autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Djeca se pitaju čemu sve to, a jasnog odgovora nema

AUTOR: Mišo Milun / 09.05.2023.

Mišo Milun

Nekada davno, u sedmom razredu osnovne škole, nastavnica biologije naučila nas je što znači izraz tabula rasa. Svidjela mi se ta ideja da se djetešce rodi neispisane ploče sjećanja i da se ona polako popunjava svakim novim udisajem.

No ono što nam nije rekla naša nastavnica, jer bi bilo suviše komplicirano za nas u toj dobi, jest da se sa svakim novim upisom i sama ploča mijenja, da se ono što će postati osobnost neke osobe neprekidno mijenja i razvija od rođenja pa do kraja sazrijevanja, posebno brzo u formativnoj dobi.

Ako zaronimo u vlastita sjećanja, stići ćemo do dobi od tri ili četiri godine, uočivši i pokoji fragment iz mlađeg perioda. To su sjećanja, ali ne i iskustva. Njih, iskustva, stječemo neprekidno, svjesno i nesvjesno. Ona nas oblikuju bez naše intervencije sve dok ne postanemo svjesni da i mi sami možemo upravljati tim oblikovanjem. To znači da smo postali odrasla osoba, svjesna svoje okoline i njenog utjecaja na nas, kao i svoga utjecaja na nju.

Odrastanje je težak i mukotrpan proces. Tek iz dalekih prostora zrelih godina možemo na to gledati iz perspektive ”od kolijevke pa do groba, najljepše je đačko doba”, zaboravivši prethodno na sve strahove, nesigurnosti i patnje koje dijete proživljava zbog svojih promašaja u društvu, školi i porodici, neuzvraćenih ljubavi i osjećaja nedostatnosti.

Ja sam živio u relativno smirenom i sretnom razdoblju, barem iz moje perspektive. Osim obaveze da uredno obavljam školske zadatke i tu i tamo pomognem u kući, drugih pritisaka okoline nije bilo.

Da bih se upisao u gimnaziju, trebao sam samo odšetati do one najbliže mojoj kući i predati dokumente. Tijekom cijelog školovanja nikada nisam čuo za prosjek ocjena kao preduvjet za upis u neku višu školu.

Danas, kao i posljednjih nekoliko desetljeća, djeca su pod neprekidnim pritiskom da imaju maksimalan prosjek ocjena, jer se bez toga ne mogu upisati u željenu školu, najčešće gimnaziju. Rezultati takve politike razorni su. Evo zašto.

Roditelji vrše pritisak na nastavnike da bi postigli što bolju startnu poziciju za svoju djecu. Pored ostaloga, to je dovelo do toga da su nastavnici izgubili autoritet, jer su djeca shvatila da nastavnička odluka nije posljednja riječ u procesu dobivanja petica.

Dapače, u mnogo primjera su se roditelji, oni utjecajni, nametnuli kao autoritet u školi, čak i ako taj autoritet nemaju kod vlastite djece. U okolnostima u kojima i roditelji i djeca ne priznaju autoritet nastavnika, i najmotiviraniji nastavnici gube volju za rad i pokušavaju svoja znanja ponuditi na manje stresnim poslovima.

Djeca koja ne mogu postići zahtijevan visoki prosjek imaju izbor da se upišu u neku školu s plaćanjem školarine, da se upišu u školu u kojoj ima mjesta, ali nije povezana s njihovim interesima i/ili sposobnostima, ili pak da odustanu od daljnjeg školovanja.

Plaćanje školarine opcija je za one porodice koje imaju dovoljno financijskih sredstava da to sebi mogu priuštiti. Takvih ima sasvim pristojan broj, ako je suditi prema broju privatnih srednjih i visokih obrazovnih ustanova.

I baš kao što voda teče uvijek nizbrdo, tako i djeca koja imaju tu opciju biraju lakši put: što manje napora u obrazovanju, jer ocjene nisu važne kada je osiguran upis u viši stupanj.

Te privatne škole, pod pritiskom da opstanu i budu privlačne, moraju voditi brigu o prolaznosti svojih učenika i studenata. To pak može voditi u snižavanje kriterija. Pri tome se u javnosti stvara dojam da se sve može kupiti, ako ne baš znanje, ali upis svakako.

Prema mom sudu, najteža posljedica takve politike upisa u srednje i visoke škole gubitak je talentiranih mladih ljudi koji imaju interes i nadarenost za neko područje, a za ostala su relativno nemotivirani, pa im ukupan prosjek ocjena ne dopušta upis u željenu ustanovu.

U mojoj generaciji pokazalo se da su mnoga djeca osrednjih ocjena u srednjoj školi zablistala na fakultetima i radnim mjestima.

Takav sustav ne priznaje notornu činjenicu da svako dijete sazrijeva različitim ritmom i zbog toga ne pruža svakom djetetu istu šansu. Takvom politikom gubimo svi.

Na odrastanje djeteta i adolescenta utječu naravno i druge snažne sile. Jedna od njih je obiteljska situacija i ona je specifična za svaku osobu.

Druga je utjecaj medija i društvenih mreža na promoviranju idealiziranog lika djevojčice ili dječaka, lika što uključuje izgled, oblik tijela, izbor odjeće i obuće itd.

Velika većina djece ne sliči tim idealiziranim likovima. To kod mnogih izaziva osjećaj manje vrijednosti i patnju, zbog toga što, prema subjektivnom sudu, nisu lijepi, pametni i, nadasve, bogati. Za sve to naravno mogu okriviti roditelje i pritom upadaju u zamku neprekidnoga nezadovoljstva.

Sve se to odvija u širem kontekstu stanja u društvu, prvenstveno u vlastitoj zemlji, potom i u svijetu.

Danas živimo u svijetu kojim vladaju strahovi. Strah od nezaposlenosti. Strah od nuklearnog rata. Strah od neizvjesne budućnosti uzrokovane brzim tempom razvoja tehnologija.

Djeca se pitaju zašto da se školuju, kad već preksutra tih radnih mjesta neće biti. Pitaju se o budućnosti ljudske vrste u uvjetima stalnog rasta klimatske temperature. Pitaju se ”čemu sve to”, a jasnog odgovora nema. Svi živimo u atmosferi nabijenom anksioznošću i to svjesno ili nesvjesno upijaju i mladi ljudi.

Htjeli mi to priznati ili ne, snažan utjecaj na djecu ima i kultura nasilja kojoj su ona izložena. Od filmova i serija na televizijama i raznim platformama, preko igara na internetu, do stvarnih događaja u svijetu i kod nas, djeca su izložena prezentaciji nasilja kao odgovor na nasilje, nasilja koje rješava sve probleme gdje su drugi mehanizmi društva zakazali.

Ako tome pridodamo i lakoću kojom se širi govor mržnje po društvenim platformama i internetskim portalima, ne trebamo se baš čuditi ako se u nekim glavama stvori izvitoperena slika o stvarnosti i o onome što se smije i što je poželjno.

Kad je pri tome lako dostupno i oružje, dolazimo u situaciju u kojoj zapaljenom svijećom ulazimo u sobu punu plina da vidimo gdje curi.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

     Majkama bi trebalo prepustiti upravljanje svijetom
     Političarima i uz javnu sramotu godi titula doktora znanosti
     O plinu, Vladi, odgovornosti i izborima
     Ansichten eines Clowns ili Razmišljanja jednog klauna
     Kultura zaborava poraza i pamćenja pobjeda
     O izgubljenom vremenu
     U Splitu rastu djeca koja vjeruju da je mrziti ljude vrlina
     Nekoliko značajnih postignuća u fizici u 2022. godini
     Domoljub daruje trosjed, noću: ostavi ga uz cestu
     Imamo razloga i za strah i za nadu

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • argentinski roman

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1