autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Doziranje pljuvačke

AUTOR: Teofil Pančić / 17.05.2014.

Istvan Pasztor, predsednik Saveza vojvođanskih Mađara, izašao je iz zgrade mađarskog parlamenta u Budimpešti i krenuo preko Kossuthovog trga. Za sobom je upravo ostavio svečano zasedanje na kojem je proglašena nova, a stara, vlada Viktora Orbana i stranke Fidesz, inače političkih partnera, poslednjih godina zapravo i pokrovitelja Pasztorove manjinske stranke, najuticajnije među Mađarima u Vojvodini.

 

U blizini je demonstrirala neka grupa nezadovoljnika, ispostaviće se ‘‘ekstremnih desničara“ bliskih notornoj stranci Jobbik. Govornik i očigledno svojevrsni lider skupa, mađarski parlamentarac Tamas Gaudi-Nagy, opazio je Pastora, upro prstom u njega i stao vikati u megafon nešto u stilu ‘‘Evo izdajnika, evo boljševika, evo čoveka koji rasprodaje mađarske interese i sarađuje sa neprijateljima“.

Ne govori nam to bog zna šta ni o njemu, ni o Mađarima, niti o Srbima. Radi se o mnogo univerzalnijem fenomenu, zapravo o samoj naravi nacionalizma, koji uvek ima tu romantičarsku, idealizujuću crtu, a koja se neretko tako traumatično sukobljava sa stvarnošću

 

Iz gomile u kojoj teško da je iko drugi Pasztora mogao da prepozna i teško da je išta o njemu znao, ka Pasztoru su poletele verbalne pogrde, ali i više od toga, gurali su ga, stezali, pljuvali, hvatali za kravatu; zapravo se iz čitave neprilike jedva iskobeljao bez ozbiljnijih batina. Policije ili bilo koga drugoga da ga zaštiti, kako je i sam govorio, nigde nije bilo.

 

Vrativši se kući, u Novom Sadu i Beogradu je, sav ogorčen, izjavljivao da se ‘‘to kod nas ne bi moglo desiti“, što je bilo muzika za uši mnogih, i iz čega bi neki cinik mogao zaključiti kako nikada u svom životu Pasztor nije bio više Srbin nego tih dana nakon napada u Budimpešti, a onda bi, ako stvar malo uopštimo, iz toga taj cinik mogao izvući i otprilike ovakvu poentu: ‘‘Ništa nas ne trezni od zavodljivih stranputica etničkog patriotizma tako dobro i temeljito kao istinski i neposredovan susret s našim narodom“.

 

Eto, u nekom čudnom smislu, Pasztoru je ispalo lakše biti Mađarom u ‘‘trijanonski okupiranoj i od matice nepravedno otrgnutoj“ Subotici nego usred Budimpešte.

 

Ne govori nam to bog zna šta ni o njemu, ni o Mađarima, niti o Srbima. Radi se o mnogo univerzalnijem fenomenu, zapravo o samoj naravi nacionalizma, koji uvek ima tu romantičarsku, idealizujuću crtu, a koja se neretko tako traumatično sukobljava sa stvarnošću. Pa evo, nije li i današnja Hrvatska puna rezigniranih ‘‘povratnika iz emigracije“ koji su tamo negde daleko sanjali neku idealizovanu Hrvatsku, a sada kada žive u onoj realnoj i jedino postojećoj, nisu baš zadovoljni, štaviše, neretko su frustrirani i depresivni?

Međutim, ne postoji fundamentalna svetonazorna razlika između jednog i drugog, ne postoji ništa što bi ih sadržinski sukobljavalo; gastronomski rečeno, isti su to sastojci, samo je doziranje malo drukčije. A kad jednom dođeš do toga da se sva razlika svodi na dozu, onda je prekasno, jer ko će to onda više zaustaviti? I ko će odrediti limite doziranja? Fidesz vodi ka Jobbiku, Jobbik ka Gaudi-Nagyju, ovaj ka… hm, pljuvački i batinama za ‘‘izdajnika“

 

Ono što njih zapravo muči nije naprosto ‘‘Hrvatska kao takva“ nego svojevrsno suvo skidanje sa jednog teškog ideološkog opijata: nacionalizam tj. nacionalni romantizam i idealizam je projekcija; trivijalna životna proza (prenapučena stvarnim, uglavnom jako nesolidnim ljudima) nikada ne može dosegnuti ni blizu tog kičasto previsokog ‘‘standarda“.

 

No, nazad k Pasztoru. Nije prigoda stajati mu na muku, a i treba reći da se radi o čoveku čijoj se ogromnoj političkoj pragmatičnosti može naći bezbroj mana – što ovaj potpisnik i čini – ali koji svakako nije destruktivan politički faktor na planu odnosa etničke većine i manjine u Vojvodini ili Srbiji (on je i predsednik vojvođanskog pokrajinskog parlamenta). I takođe treba reći da njegov ukupni javni nastup ni na koji način ne priziva bilo koju vrstu agresivnosti, naprotiv, vrlo je uljuđen i koncilijantan, i to ne samo pukom formom, praznim ‘‘manirom“.

 

Samo što i ta priča ima svoju drugu stranu, mnogo stariju, veću i obuhvatniju od političke ličnosti Pasztorove ili bilo koje druge. Evo kako to izgleda, ako onaj napad upotrebimo kao povod za svojevrsnu malu case study. Mađarskom vlada Orbanov Fidesz, za koji se ‘‘čitav svet“ slaže da je svojom ofanzivnom nacionalističkom politikom jako podigao etničke i druge ‘‘identitetske“ tenzije kako u samoj Mađarskoj, tako i u odnosima sa susedima.

 

Potom, Orbanova vlada podelila je mađarske pasoše hiljadama etničkih Mađara iz susednih država, pred nedavne mađarske izbore bio je Orban i u Subotici i agitovao za svoju stranku, a Pasztorovi su ga u tome eksplicitno podržali. Smatra se da je znatna većina vojvođanskih Mađara glasala za Fidesz, ali i za Jobbik; pre samo nekoliko godina, to ne bi bilo moguće.

Da li to uopšte može ići nekako drugačije? ‘‘Umereni nacionalisti“ (bilo čiji, bilo gde) uvek misle da može, uvek se prevare, i (ni oni ni neki njima slični iz drugih zemalja) nikada iz toga ništa ne nauče

 

No, šta je poenta? Fidesz blago rečeno ohrabruje povišenu “patriotsku retoriku“ koje nikada i nigde nema bez proizvodnje, prepoznavanja i kažnjavanja ‘‘izdajnika“. Kada Pasztora napadnu baš kao ‘‘izdajnika“, Fidesz je odjednom naravno zgrožen i kaže da nema ništa s tim, jer da to rade ovi iz Jobbika. No, ni tu nije kraj: i Jobbik je, gle, zgrožen, i kaže da nema ništa s tim, nego je to Gaudi-Nagy uradio na svoju ruku, i on više nije njihov poslanik.

 

Odlično, ali kako je došlo do toga da baš jedan takav nasilan tip postane vaš poslanik? Slučajnost ili zakonomernost proistekla iz same vaše ideološke pozicije, inherentno nasilničke? Elem, šta zapravo radi Jobbik u mađarskoj politici? Uglavnom samo pojačava dozu onoga što u Fideszu kao ideološka baza već postoji. E, tako možda i Gaudi-Nagy ne izmišlja toplu vodu, nego samo pojačava dozu onoga što je u Jobbiku već itekako prisutno… Prešao čovek na next level, potrebni su mu jači stimulansi. Kad baš utom, kako zgodno, eto ti Pasztora, prelazi preko Kossuthovog trga…

 

To nas dovodi do večite priče o odnosu ‘‘umerenog“ nacionalizma koji da je baš fin i građanski i comme il faut, i onog ‘‘ekstremnog“, koji da je fuj i nasilan i grozan. Međutim, ne postoji fundamentalna svetonazorna razlika između jednog i drugog, ne postoji ništa što bi ih sadržinski sukobljavalo; gastronomski rečeno, isti su to sastojci, samo je doziranje malo drukčije. A kad jednom dođeš do toga da se sva razlika svodi na dozu, onda je prekasno, jer ko će to onda više zaustaviti? I ko će odrediti limite doziranja? Fidesz vodi ka Jobbiku, Jobbik ka Gaudi-Nagyju, ovaj ka… hm, pljuvački i batinama za ‘‘izdajnika“.

 

Da li to uopšte može ići nekako drugačije? ‘‘Umereni nacionalisti“ (bilo čiji, bilo gde) uvek misle da može, uvek se prevare, i (ni oni ni neki njima slični iz drugih zemalja) nikada iz toga ništa ne nauče.

Još tekstova ovog autora:

     Aleksandar Vučić sve više podsjeća na Donalda Trumpa
     Mračna fascinantnost predratnoga trenutka
     ''Allo, allo'' za Njemce
     Kratka pisma za dugo čitanje
     Uvređeni i rituali srdžbe
     Ništa s titulom
     Jaruzelski, čovek pod šapkom
     Meki trbuh demokratije
     O ranom ustajanju
     O limitima špijunskog uma

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • argentinski roman

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1