Đavao – osoba ili simbol?

Uznemirio se katolički Rim – zbog đavla. Dva isusovca na vrhovnim položajima izjašnjavaju se o Sotoni suprotno. Jedan je ”bijeli papa” Jorge Bergoglio, drugi ”crni papa”, to jest general Družbe Isusove (15.600 članova) Arturo Sosa. Obojica iz Južne Amerike, Argentinac i Venezuelanac.

Na čelu Družbe od 2016., prethodno profesor na nizu sveučilišta, otac Arturo Sosa govori stvari koje su uzbudile pravovjerne duhove. Za Evanđelja kaže da nisu povijesne knjige, ne prenose doslovce što je Isus govorio.

Kao što se papa Franjo slikovito izrazio za međugorska ukazanja da Gospa nije poštarica što svaki dan dostavlja neke poruke, tako Sosa kaže da Isusovi učenici ”nisu imali magnetofon da na vrpcu snimaju njegove riječi”.

Što je najgore, otac general dovodi u pitanje postojanje đavla kao osobe: ”Formirali smo simboličke likove kao što je đavao da izrazimo zlo”. U novom intervjuu za časopis Tempi, na jezgrovito pitanje ”Oče Sosa, postoji li đavao?”, odgovara:

”Bijeli” papa Franjo često govori o đavlu kao osobnoj realnosti. I za kleričko seksualno zlostavljanje djece reče da je na djelu Sotona. ”On je osoba, ne nešto maglovito”, govori. ”Uvjeren sam da nikada ne smijemo općiti sa Sotonom – činite li to, izgubljeni ste. Inteligentniji je od nas i on će vas okrenuti naglavce. Zavrtjet će vam glavom”

”Na različite načine… Postoji kao personifikacija zla u različitim strukturama, ali ne u osobama, jer on nije osoba, već način kako se počinja i događa zlo. Nije osoba kao što je osoba čovjek. To je način na koji je zlo prisutno u ljudskom životu. Dobro i zlo trajno se bore u ljudskoj savjesti, i mi to na ovaj ili onaj način izražavamo… Simboli su dio ljudske stvarnosti; i đavao postoji kao simbolička stvarnost, ne kao osobna stvarnost.”

Odmah je gledišta isusovačkoga generala oštro osudila Međunarodna udruga egzorcista, istjerivača đavla. Udruga je osnovana u Rimu 2016., uz službeno odobrenje pape Franje; članovi se sastaju jednom godišnje.

”Bijeli” papa Franjo često govori o đavlu kao osobnoj realnosti. I za kleričko seksualno zlostavljanje djece reče da je na djelu Sotona. ”On je osoba, ne nešto maglovito”, govori. ”Uvjeren sam da nikada ne smijemo općiti sa Sotonom – činite li to, izgubljeni ste. Inteligentniji je od nas i on će vas okrenuti naglavce. Zavrtjet će vam glavom.”

O đavlu je Bergoglio govorio i u svojoj prvoj propovijedi po izboru za papu. Često njegovo navraćanje na temu Sotone tumači njegov životopisac Austen Ivereigh:

”To je nešto na osobit način isusovačko. On je isusovac i duboko je prožet ‘Duhovnim vježbama’ sv. Ignacija Lojolskoga, koje potiču ljude da razlikuju djela dobroga i zloga duha. Za njega to je stvarno. Nisu to metafore. Doduše ljudi u novije vrijeme tako ne govore, pa i neki katolici od toga zaziru. Mnogima nije lako prihvatljiva ideja zla kao nečega realnoga, ali to ne iznenađuje nikoga tko poznaje isusovačku duhovnost.”

Osnivača Družbe spominje u intervjuu i sam sadašnji general: ”U govoru sv. Ignacija zli duh je taj što te navodi na čine koji se protive Božjemu duhu“, ali po Arturu Sosi to je simboličan govor.

Katolički komentator sličnoga prezimena – Raymond de Souza, gorko se osvrće na izjave vrhovnoga isusovačkoga poglavara, tako izravno suprotne Papinima. Kanadski svećenik Souza jedan je od onih u Crkvi koji stavljaju pod upitnik neke izjave i gledišta sadašnjega Pape, ali, evo, u pitanju đavla sasvim je na njegovoj strani.

Ipak, zamjera Papi isusovcu da tu stoji nijem, kao nemoćan nasuprot redovničkom subratu koji je postao glavarom Družbe Isusove za njegova pontifikata.

Kao što se papa Franjo slikovito izrazio za međugorska ukazanja da Gospa nije poštarica što svaki dan dostavlja neke poruke, tako Sosa kaže da Isusovi učenici ”nisu imali magnetofon da na vrpcu snimaju njegove riječi”

Souza se općenito snebiva nad činjenicom da neortodoksne izjave ”crnoga pape” u samome srcu Crkve katoličke prolaze bez odjeka koji zaslužuju, to jest bez jasne javne osude – no big deal.

Da je, kaže, Sosa govorio na primjer o amazonskim prašumama kako njihovo očuvanje nije važno za preživljavanje planeta, podigla bi se na njega u javnosti kuka i motika. To bi značilo dirati u svjetovnu dogmu današnjice, dok poricanje jedne istine vjere prolazi kao jedva vrijedno spomena.

Oni zaprepašteni takvim tumačenjem đavla pripominju kako se ne bi čudili da isusovački poglavar ima i drugih teškoća s katoličkom vjerom. Nakon ovoga njegova nedoslovnog uzimanja evanđeoskih riječi, vele, ”sve je moguće”!

Biblija Staroga zavjeta govori o Satanu na više mjesta. Ali mu to nije ime, nego naziv posla, zadatka, a znači ”tužitelj”. Nije Božji neprijatelj, već službenik, suradnik.

O napasniku pramajke Eve u Edenu ne piše da je to bio đavao: u biblijskom opisu zmija je samo zmija (u hebrejskom ”zmijac”, muškoga roda), koja za svoju lukavu obmanu bude kažnjena na vječno gmizanje. Pa ni u tu zmiju koja poput čovjeka govori ne treba vjerovati doslovno, već kao simbol napasti.

Satan se najranije javlja u knjizi o Jobu: ”Sinovi Božji” stali su pred Jahvu, ”među njima i Satan” (gl. 2). Pa taj Satan, jedan u zboru Božjih sinova, predlaže Bogu da na mukama iskuša Joba hoće li ustrajati u vjernosti. Jahve se suglasio: ”Nek ti bude! … U tvojoj je ruci…”

I cijela Jobova drama teče tako na način gotovo ravnopravne prepirke između Jahve i Satana. Na to podsjeća i Isusov ”polemički” dijalog za 40-dnevnog boravka u pustinji: ”… i sotona ga kušaše”. Neki teolozi sotonu, koji Isusa nagovara da čini nešto što ne želi, tumače kao literarnu personifikaciju prirodne napasti koju budi u čovjeku potreba za hranom i težnja za moći.

Kad je u pitanju vjerovanje, jače na doslovno shvaćanje sotone kao stvarne osobe navodi evanđeoska epizoda o dvojici opsjednutih u Gadari iz kojih je Isus istjerao legiju demona. Oni zamoliše Isusa da ih ne tjera u pakao, pa ih on pošalje u krdo svinja, na što su se one survale niz klisuru.

Kako bilo, realna osobnost demona nije jedno od vjerovanja proglašenih kao dogma. To je naprosto po tradiciji od početka kršćanstva uključni predmet vjerovanja.

Osnivača Družbe spominje u intervjuu i sam sadašnji general: ”U govoru sv. Ignacija zli duh je taj što te navodi na čine koji se protive Božjemu duhu“, ali po Arturu Sosi to je simboličan govor

Neka takva vjerovanja s vremenom su napuštena i teologija vidi u njima samo mitske slike.

Na primjer sedam dana stvaranja svijeta ili rodoslovno stablo s točnim brojenjem godina od Adama i Eve do Josipa i Marije (zapravo imamo u evanđeljima dvije različite genealogije). Pa i u vrtnju sunca oko ravne zemlje dugo se tvrdo vjerovalo, jer u Bibliji doslovce tako piše.

Bit će da ovaj Papa, za razliku od njegova prethodnika, pušta na miru one koji raspravljaju o temama koje nemaju izravnog utjecaja na konkretnu dobrotu i zloću svijeta, na ljubav, pravdu i mir među ljudima.

Papi samome đavao je stvarna osoba, ne samo simbol zla, ali se neće sa svoga visokog trona pridružiti zboru zabrinutih za vjeru koji sad na njegova brata ”crnoga papu” bacaju drvlje i kamenje. Ne stvarno doslovno, ali ne i nedužno.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Pet zakona ljudske gluposti
    •  Tuđman zatajio očevo samoubojstvo i krivotvorene dokumente
    •  Sklonost religiji dio je naše genetske baštine
    •  Moj prijatelj pater Emanuel nema imena na grobnom križu
    •  Nepoželjne manjine, genocidi – Ubojice su pobjednici
    •  Diskretni šarm politike. Kraj povijesti – ili ponavljanje?
    •  Kultura selektivnoga sjećanja. Hrvati Hercegovine i NDH
    •  Prijestupi mišljenja nekoć i danas
    •  Sila kao sredstvo osvajanja zemalja i duša
    •  Kad laž i korupcija dobivaju izbore

> Svi tekstovi ovog autora