autograf.hr
novinarstvo s potpisom
UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!
Don Ivanu Grubišiću zahvalnost zato što je neumorno radio
don Ivan Grubišić
Preminulog don Ivana Grubišića hvale hrvatski mediji kao ”jednog od najomiljenijih svećenika”. Njegovo djelo kao sociologa, društvenog kritičara, a nadasve kao kritičara Crkve biti će jamačno uskoro predmetom zahvalnog sjećanja i ozbiljne, stručne, nepristrane kritike.
Je li stvarno bio među ”najomiljenijim svećenicima” – o tom, po tom: to je i dvosjekla pohvala – ”omiljen” zbog dobrote, blage naravi (kakav je don Ivan svakako bio) ili ”omiljen” zbog mlakosti.
Don Ivan Grubišić je plijenio svojim otmjenim stilom kojim je i jasno formulirane kritike znao iznijeti tako da mu je teško bilo proturječiti, a kamoli uzvratiti kritikom.
Njegova subraća svećenici njegovu popularnost nisu odveć cijenili – a ambivalentan je bio i njegov odnos prema njima. Barem prema onima koji su se ponašali kao ”službeni predstavnici Katoličke crkve u Hrvatskoj” i prema njima koji su se – po njegovu ukusu previše – sljubili s političkim moćnicima.
Osobama koje su izbliza poznavale don Ivana i cijenile ga po njegovim djelima zacijelo će ostati u sjećanju svećenik – znanstvenik, angažiran i britki intelektualac kojem je svećenstvo bilo temelj, mjerilo i vodilja
Predviđao je i ispravno prognozirao da će oni Crkvu koristiti kao smokvin list za svakojaku zloporabu. Njegove kritike trijumfalizma službene Crkve i njezine nekritičke potpore politici odjekivale su i slušale su se – ali njegovo su autorstvo autori crkvenih dokumenata prešućivali kao da je odiozno spomenuti mu ime (što je bilo uobičajno u staljinizmu, kad su se osobama, koje bi pale u nemilost, čak i glave izrezivale iz službenih fotografija).
On je imao teorijski alat za prepoznavanje socijalne problematike tranzicijskog gospodarstva i predviđao posljedice privatizacije, rastakanje socijalne sigurnosti radništva, pa se dotaknuo tematike koju je tek papa Franjo ”rehabilitirao” i promovirao u središte svojeg naučavanja.
Kad je Crkva prema don Ivanu počela trenirati strogoću – njegov mjesni biskup nadbiskup Marin Barišić smatrao je da nema drugog izbora zbog očiglednog i notornog neposluha – većina njegove subraće nije se proslavila solidarnošću, nego ga je ostavila da se sam snalazi na brisanom prostoru unutarcrkvene izolacije.
Gledajući unazad, pitanje je da li se njegov neposluh prema mjesnom biskupu ”isplatio”. Don Ivanov Građanski savez demonstrirao je da postoje snage koje politika, kontaminirana nepotizmom, karijerizmom, potkupljivošću i egoizmu, nije pokvarila i da glasači znaju cijeniti promoviranje vladavine poštenja, nekorumpiranosti i etike.
To što je don Ivan birao i prihvatio saborski mandat zacijelo nije bila najsretnija odluka: možda je tada podlegao laskanju priprostih štovatelja koji nemaju pojma o političkoj svakodnevnici i radu u strukturama. Tada je don Ivan ušao u savez koji je sam zamjerao svojoj Crkvi, postao nedosljedan, a uz to još i neuspješan političar. Društvo i Crkvu je znao dobro analizirati; naspram vlastitim mogućnostima bio je manje kritičan.
Kad je Crkva prema don Ivanu počela trenirati strogoću – njegov mjesni biskup nadbiskup Marin Barišić smatrao je da nema drugog izbora zbog očiglednog i notornog neposluha – većina njegove subraće nije se proslavila solidarnošću, nego ga je ostavila da se sam snalazi na brisanom prostoru unutarcrkvene izolacije
Je li nadbiskup trebao posegnuti za najstrožom kaznom ili mu priznati pravo na pogrešku, kao što svaki čovjek ima pravo na svoje zablude? Mislim da je i to bila jedna od mjera kojom Crkva ubije u pojam svaki angažman, dobru volju i sposobnost svojih svećenika – suludo troši njihove snage kao da ih u suvremenoj Crkvi ima u izobilju.
U vrijeme pomanjkanja svećeničkih zvanja diljem Europe – a čas će kucnuti i Crkvi u Hrvatskoj – valja pažljivo i s ljubavlju njegovati svećeničko zvanje. Napadi na don Ivana upravo iz crkvenih krugova objelodanili su dimenziju pomanjkanja tolerancije i ljubavi za koje bih voljela vjerovati da ne stanuje u Crkvi.
Osobama koje su izbliza poznavale don Ivana i cijenile ga po njegovim djelima zacijelo će ostati u sjećanju svećenik – znanstvenik, angažiran i britki intelektualac, kojem je svećenstvo bilo temelj, mjerilo i vodilja.
Zaslužio je zahvalnost zato što je živio, neumorno radio i podario svoja bogastva znanim i neznanim ljudima svoje sredine.
• Različita vrijednost – jednako dostojanstvo
• Užasnuta sam Milanovićevim kršenjem Ustava
• Empatija kao civilizacijski iskorak za humaniste i kršćane
• Postaje li oružje namijenjeno Ukrajini put prema miru
• Govore o nama, ali ne i s nama, pak Hrvatska klizi u praktični ateizam
• Poučci za današnje doba iz dviju knjiga o Papi koji je šutio
• Što čini totalitarna vlast sa svojim podanicima
• Ostvarenje mira bez oružja – moguće ili iluzija?
• Izrael – Palestina: Protiv svrstavanja i jednostranosti
• Prva skupština Sinode o sinodalnosti: Zabrinuti za tradiciju
> Svi tekstovi ovog autora
DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA
ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
vrijeme i suodgovornosti
Donacije
Cigle
ekumena
javni servis
prometej
argentinski roman
povratak adolfa pilsela
u što vijerujemo
fraktura 1
