autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

‘‘Dnevnici“ Susan Sontag

AUTOR: Milan Vlajčić / 22.02.2014.

‘‘Caro diario“ (Dragi moj dnevniče) je najosobeniji i najduhovitiji film italijanskog sineaste Nanija Morettija. Sastavljen od tri epizode, u kojima sam autor sa svojim prijateljima na poludokumentaran način komentariše osetljive fenomene svakidašnje kulture ovaj film će ostati i značajno svedočanstvo o duhu vremena u kojem su se javile nedoumice, do juče nepoznate ili neprepoznate.

 

Među meni  najdražim filmovima ove vrste (najređe u vizuelnim umetnostima) je dokumentarni film Federica Felinija ‘‘Dnevnik Amarcorda“: Tu pratimo kako legendarni autor bira glumce, sve do onih najsporednijih, koji će svojim doprinosom obojiti tu raskošnu mediteransku sliku ljudskih naravi i običaja. Posebno je zabavno što je većina statista već igrala u Majstorovim delima, ali priličan broj novopridošlih već stiže sa pripremljenim kostimografskim rešenjima i gegovima pokupljenim iz prethodnih filmova. A Majstor sa njima izmenjuje nežnosti i uz mnogo šale gleda da nikog ne povredi.

 

Počeo sam ovu priču o dnevnicima malo poizdaleka kako bih pokazao koliko su oni, kao književni ili paraliterarni žanr, važni. Posebno je pitanje kako u ovom vremenu proboja novih internet komunikacija, sa blogovima, tvitovima i sms-porukama, uopšte opstaje dnevnik kao mogućnost autorskog izbora. Niko ne može pouzdano da pruži odgovor, jer dnevnik može svako da piše, ali su najrelevantniji oni iza kojih stoje izuzetni stvaraoci-mislioci. Čuveno trotomno izdanje ‘‘Dnevnika“ genijalnog Poljaka i izgnanika Witolda Gombrovitza će možda u bliskoj budućnosti ostati najrelevantnije delo ovog velikog buntovnika protiv svih dogmi njegovog vremena, od nacizma do staljinizma.

Posebno je pitanje kako u ovom vremenu proboja novih internet komunikacija, sa blogovima, tvitovima i sms-porukama, uopšte opstaje dnevnik kao mogućnost autorskog izbora. Niko ne može pouzdano da pruži odgovor, jer dnevnik može svako da piše, ali su najrelevantniji oni iza kojih stoje izuzetni stvaraoci-mislioci. Čuveno trotomno izdanje ‘‘Dnevnika“ genijalnog Poljaka i izgnanika Witolda Gombrovitza će možda u bliskoj budućnosti ostati najrelevantnije delo ovog velikog buntovnika protiv svih dogmi njegovog vremena, od nacizma do staljinizma

 

Ali, kako je sam autor neprekidno isticao, taj dnevnik nije uzgred nastajao, već je sa velikom autorskom strogošću izlazio u poljskom časopisu ‘‘Kultura“ (na poljskom naravno, sa sedištem u Parizu), u rasponu od 1951 do 1967. Sličnu važnost, moralnu hrabrost i gustinu intelektualnih iskaza ima i višetomni dnevnik jednog drugog poljskog izgnanika – Herlinga-Grudzińskog, a među velikim intelektulnim svedočanstvima su i dnevnici Czeslawa Milosza, Maxa Frisha, Miroslava Krleže, Aleksandra Tišme, Borislava Pekića.

 

Kad je reč o dnevnicima, često se zaboravlja da je bitna razdelnica da li dnevnici izlaze sa završnom redakturom samog autora ili se objavljuju nakon autorove smrti, prekopavanjem po nasleđenim arhivama i zaturenim beležnicama. Od onih prvih veoma je zanimljiv dnevnik Thomasa Manna. Nisam stigao do višetonmog izdanja ovog značajnog dnevnika (nisam jak u nemačkom), ali sam čitao ‘‘Dnevnik“ iz 1932. u našem prevodu. Tu me je u prvom čitanju iznenadila velika posvećenost autorova obezbeđivanju stvaralačkog mira u okruženju brojne familije. Sa velikom pedantnošću (što je znak goleme iskrenosti) autor beleži svaki poremećaj svog probavnog trakta (nemirna creva i ostalo).

 

Ali zabeležani su i odnosi sa izdavačima i neporeciva slika vremena – velika naivnost: Hitler je već tu, a kao i mnogi sunarodnjaci, Mann je imao osećanje da će se sve nekako smiriti. Sada znamo kakvu su cenu platili Mann i nemački narod u celini.

 

Pomenuću još jedno veliko svedočanstvo iz pera genijalnog pisca. Ernst Jűnger je za života objavio ‘‘Pariski dnevnik“ (prva i druga knjiga). Pariz, pa šta, ali Pariz o kojem govori pisac je poraženi grad u Drugom svetskom ratu, a pisac je na visokom mestu u pariskoj komandi Wehrmachta.

 

Dnevnik se sastoji od niza epizoda, susreta sa Parižanima i nevoljama grada. Sa diskretnim cinizmom Jűnger govori kako mu je veliki Cocteau (koji je u Parizu delao, kao i Sartre, Camus i mnogi drugi) posle jedne pozorišne premijere u prisustvu mnogih nemačkih oficira ogorčeno saopštio (njemu, u funkciji visokog Hitlerovog oficira za bezbednost!) kako su mu neki buntovnici, bez sluha za visoku i pravu umetnost, pustili pacove kroz gledalište i izazvali paniku!

 

Sve to mi je povremeno prolazilo kroz glavu dok sam ovih dana ponovo čitao ‘‘Dnevnike 1964-1980“ Susane Sontag, jedne od najznačajnijih intelektualaca, esejista i spisatelja druge polovine 20. veka. Ovo izdanje je objavio Penguin Books 2012., 524 str., a iz razbacanih beležnica i raznih papira knjigu je dešifrovao i objavio njen sin David Rieff. Isti priređivač je već objavio prvi tom ‘‘Dnevnika“ – ‘‘Rani dnevnici 1947-1963“, koji mi nažalost nije dostupan. Ima vremena. Najavljen je i treći tom koji će obuhvatiti završne godine Susaninog života, sve do smrti 2004. godine.

Pomenuću još jedno veliko svedočanstvo iz pera genijalnog pisca. Ernst Jűnger je za života objavio ‘‘Pariski dnevnik“ (prva i druga knjiga). Pariz, pa šta, ali Pariz o kojem govori pisac je poraženi grad u Drugom svetskom ratu, a pisac je na visokom mestu u pariskoj komandi Wehrmachta

 

Čitaoci sa naših prostora imali su mogućnost da prate u prevodima gotovo celokupni opus spisateljice danas već klasične zbirke eseja ‘‘Stilove radikalne volje“, ‘‘Protiv interpretacije“, ‘‘O fotografiji“, ‘‘Bolest kao metafora“, ‘‘U znaku Saturna“, romane ‘‘Ja, etcetera“, ‘‘Vulkanski ljubavnik“, ‘‘U Americi“… Njen rani roman, nažalost u nas nepreveden, ‘‘Pribor za umiranje“ (Death Kit 1967.) kao da je predosetio dugu borbu sa karcinomom, teškom prvom operacijom (1974.) i nizom hemoterapija, sve do smrti.

 

Oni koji su čitali ove knjige primetiće u dnevnicima kako su nastajali početni nukleusi autoričinih  knjiga, ponekad u jednoj rečenici, pa i reči! Dnevnici nisu sistematično nastajali, već su rekonstruisani na osnovu, kako rekoh, niza beležnica, uzgrednih papira na kojima se nalaze kratke meditacije, podaci o svakodnevnim lektirama, odnosi sa prijateljima i ljubavima.

 

Ovde možemo da pratimo kako je Susan prošla kroz burne godine od poznih šezdesetih, kad je njen tobožnji putopis, zapravo politički esej ‘‘Put u Hanoj“ , objavljen u magazinu ‘‘New Yorker“ 1967., izazvao burne reakcije, baš koliko i njen esej ‘‘O campu“ tri godine ranije.

 

Sve do nailaska Reaganove ere u dnevnicima naporedo pratimo njenu lektiru, filmove koje voli ili ne, lične dileme i traume, za koje nije ni sanjala da će jednog dana biti svedočanstvo o slojevima njene duše i svesti. (Naslov ovih dnevnika glasi ‘‘Svest ogoljena do mesa“, uzeto iz jedne njene sažete meditacije.)

 

Zanimljivo je da je Susan 1947. kao četrnaestogodišnja devojčica prilikom prve posete Los Angelesu otišla na svoju ruku u naselje Pacifičke Palisade i imala, sva zbunjena, prvi susret sa Thomasom Mannom! To kasnije nikad inje zaboravila.

 

U dnevniku nalazim oštre i duhovite opservacije o velikim intelektualcima našeg vremena, od Lionela Trillinga do Paula Bowlesa, Petera Brooka, Györgyja Konráda i Josepha Brodskog. Pročitao sam maltene sve što je ona napisala, uvek u njenim esejima ima mnogo intimnog i ispovednog, ali jedan sloj njene ispovesti, naintimnije i najbolnije, najviše me je dotakao.

Mnogo godina kasnije njoj se sećanje na ovu vezu sa Irenom (tim imenom je oslovljava u dnevniku, a njen sin nam otkriva o kojoj istorijskoj ličnosti je reč) opsesivno vraća kao najdublja i nerešiva patnja (premda je u međuvremenu imala i veze sa nekim drugim osobama). Čak u jednom trenutku beleži kako je zbog Irene bila na ivici samoubistva, premda je mislila da će protok vremena zalečiti ranu na srcu. Nikad nisam našao sličan tok najdubljih patnji ispisan sa nečuvenom otvorenošću, u tako potresnom, ispovednom vidu, čak ni kod pisaca koji su od svojih strasti gradili religiju

 

Znalo se da je imala biseksualne strasti, ali od prve stranice knjige ona otkriva ponore svoje erotske vezanosti za kubansko-američku spisateljicu Mariju Irene Fornes, sa kojom je, kako njen sin napominje u umetnutim fusnotama, bila u najprisnijoj ljubavničkoj vezi od 1957., kad su se u Parizu upoznale, sve do 1963. Već na prvoj stranici (datum 5.maj 1964.) Susan o njoj piše: ‘‘Njen pravi ‘život’ zavisi od odbacivanja mene, od uspostavljanja granice prema meni“.

 

Mnogo godina kasnije njoj se sećanje na ovu vezu sa Irenom (tim imenom je oslovljava u dnevniku, a njen sin nam otkriva o kojoj istorijskoj ličnosti je reč) opsesivno vraća kao najdublja i nerešiva  patnja (premda je u međuvremenu imala i veze sa nekim drugim osobama). Čak u jednom trenutku beleži kako je zbog Irene bila na ivici samoubistva, premda je mislila da će protok vremena zalečiti ranu na srcu. Nikad nisam našao sličan tok najdubljih patnji ispisan sa nečuvenom otvorenošću, u tako potresnom, ispovednom vidu, čak ni kod pisaca koji su od svojih strasti gradili religiju.

 

Naporedo sa ovim slojem ispovesti teče dugotrajna veza sa ruskim pesnikom Brodskim, o kojoj Susan govori sa mnogo većom diskrecijom i tajanstvenošću. Kad pominje njega dužinom celog dnevnika, Susan uvek otkriva nešto novo u njegovom moralnom stavu i percepciji sveta i onda zaključuje da je razlika između intelektualca i inteligenta u tome što onaj prvi ima visok stepen moralne osetljivosti. Tu distinkciju valja zanavek zapamtiti.

 

Poslednjih godina došlo je, zbog nečeg, do zahlađenja odnosa sa Brodskim, ali David Rieff svedoči u svom izvanrednom predgovoru knjizi kako je njegova majka, na samrtnom odru, boreći sa za poslednji dah (karcinom je potpuno zahvatio pluća) pominjala samo dve osobe: davno izgubljenu majku i Brodskog. I njen sin ovome dodaje: ‘‘Da parafraziram Byrona, njegovo srce je bio njen tribunal“.

 

Blizu sam izazovu da citiram stotinjak mesta iz ove knjige koja se svaki put, kao Pandorina kutija, drugačije otvara. Ali navešću, sa tugom, samo dva. Čitavo stoleće pre Becketa i Cagea Flaubert je zapisao: ‘‘Ništa nije dosadno ako dovoljno dugo to gledate“.

 

A za vreme ručka u Parizu sa Cioranom ona ga pita zašto je od rane mladosti imao zazor od komunizma. Odgovor: ‘‘Otkrio sam da među levičarima nikome nije bilo dozvoljeno da bude ciničan“.

 

Ako negde naletite na ovu knjigu, preporučujem vam da je odmah kupite i potom ćete svaki put drugo mesto u njoj podvlačiti. Njena cena u hardcoveru je bila 19 dolara, nisam žalio, a  neko novije paperback izdanje svakako je barem dvostruko jeftinije. Nemojte posle da mi kažete da vas nisam na vreme upozorio.

Još tekstova ovog autora:

     Kao hodač po žici u cirkusu
     Potemkinova unučad
     Fest, bez padanja u nesvest
     Opelo multikulturalnosti
     Vek Milene Dravić
     Eros i muka čitanja
     Corax nesalomivi
     Sto godina izdaje
     Decenije nesanice
     Wagner u CineplexX-u

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • argentinski roman

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1