autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Dnevnik iz samoizolacije

AUTOR: Ivana Kekin / 03.11.2020.
Ivana Kekin

Ivana Kekin

”Čovjek može živjeti bez znanosti, može živjeti bez kruha, ali bez ljepote čovjek više ne bi mogao živjeti jer tada ne bi postojalo više ništa što bi mogao učiniti za svijet. Cijela tajna je u ovome, cijela povijest je ovdje.”

F.M. Dostojevski

Dan prvi.

Subota, 31. listopada 2020.

Temperatura do 39 °C, bolovi u mišićima ruku i kratkoća daha. Dovoljno za osnovanu sumnju. I previše za čekati do ponedjeljka i potencijalno raznositi virus po, Covidom već nagriženom, zdravstvenom sustavu.

Pola sata upornog telefoniranja urodilo je plodom. S Frana Mihaljevića nam poručuju da dječaka dovedemo na pregled i testiranje, odmah i bez uputnice. Stvar teče glatko, osoblje je vidno iscrpljeno, no strpljivo.

Kod kuće mjerimo temperaturu, jedemo mandarine i šipak i čitamo. Maša Kolanović i njeni Kukci su na repertoaru.

Navečer odlučujemo pogledati film s dječakom, odluka pada na klasik koji on još nije gledao: ”Iskupljenje u Shawshanku”. Nažalost simptomi mu se pogoršavaju, a bol u mišićima postaje mu nepodnošljiva.

Iz bolnice poručuju da se vratimo na pregled. Isti liječnik koji ga je gledao ujutro, ponovo ga pregledava blizu ponoći, dežurstvo traje 24 duga sata. Čekamo nalaze ispred bolnice. Brinemo i smijemo se. S knedlom u grlu. Kakva Noć vještica. Baš u skladu s ovom jezivom godinom.

Stižu nalazi. Pozitivan je na Covid-19. Liječnik nam objašnjava što možemo očekivati. Malo nam je i laknulo, u međuvremenu su nam i gore dijagnoze pale napamet. Idemo kući. Navijamo satove za provjeru temperature. Ja ću prvu smjenu, a ti drugu.

Stižu nalazi. Pozitivan je na Covid-19. Liječnik nam objašnjava što možemo očekivati. Malo nam je i laknulo, u međuvremenu su nam i gore dijagnoze pale napamet. Idemo kući. Navijamo satove za provjeru temperature. Ja ću prvu smjenu, a ti drugu

Dan drugi.

Nedjelja, 1. studenoga 2020.

Spavamo skroz do 9:00 sati. Koga briga, dani će se ionako pretvoriti u žvaku.

Temperatura je pala. Dječak je u svojoj sobi, mi ulazimo samo s maskom i kad je nužno. Srećom ima Kindle i Netflix.

Mi slušamo novi album Brucea Springsteena. Slušamo i njegov dojmljivi govor o stanju u Americi. Poziva građane da glasaju za Bidena. Mlada pjesnikinja Marija Skočibušić kaže kako je pjesma pojačana osjetljivost na svijet. Možda možemo reći i da su umjetnici pojačano osjetljivi na svijet. Iz Bossovog govora o izgubljenoj zemlji i izgubljenoj empatiji tako se i čini.

Kuhamo. Osluškujemo simptome. Zove nas liječnica školske medicine, u svojstvu epidemiologa. Popisuje Vitine kontakte unazad 48 sati od pojave simptoma. Izriče nam i službeno mjeru samoizolacije. Daje jasne upute.

Nakon ručka gledamo epizodu ”Daminog gambita”. Onda spremamo ormare. Sve ormare. Mijesimo tijesto od kojeg se radi odjeća za lutke i oprema za konje. Računam da ako se krenemo lančano razbolijevati samoizolacija može doseći i 40 dana. Kao Isus u pustinji.

Dan treći.

Ponedjeljak, 2. studenoga 2020.

Budimo se u 8:00 sati. Šaljem mail obiteljskoj liječnici. Ona me odmah zove, iako radi popodne. Ispričavam joj se, nije hitno kažem, ona se smije i govori kako me i ne bi imala kada nazvati popodne jer kad stigne u Dom zdravlja ne staje do debelo iza kraja radnog vremena.

Objašnjava mi daljnje postupanje u vezi samoizolacije, poslat će doznake i za mene i za Milana. Ja zovem svoje pacijente. Odgađam terapije i kontrole. Ne znam do kada, čut ćemo se već, neka zovu ako je hitno.

Miša čita Miletove stare stripove. Mile radi u sobi. Izlazi da nam pusti prvi mix novog singla. Dosta je dobar, malo su preglasni bekovi. Vito je bez simptoma. Popodne se čujem sa svojom kolegicom. Već je jako puno osoblja u samoizolaciji ili bolesno. Na Klinici se krpaju kako znaju i umiju.

Navečer gledamo ”Male žene”. Mišin prvi film za velike.

Ne znam kako će nam sljedeći dani izgledati. Ali izvjesno je već iz prva tri da ćemo se u narednom periodu izuzetno oslanjati na medicinare i umjetnike.

Izvjesno je već iz ova tri da sustav funkcionira zahvaljujući nadljudskim naporima zdravstvenog osoblja, koje radi neprestano, odgovorno i strpljivo i prekovremeno, i u ponoć i u nedjelju i od kuće i iz samoizolacije.

Izvjesno je i da je zdravstvenog osoblja širenjem epidemije sve manje na terenu, a sve više na bolovanju i da se ovakav tempo ne može držati do proljeća i cjepiva.

Izvjesno je da nas čeka malo kretanja, a više lockdowna, službenog ili neslužbenog. I da je duge jesenske i zimske kućne sate, u koje je već upleteno more neizvjesnosti, straha i anksioznosti potrebno ispuniti nekim olakšanjem. Knjigama, poezijom, glazbom i filmovima.

Mi slušamo novi album Brucea Springsteena. Slušamo i njegov dojmljivi govor o stanju u Americi. Poziva građane da glasaju za Bidena. Mlada pjesnikinja Marija Skočibušić kaže kako je pjesma pojačana osjetljivost na svijet. Možda možemo reći i da su umjetnici pojačano osjetljivi na svijet. Iz Bossovog govora o izgubljenoj zemlji i izgubljenoj empatiji tako se i čini

Jer nitko nema dovoljno ormara, za ono što nam slijedi. Srećom imamo dovoljno umjetnosti. A za sada i umjetnika. Koji su u pandemiji nastradali najviše i o kojima se priča najmanje. Koji su ušutkani i omalovaženi kada su progovorili, pozvani i prozvani da promjene profesiju, s neizgovorenom presudom da je njihova dosadašnja, u ovako ozbiljnim vremenima, ionako bezvrijedna.

Naime, lako je u teškim vremenima, naslađivati se nad tuđom nevoljom, posebno ako je zadesila one koji, čini nam se, žive neke lakše i glamuroznije živote. No probajmo, samo probajmo, zamisliti na što bi nam životi u ovoj pandemiji spali da nemamo umjetnosti.

Jednom kada sve ovo prođe, a proći će, bit će jasno da su nas spasili medicinari i umjetnici. Prvi su nas spasili od bolesti, a drugi od ružnoće ovog vremena koje nas je snašlo. Čini se poprilično kratkovidno zahvaljivati jednima pljeskom i kičastim pjesmama, a drugima uopće ne zahvaljivati. Zar ne?!

P.S. U međuvremenu od pisanja i predavanja ovog teksta dogodio se:

Dan četvrti.

Utorak, 3. studenoga 2020.

Jučer je umro Mladen Kušec. Bojio je umjetnošću moje i mnoga djetinjstva. Čitamo njegove pjesme.

Osobito volim:

Pozdrav

Svake večeri
ljudima oko sebe
treba poželjeti ”laku noć”.
Ne zbog običaja,
već zbog prijateljstva.
(Prijateljstvo,
upamtite, ima veliku moć.)

Svakoga jutra
ljudima oko sebe
treba poželjeti
”dobro jutro”,
u podne ”dobar dan”,
ne zbog običaja,
iz običaja ne valja
pljeskati
ni dlanom o dlan.

Svakog dana
zbog prijateljstva
ljudima treba
poželjeti nešto lijepo.
Darovati osmijeh,
cvijeće i blage riječi.
Treba im pomoći
da se približe sreći.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

     Protiv korumpiranih političara cjepivo je glasački listić
     Ne premijeru, nacionalnost nas ne štiti od zaraze!
     Bez "crvene zvijezde" bili bi Bachich i Plencovich
     Momci s Madisona i žene iz Hrvatske
     Lažljiva igra HDZ-ovaca ima uvijek istu fabulu
     Huškanje naše svagdašnje

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • argentinski roman

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1