Djelom personaža velikana gradimo mlade stvaraoce

Punih osam godina bio sam intendant Narodnog pozorišta Sarajevo. Naslijedivši svoga sveučilišnog profesora, akademika Tvrtka Kulenovića, naravno, bio sam počastvovan pozicijom rukovođenja Operom, Baletom i Dramom ”Kuće na Obali”, u kojoj je svoj koncertni program izvodila i Sarajevska filharmonija, što je, dakako, trebalo dodatno koordinirati.

Kako sam prije tih godišta teatrovanja, takođe osmogodišnji period posvetio direktorovanju Kamernim teatrom 55, usporedo režirajući diljem Jugoslavije i pišući o teatru, logično je da danas, s ozbiljnom distancom promišljam o prošlosti i budućnosti kazališta i kulture uopće, na ovim našim prostorima.

To je iznimno odgovoran posao, pa svaku riječ i rečenicu ovoga teksta, itekako ”važem” prije nego ostavim pisani trag svojih promišljanja o kulturnim fenomenima.

Jedna mi se komparacija stalno ”vrti po glavi”, kada god uspoređujem jučer i danas u širokom kulturologijskom smislu. Bez imalo opterećenja logikom da je ”jučer bilo bolje”, ipak, moram se osloniti na neke konstante, i dalje iznimno jarke, u ovoj uvijek nezahvalnoj seriji usporedbi.

Ubijeđen da u današnjem kulturnom ozračju nedostaju neke tvoračke osobnosti koje su bitno pokretale kotače kazališnih razvojnica prisjećam se u sarajevskom kulturnom krugu markantnog i gospodstvenog upravnika Narodnog pozorišta Vlajka Ubavića, inače temeljnim obrazovanjem pravoslavnoga teologa, izvrsnog prevoditelja s francuskog jezika; sjećam se, jednako za kazalište, a i likovnu umjetnost, bitne osobnosti povjesničara umjetnosti i likovnog kritičara, akademika Muhameda Karamehmedovića.

Teško je nadomjestiti doprinose u kreiranju i organizacijsko-umjetničkom vođenju Dubrovačkih ljetnih igara: Fani Muhoberc, Nike Napice, Koste Spaića i Georgija Para… Pa Joška Juvančića – Jupe i skladateljskoga djela maestra Đela Jusića

Obojici nekadašnjih prvih ljudi ”Kuće na Obali”, i galskom vitezu iz Gerzova, kod Varcar Vakufa (Ubavić) i negdanjem trebinjskom mladiću (Karamehmedović) pripadaju blistave listine sarajevske kulturne povjesnice u kojoj njihovo znanje, imaginacija i organizacijske moći danas itekako nedostaju.

Da ne govorim o beogradskim korifejima ne samo kazališnog i književnog života, Velimiru Veci Lukiću, Jovanu Ćirilovu, Borislavu Mihajloviću Mihizu, Borki Pavičević… Svatko od njih, u vremenu kojem sam i sam svjedočio predstavljao je svojevrsnu karijatidu.

Jer Narodno pozorište Beograd, Jugoslavensko dramsko pozorište, Atelje 212, kao i Borkin Centar za kulturnu dekontaminaciju nemaju, bez obzira na pojedine programske ”bljeskove”, moć intelektualnih kontinuiteta, kao u dobu raskošnog spoja talenta, znanja i menadžerskih sposobnosti ovih, po mnogo čemu renesansnih personaliteta!

Makedonskom, pak, kulturnom i umjetničkom ambijentu nedostaje dugo godina dominantna rukovodna magija, kojom su bili obdareni Risto Stefanovski, povjesničar kazališta, ali i direktor skopskih teatara – Dramskog teatra i Makedonskog narodnog teatra iz njihovih nezaboravnih umjetničkih sezona i prezimenjak mu Blagoj.

Blagoj je bio na čelu bitoljskog Talijinog hrama kad je njegova produkcija predstavljala mjeru za teatarsku uspješnost jugoslavenskih teatarskih prostora, a značajan doprinos je ostavio i kao ministar kulture Republike Makedonije i čelni čovjek Nove teatarske inicijative – NETA.

Ne bez sjete sjećam se dâna kada sam noći provodio u noćnim vlakovima čekajući da pogledam predstave, nevjerojatno avangardne i uzbuđujućeg Teatra ITD, zagrebačkog, koje je tad programski osmišljavao književnik Vjeran Zuppa.

A tek jadranskih teatarskih svetkovina iza kojih su autoritetom stajali tadašnji direktori Jugoslavenskog festivala djeteta, šibenskog i Hrvatskog narodnog kazališta iz Splita, Drago Putniković i Ivica Restović.

U sjećanja pristižu i prizori iz srpske Atene. U Novom Sadu nezaboravan je doprinos legendarnog upravnika Srpskog narodnog pozorišta Miloša Hadžića, sterijanskih selektora, posebice Georgija Para.

Teško je nadomjestiti doprinose u kreiranju i organizacijsko-umjetničkom vođenju Dubrovačkih ljetnih igara: Fani Muhoberc, Nike Napice, Koste Spaića i Georgija Para… Pa Joška Juvančića – Jupe i skladateljskoga djela maestra Đela Jusića.

Ljubljanski kazališni život nema onaj značaj kakav je imao u gotovo ”prevratničkom” dobu Dušana Jovanovića, Lade Kralja, Mladinskog gledališča Jovićeve ere.

Naravno, brojni susreti i kazališne suradnje rađali su i sve nova i nova iskustva, u kojima sam se uvjeravao da je bez ovih teatarskih i umjetničkih okomica slabio potencijal nekada moćnog jugoslavenskog kulturnog monolita.

Zato navodim u ovoj maloj ”evidenciji” kulturnih uspješnika i njihovih uspješnica i Radoslava Zoranovića, tvorca tuzlanskog kazališnog čuda, osnivača i direktora Zajednice profesionalnih pozorišta Bosne i Hercegovine, zatim Safeta Čišića, poslije čije ere zadugo mostarsko Narodno pozorište neće uspijevati biti dijelom kazališne elite.

I tako redom.

Ovaj mali dio sasvim subjektivne selekcije uspješnika, tvoraca uspješnica pokazuje da je objektivno do iole europski relevantnih rezultata nemoguće doći bez dignitetnih i potvrđenih vođa.

Naravno do sada sam uglavnom govorio o elementima kulturne strategije, dok se nisam niti dotakao umjetničkih ”izvođačkih” okomica, koje su sposobne svojom kreativnošću iznijeti ambiciozne projekte umjetničkih vodstava.

Tu su u posljednjim dvjema decenijama nastupile takve kadrovske praznine da je umjetnički skor ovoga vremenskog perioda i dobar ako se uzme u obzir da je u brojnim umjetničkim djelatnostima i smjena generacija učinila svoje.

Kada tijekom samo jedne godine, sa životne pozornice odu takve glumačke osobnosti kakve su Mustafa Nadarević, Dragan Jovičić i Milan Gutović, to su iznimno snažni udarci za cijeli južnoslavenski kazališni prostor

Gotovo se može smatrati herojskim aktom, tek opstanak nekih grana umjetničkog djelanja, na primjer, bosanskohercegovačke baletne umjetnosti, u kojoj niti kvalitetan obrazovni sustav nije moguće artikulirati, kad one umjetničke i ljudske okomice koje bi mogle taj sustav činiti, uglavnom biološkim uvjetovanostima, odlaze s teatarske, nerijetko, nažalost i životne pozornice.

Kada tijekom samo jedne godine, sa životne pozornice odu takve glumačke osobnosti kakve su Mustafa Nadarević, Dragan Jovičić i Milan Gutović, to su iznimno snažni udarci za cijeli južnoslavenski kazališni prostor.

Nenadoknadiv gubitak bio je i ne tako davni odlazak možda ponajboljeg srpskog umjetnika glume, Predraga Ejdusa.

Umjetnički život u južnoslavenskim, kao i u ostalim europskim metropolama, bitno se devastira odlascima istinskih velikana, kao što je u Rumuniji bio odlazak glumca i redatelja Jona Karamitrua, ili pak Ljubiše Georgievskog u Sjevernoj Makedoniji, pa cijela stilska područja ostaju bez onih kadrovskih uporišta koja mogu garantirati vitalitet.

Umjetnička učilišta također se itekako devastiraju, jer najbolji profesori, poput redatelja Predraga Bajčetića s beogradskog Fakulteta dramskih umetnosti, nažalost više nisu među živima.

Posljednjih godina srpski teatar i srpska književnost izgubili su veličanstvenog procjenitelja umjetničkih vrijednosti Muharema Pervića. A hrvatskom kazalištu nedostajat će pravorijek kritičarke Mani Gotovac, čiji odlazak je označio i kraj spisateljstva u suvremenom, rijetko aktualnom proznom diskursu.

Ogromne su praznine koje umjetnički izričaj jednostavno ne može, najčešće nikada, nadomjestiti, jer radi se o osobnim autorstvima koji nose pečat jedinstvenosti i neponovljivog!

Kako nadoknaditi autentični smisao za preciznu humornu skasku, ali i improvizaciju neviđenu u glumačkom iskazu, što je svojim glumačkim habitom na scenu ili u televizijski i filmski iskaz unosio Mustafa Nadarević, kako kod mladih pisaca, kritičara i teatrologa postići imperijalnost i gospodstvenost, stilistiku koju su emanirali Feliks Pašić ili Mani Gotovac!?

Rekao bih nikako, ali bez defetizma ili bilo kakvog osjećanja praznine i bespomoćnosti, treba tragom svjedočenja o magiji njihove i umjetnosti svih spomenutih u ovom ”personažu nestalih”, ne graditi jeftine kultove o njima, već temeljem njihovih djela osvještavati rezone mladih generacija stvaralaca.

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Sve moje ulice ili od Lacine do Partizanske
    •  Mostarske intelektualne i umjetničke okomice
    •  Sarajlijama je i nakon 40 godina olimpijska bajka u venama
    •  Stazama tuzlanske Thalije
    •  Periklovo doba mostarskog nakladništva
    •  Monsinjor Franjo Topić bio je i ostao jedinstvena osobnost
    •  Likovne senzacije Enesa Sivca
    •  Konac epohe artističkih visova Berbera, Likara i Hoze
    •  Neprocjenjivo bogatstvo likovnih svetkovina Jagode Buić
    •  Monsinjor Franjo Topić bio je i ostao jedinstvena osobnost

> Svi tekstovi ovog autora