Diana Budisavljević, uzorita humanitarka!

Svaka čast publici Filmskog festivala u Puli, koja je nagradu Zlatna palma dodijelila filmu Dane Budisavljević o njenoj prezimenjakinji Diani Budisavljević rođenoj Obexer iz Innsbrucka, humanitarki za vrijeme Drugoga svjetskog rata, ali zaboravljenoj i danas kontroverznoj – kao što se vidi iz novinskih komentara odluke pulskog žirija.

Nije trebalo zajedljivog teksta u Kamenjaru od 24. srpnja 2019. godine: redateljica filma je, sudeći prema poruci filma o ”spasiteljici desetaka tisuća djece”, posegnula za efektima velikih brojeva i dramatičnosti naslova služeći se umjetničkom slobodom.

Diana Budisavljević je u svojoj kartoteci (koja se može pogledati u arhivskoj građi Ministarstva socijalne politike NRH u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu) zabilježila oko 12.000 djece kojoj je na različite načine pružala pomoć organizirajući transporte djece ostavljene od roditelja koji su morali otići na rad u Reich

Diana Budisavljević je u svojoj kartoteci (koja se može pogledati u arhivskoj građi Ministarstva socijalne politike NRH u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu) zabilježila oko 12.000 djece kojoj je na različite načine pružala pomoć organizirajući transporte djece ostavljene od roditelja koji su morali otići na rad u Reich (NDH se u svom prvom ”međunarodnom sporazumu” s nacističkom Njemačkom od 8. svibnja 1941. godine obavezala na slanje radne snage: do listopada 1941. godine 50.000 osoba, od listopada do kraja te godine daljnjih 100.000, tako da je sredinom 1942. godine u Njemačkoj boravilo coko 250.000 civilnih radnika i radnika iz NDH).

Djeca do 12. godine nisu smjela poći s roditeljima (ta, Njemačkoj su trebali radno sposobni ljudi, a ne oni za koje treba skrbiti. Skrb za mlađu djecu je Njemačka ostavila Nezavisnoj Državi Hrvatskoj).

Od više tisuća djece ostavljene na (ne)brigu logora u Staroj Gradiški i Jasenovcu Diana Budisavljević je, doista uz pomoć Hrvatskog Crvenog križa i dobrovoljnih sestara – među inima se posebna isticala Dragica Habazin iz Krapine – a uz dozvolu Ustaške nadzorne službe (”iznuđene” od nekih oficira Wehrmachta, čiju ulogu u tom kontekstu treba posebno tematizirati!) većinu je dovezla u Zagreb i smjestila u razne ustanove.

U tom pothvatu je imala podršku i Karla Breslera (njegov rukopis o akcije spašavanja djece nalazi se u Hrvatskom školskom muzeju u Zagrebu).

Nisu sva djeca u Zagreb stigla živa; umrla bi na putu, nakon što su već u logorima oslabila i bolovala.

Za djecu smještenu u razne karitativne ustanove Diana Budisavljević je uspjela od švedskih i švicarskih humanitaraca izmoliti pomoć u lijekovima i hrani.

Održavanje kontakata te djece s njihovim roditeljima u Njemačkoj, utvrđivanje njihovih adresa, identificiranje djece – sve to spada također u Dianin angažman, u kojem je, naravno, imala i pomagača.

”Kolonizacija” djece po župama, koju su pomagali mjesni župnici apelima da vjernici pokoje dijete prime k sebi (vidi o tome i sastav  Cirila Petešića: ”Kolonizacija djece u župi Sv. Ivan Žabno”, u Croatica Christiana br. 27 (1991.) pokazala se, pak, akcijom Janusove glave: seljaci bi rado primali djecu – ali stariju, zdravu, radno sposobnu.

NDH se u svom prvom ”međunarodnom sporazumu” s nacističkom Njemačkom od 8. svibnja 1941. godine obavezala na slanje radne snage: do listopada 1941. godine 50.000 osoba, od listopada do kraja te godine daljnjih 100.000, tako da je sredinom 1942. godine u Njemačkoj boravilo coko 250.000 civilnih radnika i radnika iz NDH

Muškarci su u ratu – pa je svaka radna snaga nužna i dobrodošla. A za mlađu, slabašnu, bolesnu djecu?

Darivanje Karitasa je donekle pomoglo. Diana Budisavljević bila je dovoljno iskusna da ponekad pođe u ”kontrolu” i ono što je doživjela, što je povjerila svom dnevniku, potaklo ju je da akciju obustavi i spasi djecu od njihovih ”spasitelja”.

Spajanje djece smještene u raznim ustanovama i u privatnim domaćinstvima s roditeljima koji su se pismeno obratili Diani s molbom da im pronađe dijete ili djecu, a koji su se nakon završetka rata živi vratili u Hrvatsku, bila je još jedna akcija što ju je ona, zajedno sa svojim pomagačima (među njima su bile i Dianine kćeri), osmislila i do kraja provela.

Pisma velikog broja roditelja iz svih predjela Reicha na Dianinu kućnu adresu u Zagrebu – u privatnoj zbirci obitelji – svjedoče o tome.

Redateljica filma nije došla do živih svjedoka: čak i bivša ”kolonizirana” djeca su danas u poodmaklim godinama, ako su uopće još živa. No, velik broj njih ostavio je ipak svjedočenja: Austrijski fond za pomirbu (Österreichischer Versöhnungsfond), koji je bivšim civilnim i prisilnim radnicama i radnicima nacističkog Reicha od 2000. godine isplaćivao simbolične naknade) čuva njihove podneske i zahtjeve kojima su priložili svoju povijest.

Svako pismo je jedna sudbina, svako pismo je povijest i povijest njihova spašavanja. A dokumenti koji potkrepljuju provedbu spasilačkih transporata djece iz logora nalaze se gotovo na dohvat  ruke svima koji se žele uvjeriti u istinitost dnevnika Diane Budisavljević – u Hrvatskom Državnom arhivu u Zagrebu (Marulićev trg 10): fond Ravnateljstvo ustaškog redarstva (RUR, fond 252) i Zapovjedništvo ustaškog redarstva (fond ZUR, fond 248).

Dnevnik Diane Budisavljević izdali su 2003.godine tadašnji ravnatelj Arhiva Josip Kolanović i Silvija Szabo, Dianina unuka, koja čuva i druge osobne predmete iz ostavštine svoje bake vezane uz njenu akciju.

Toliko autoru članka u Kamenjaru Zlatku Pinteru, koji sumnja u autentičnost Dianinog dnevnika, jer je knjiga nepoznata u svijetu, dok je Dnevnik Anne Frank poznat svima.

Nisu sva djeca u Zagreb stigla živa; umrla bi na putu, nakon što su već u logorima oslabila i bolovala. Za djecu smještenu u razne karitativne ustanove Diana Budisavljević je uspjela od švedskih i švicarskih humanitaraca izmoliti pomoć u lijekovima i hrani

Poznat je zato što ga je preživjeli otac Anne Frank uspio izdati.

Popularnost neke knjige nije nužno kriterij autentičnosti.

Dnevnik Anne Frank izašao je u vrijeme kad je svijet već bio upoznat sa strahotom logora, dok druga kategorija žrtava nacizma i ustaškog režima još nije bila tematizirana: radnici i radnice na prisilnom robovskom radu. O njima i njihovoj djeci je Dnevnik Diane Budisavljević prvo svjedočanstvo: suhoparan je to zapis pothvata.

O svojim pobudama i emocijama je Diana pisala škrto i šturo, kao što je pisala i o svojoj dubokoj potištenosti zbog mnogih dječjih života koje nije uspjela spasiti (današnji čitatelj će zaključiti kako je i ona zapala u krizu svih angažiranih humanitaraca, u pravi burn out).

Film o Diani Budisavljević bit će važan Hrvatima kao i Austrijancima – iako je 2018. godine austrijski filmski tim također snimio dokumentarac o njoj.

Diana Budisavljević je jedna u nizu osoba koje su, kao pojedinci ili u skupinama, prkoseći svom strahu od okrutne odmazde nacista, pružale otpor.

A ustaška ruka je bila željezna: Dijana Budisavljević, njezin suprug, liječnik, profesor kirurgije, Srbin i njihove dvije kćeri morali su i te kako strahovati: Gestapo joj je ušao u trag kad je na Glavnom kolodvoru u Zagrebu i u Raskužnoj stanici Na Kanalu ostavljala ceduljice sa svojom adresom ljudima na putovanju na rad u Reich u cilju spajanja obitelji.

Strah nije nikad nadjačao njezinu inventivnost u načinu pomaganja u raznoraznim situacijama kakve je rat donio sa sobom. Hrabro pružanje otpora i ignoriranje svoje sigurnosti i sigurnosti svojih ukućana je već samo po sebi junaštvo i  primjer i vama i nama.

Dijana Budisavljević je odrasla u vrijeme i u obitelji u kojoj je posluh odlikovao pravog carevog i kraljevskog podanika. ”Božjom milošću (”Von Gottes Gnaden“) Car i Kralj” bio je neupitan vrhovni autoritet, kojem je svaki podanik dugovao apsolutni posluh, povjerenje u to da on najbolje zna što priliči njegovim podanicima. Neposluh, otpor, sumnje u Njega – to je bilo nezamislivo. S takvom pedagoškom prtljagom su odrastale generacije podanika, to je bilo duboko urezano u svačiji mozak i neupitno čak i kad je vladar bio zločinac-luđak, a njegov krug ”suradnika” sastavljen od beskrupuloznih zločinaca.

Diana Budisavljević shvatila je da je posluh samo relativna krepost kad je odlučila, shvativši što se događa, nešto poduzeti. Činjenica da je poslušnost vlasti kukavičluk kad se radi o zločinačkoj vlasti i da treba prijeći na djelatni otpor poučak je koji treba biti sastavni dio građanskog odgoja mladih

Tko god se bavi tim razdobljem mora se zapitati bi li sam/sama bio u stanju nadići to ”nasljeđe”, takoreći izopćiti sebe iz zajednice lojalnih, urednih članova društva, bi li imao snage podnositi samoizabranu izolaciju?

Bi li, povrh toga, bio dovoljno jak i neustrašiv riskirati bar pasivni neposluh, ako ne i otvoreni NE državnim autoritetima.

Diana Budisavljević shvatila je da je posluh samo relativna krepost kad je odlučila, shvativši što se događa, nešto poduzeti. Činjenica da je poslušnost vlasti kukavičluk kad se radi o zločinačkoj vlasti i da treba prijeći na djelatni otpor poučak je koji treba biti sastavni dio građanskog odgoja mladih. Treba ga usaditi u mlade glave i jačati im snage da u odlučujućem trenutku skupe hrabrost i snagu da zlodjelu kažu NE.

Čini se da je publika u Puli shvatila važnost uzoritosti Dijaninog humanizma. Činjenica, pak, da je očito to ”krivo leglo” onima čija je vrijednost – NDH – neizravno ocrnjena govori u prilog tomu da je redateljica uspjela odaslati jasnu poruku.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Različita vrijednost – jednako dostojanstvo
    •  Užasnuta sam Milanovićevim kršenjem Ustava
    •  Empatija kao civilizacijski iskorak za humaniste i kršćane
    •  Postaje li oružje namijenjeno Ukrajini put prema miru
    •  Govore o nama, ali ne i s nama, pak Hrvatska klizi u praktični ateizam
    •  Poučci za današnje doba iz dviju knjiga o Papi koji je šutio
    •  Što čini totalitarna vlast sa svojim podanicima
    •  Ostvarenje mira bez oružja – moguće ili iluzija?
    •  Izrael – Palestina: Protiv svrstavanja i jednostranosti
    •  Prva skupština Sinode o sinodalnosti: Zabrinuti za tradiciju

> Svi tekstovi ovog autora