.

Da nije bilo Hedla, u Hrvatskoj se, naročito u Slavoniji, baš i ne bi poznavala razlika između prava i pravde, pa bi na kraju pravedno bilo i da nestane uzročnoposljedične veze između policajca i otponca nad kojim se zgrči policajčev kažiprst.

Dragi Hedlu nisu više mogli ništa nakon što je u jednom trenutku pokazao da ih se ne plaši. Pokazao je savršenu ravnodušnost prema mogućnosti da ga ubiju. To više nije bila hrabrost, nego nešto sadržajnije i kompleksnije od hrabrosti. Hrabar je bio Reihl-Kir.

Hedl je bio ravnodušan prema smrti, bio je neubiv. I to je zbunilo one koji su bili spremni da ga ubiju. Sve što im je dalje bilo na raspolaganju, ticalo se moralnoga, duhovnog i fizičkog komfora Hedlovog. Naokolo su ga vrijeđali, govorili mu stvari koje čovjek ne može ponijeti na svom srcu i želucu, te ga, ponovimo po stoti put, vucarali po sudovima diljem Lijepe naše.

Tko je samo jednom kao novinar doživio blagodati hrvatskog pravosuđa, tko je tužen zbog istine koju je napisao (jer zbog laži se pred hrvatskim sudovima rijetko novinarima sudi), zbog stava, mišljenja i onoga famoznog vrijednosnog suda, nužno se suočio s besmislom vlastitoga posla, kao i općenito novinarstva u Hrvatskoj. Hedlu, međutim, nikad nije bilo teško da protiv sebe ima cijeli sustav, a ne samo jednoga lošeg suca u tom sustavu.

Nemoguće ga je bilo ucijeniti i pokolebati. Ono što je njega vodilo, i što ga još uvijek vodi, bilo je očito čvršće od svih argumenata koje bi sustav ili pojedinci mogli upotrijebiti protiv njega. A to bi se, ovaj je njegov čitatelj i poštovatelj uvjeren, moglo svesti na sljedeće: čovjek, da bi bio čovjek, mora imati jasan stav prema metku koji policajac uputi nedužnoj djevojci. Zahvaljujući Dragi Hedlu, više nego ikome drugom u ovoj zemlji, taj metak ni ovaj put neće tek tako ubiti.

Franjo Lucić, ugledni lokalni čelnik Hrvatske demokratske zajednice, saborski zastupnik, pokušao je podmititi Hedla, a sudu je trebalo sedam godina i da pravomoćno presudi da je bilo upravo tako. Toliko dugo stvarnost je izmicala nastojanjima vlasti da promijene suštinu onoga što se dogodilo. Vjerojatno bi im i uspjelo, da Hedl nije ostajao uporan.

Tomislav Tolušić, potpredsjednik Vlade Republike Hrvatske i ministar poljoprivrede, bio bi i danas ministar, dobro zaštićen od oka i uha europskih istražitelja i tužitelja, da se tu nije našao Hedl. Gabrijela Žalac bila bi ministrica, da nije bilo Hedla…

U povijesti hrvatske demokracije, nakon što je zemlja ušla u Europsku Uniju, pa je dužnosnicima malo teže baviti se kriminalnom ili djelovati protiv europskih pravnih standarda i društvenih ideala, više je ministara smijenio i dužnosnika ozloglasio jedan Drago Hedl, nego cijela demokratska opozicija.

Upečatljivije je, dakle, djelovanje jednoga romanopisca, scenarista i javnoga intelektualca, te samuraja među istraživačkim novinarima, nego cjelokupne hrvatske demokratske strukture.

S jedne strane, to je onespokojavajuće – jer kakva je to demokracija, kakve su to sloboda i istina, ako su uvjetovane oponirajućem djelovanju jednoga čovjeka? – ali je s druge strane i prirodno.

Svaka zajednica, od one mitske biblijske, do idealnih demokracija sa sjevera Europe, uvijek ovisi o časnim, poduzetnim, mudrim autsajderima. A katkad, tu kod nas na Orijentu i Levantu, južno od Thomasa Bernharda, i o pravednicima i svecima, koji su halalili vlastiti život i sreću, ne mireći se s tom fantastičnom uhodanošću zla.

Uostalom, zašto bismo željeli biti sretni tamo gdje policajac ubija nedužnu djevojku, a policija bi da odgovornost za taj čin rasporedi na sve nas?

(Nije dopušteno prenositi ovaj sadržaj bez autorova odobrenja. Prenosimo s autorova portala gdje je kolumna naslovljena: Drago Hedl, novinar koji poučava da smo za ubojstvo odgovorni svi ukoliko odgovoran nije ubojica).

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Razlika između borbenog zrakoplova i elegije
    •  Danka Ilić, daleka ugasla zvjezdica na tamnome nebu izbora
    •  Pojesti govno ozbiljna je i sudbonosna stvar
    •  Pojesti govno ozbiljna je i sudbonosna stvar
    •  Monika Herceg, pjesnikinja slobode
    •  Zelene politike i masakr vrana u Zapruđu na Veliki petak
    •  Rijeke pravde dolaze, kakve nam darove donose?
    •  Ivan Markešić je u pandemiji branio pravo ljudi da se vesele
    •  Pralja
    •  Milanu Bandiću treba podići dostojan nadgrobnik

> Svi tekstovi ovog autora