Domovinski rat je bio rat za prava Srba da budu Srbi u RH

Individualizam nije ništa drugo nego spoznaja da se naše ”ja” u potpunosti razotkriva u samoći. Iako sebe nije moguće spoznati bez drugih bića, mi ne možemo postojati bez povratka u vlastitu samoću u kojoj se prisjećamo sebe dok smo djelovali s drugima.

Tko nije u stanju biti sam, nikada neće doći u posjed istine o sebi samome.

Tko nije u stanju djelovati među drugim ljudima i u korist ljudskog zajedništva, zasigurno nikada neće sebe spoznati jer se, izgubljen u nedjelovanju, sebi samome nikada ne može vratiti.

Individualizam shvaćen kao egzistencijalna samoća uvjet je zdravog djelovanja u društvenom ili javnom životu koje potom pomaže da se razvije bogatstvo svakog pojedinca, da to bogatstvo bude prepoznato od društva i da pridonese njegovom razvoju.

Hrvatsko društvo nije društvo zdrave interakcije pojedinaca koji ostvaruju dijalektički rast između egzistencijalne samoće, u kojoj prebiva ostvareno ”ja”, i otvorenog društva u kojem svaki pojedinac utiskuje vlastitu prepoznatljivost te tako izgrađuje ambijentalnost, društvenost i javnost.

Tko nije u stanju djelovati među drugim ljudima i u korist ljudskog zajedništva, zasigurno nikada neće sebe spoznati jer se, izgubljen u nedjelovanju, sebi samome nikada ne može vratiti

Javnosti nema ako je ta javnost osvojena, jer onda ona počiva na progonu onih koji su povijesni ili mitski neprijatelji, a njih treba neprestano poražavati.

Društvo i javnost ne mogu počivati na ratu ni na pobjedi u ratu. Time se ne negira ontologija razaranja i otpora razaranju koja prati svaki rat.

Jasno je da je za svaki rat moguće i nužno donijeti povijesni sud o tome tko je bio, u etičkom smislu, na strani dobra, a tko je bio na strani zla. No, taj etički sud, budući da počiva na povijesti i budući da je izrečen kao povijesna istina, nema snagu izgradnje budućnosti, jer budućnost proizlazi iz mira, a mir se nikada ne uspostavlja sjećanjem na rat, osobito ne pogrešnim sjećanjem na rat kojim je naš rat objavio rat svim dosadašnjim ratovima.

Zar oni koji Domovinski rat dovode u konfrontaciju s Drugim svjetskim ratom i jedan poraženi poklič, a ”Za dom spremni” to zasigurno jest, ne žele na povijesnoj pozornici uskrisiti, u maniri etičkog prevrednovanja, jedan povijesno poraženi režim tako da ono o čemu je povijest rekla Ne postane Da, a ono čemu je povijest rekla Da da postane Ne?

Zar takvi ne iskorištavaju Domovinski rat kao medij unošenja mnogih metafizičkih utvara koje nam oduzimaju nužnost konačnog etičkog i povijesnog suda o onome što se zbilo, kao i nužnost da živimo bogatstvo budućnosti zajedničkog javnog života i egzistencijalne samoće našeg ”ja” koje ne može biti obilježeno kolektivnim oznakama?

Svi oni koji u Domovinskom ratu vide mogućnost da ga iskoriste i pretvore u rat koji će etički i povijesno prevrednovati Drugi svjetski rat negiraju Domovinski rat i njegovu istinu.

Sasvim je razumljivo da u kolektivnom bitku jedne mlade države koja trpi posljedice stradavanja i nemogućnosti da se javni život promišlja iz anticipacije univerzalne istine koja dolazi posredstvom kritičkog mišljenja i rezultata znanstvenih istraživanja postoji period prilagodbe na slobodu, ali je nedopustivo da to bude period urušavanja društva u povijesnu neistinu i negiranje slobode u sadašnjosti.

Tko ne shvaća da je Domovinski rat bio i rat za slobodu nacionalnih manjina u Hrvatskoj, konkretno za pravo Srba da budu Srbi u Hrvatskoj, a ne da budu prokazani kao poraženi neprijatelji, taj ništa od mira, suživota, istine i etičnosti ne shvaća.

Hrvatsko društvo nije društvo zdrave interakcije pojedinaca koji ostvaruju dijalektički rast između egzistencijalne samoće, u kojoj prebiva ostvareno ”ja”, i otvorenog društva u kojem svaki pojedinac utiskuje vlastitu prepoznatljivost te tako izgrađuje ambijentalnost, društvenost i javnost

Hrvatsku ne ugrožavaju mitski neprijatelji drugih nacionalnosti i druge politički posredovane religije, nego oni koji u Hrvatskoj ratuju protiv zakona (jer znaju da neće biti sankcionirani), protiv istine (jer znaju da mogu komunicirati jedino neistinama, a najveća neistina je pozitivni prikaz u javnosti o njima samima), protiv etičnosti (jer znaju da im ne odgovara stabilna struktura dobra; dobro i zlo moraju biti fluidni tako da i oni mogu druge prozivati zbog zla, a sebe pretvarati u heroje dobra) te protiv vremena (jer znaju da samo u nametanju prošlosti, i to pervertirane prošlosti, oni sami, u nespremnosti za budućnost, mogu opstati).

Hrvatsku ugrožavaju oni koji su protiv zakona, istine, etičnosti i vremena, a takvi, jasno je, ne mogu biti ni zagovornici Domovinskog rata.

On im je samo koristan medij da njegovom zlouporabom ostvaruju nezakonite, neistinite i neetične radnje koju preokreću vrijeme stalnim vraćanjem u nezakonitu, neistinitu i neetičnu prošlost.

Smatram da je u ovom periodu nesnalaženja društva i traženja modela progresa zadatak ili bar izazov svima koji pripadaju društvenom i humanističkom području da u praksi testiraju razne modele ili ideje iz njihovog područja te da tako djeluju u prilog poželjnog života zajednice ili kolektivnog bitka.

Upravo motiviran navedenim, 2013. godine sam se, na poziv sumještana na mom otoku, uključio u život lokalne političke zajednice. Ni tada, kao uostalom ni danas, nisam krio da me politika zanima isključivo kao filozofski eksperiment oslobađanja društva; u egzistencijalnoj samoći sam već ostvaren.

Uočio sam da je dominantna kripta, a sva patologija, pa tako i politička, proizlazi iz neke patološke kripte iz koje potom slijedi isto takvo patološko političko djelovanje obnašatelja neke političke dužnosti, kripta incestuoznosti.

Kada sam, vrlo brzo, uvidio da je kripta incestuoznosti ona iz koje izvire sva politička patologija te lokalne političke zajednice, mogao sam se, a to sam i činio, upustiti u daljnje eksperimentiranje koje je vodilo prema autodestrukciji aktera proizašlih iz te kripte.

Treba imati na umu da politička patologija rezultira istim posljedicama – rastom nesloboda građana, njihovom ekonomskom ovisnošću i naglim porastom bogatstva onih koji omogućuju političku patologiju, ali da političke patologije ne proizlaze iz iste kripte.

U ovoj lokalnoj zajednici je to bila kripta incestuoznosti, na nacionalnoj zajednici to može biti kripta provincijalizma.

Zar oni koji Domovinski rat dovode u konfrontaciju s Drugim svjetskim ratom i jedan poraženi poklič, a ”Za dom spremni” to zasigurno jest, ne žele na povijesnoj pozornici uskrisiti, u maniri etičkog prevrednovanja, jedan povijesno poraženi režim tako da ono o čemu je povijest rekla Ne postane Da, a ono čemu je povijest rekla Da da postane Ne?

Kripti ima mnogo, lako ih je uočiti, ali su posljedice uvijek iste, a one se očituju u razorenom društvu.

Lako se poigravati s tzv. političkim moćnicima ili, kada je riječ o jedinicama lokalne samouprave, s lokalnim šerifima, lako ih je traumatizirati i s njima se poigravati, ali kada je riječ o građanima kojima je javni, društveni ili kolektivni život stvoren iz neke kripte koja hrani političku patologiju, e, tu već nastupaju problemi, jer su se mnogi građani navikli da instinktivno, refleksno slijede i podržavaju neistinu kao istinu, prošlost kao sadašnjost, nevrijednost kao vrijednost.

Takvi, zbog instinkta i refleksa, nikada neće susresti svoje ”ja” jer bi ih samoća, s istinom o njima samima, potpuno uništila.

Takvima dobro dođe rat koji je svim ratovima objavio rat.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Plenković je kapitulirao pred najprimitivnijim nacionalizmom
    •  Ni Srbima ni ženama ne piše se dobro u Hrvatskoj
    •  Opozicija ne shvaća da se nominalizmom ne ruši HDZ
    •  Kad će Hrvatska priznati svoju krivicu za masakr u Ahmićima
    •  Ranjivom pojedincu suicid je moguć spas od brutalnog društva
    •  Što bi tek bilo da se razbojnici ne smatraju katolicima
    •  Hrvatska je država u kojoj politički mrtvaci imaju budućnost
    •  Mnogima nenadani, za mene je zakašnjeli Milanovićev potez
    •  Kuharić je bio zarobljenik okolnosti u kojima je živio
    •  Apsurdno je da je lakše žrtvovati boga nego instituciju

> Svi tekstovi ovog autora