autograf.hr
novinarstvo s potpisom
UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!
Dah slobode Bogdana Denića
Bogdan Denić
Foto: Arhiv Novog lista
Bogdan Denić je, javljaju, preminuo u splitskoj bolnici s nenavršenih 87 godina starosti. Istini za volju, trebali su javiti da je preminuo u 87. godini mladosti. Jer Bogdan Denić nikada i nije ostario.
Rođen sedam mjeseci nakon što je Aleksandar Karađorđević uveo šestojanuarsku diktaturu, Denić je čitav život bio mlađi i od diktatora i od demokratora. Jer njegov je duh pobune protiv nepravde i diskriminacije ostao vječito mlad. I pun dječačke energije s kojom je kao klinac krenuo u borbu protiv nacista u Drugom svjetskom ratu i koju je, puno godina kasnije, kao profesor prenosio na studente. I kao buntovnik na nove generacije nepomirljivih.
Slobodar po temeljnom životnom uvjerenju, bio je protivnik autoritarnih komunističkih režima i fajter za radnička i ljudska prava u Americi, gdje je živio nakon rata. I gdje je bivao zatvaran i kao sindikalist i kao suborac, između ostalih, i Martina Luthera Kinga.
Uz teške fizičke poslove i uz žestoki politički aktivizam, ostajalo mu je i dovoljno energije za obrazovanje, ne samo do diplome iz sociologije na Columbiji i doktorata na Sorbonni, nego do samog kraja života. Života koji je dobrim dijelom bio posvećen ohrabrivanju znatiželjnih i buntovnih da ne odustanu od samih sebe i da se ne povedu za lijenim duhovima kojima je bilo dovoljno naučiti kako da se što lagodnije ukalupe u društvene okvire i koji se nisu htjeli boriti ni za što osim za opstojnost vlastite stražnjice.
Pomagao je Bogdan Denić novim naraštajima da razviju svoje talente otpora protiv dominantne političke kulture – ”zaražene provincijalizmom, šovinizmom i pohlepom za potrošačkim dobrima”, surovo patrijarhalne i primitivne – koja je iznjedrila nove političke i financijske elite čije se bahato ponašanje ne može nazvati nikako drugačije doli besramnim
A na takve je – i buntovne i gruntovne – nailazio i u Americi i u Jugoslaviji u koju je počeo dolaziti još onih svjetski burnih šezdesetih. Kao vrsnom sociologu i uvjerenom demokratu, bilo mu je jasno da jugoslavenski politički sistem, fundiran na podložništvu masa antidemokratskim elitama, treba iz temelja mijenjati.
Kao socijaldemokrat i praksisovac, bio je svjestan da će nepostojanje lijeve i demokratske opozicije, i u Jugoslaviji i u zemljama istočnog bloka, bitno umanjiti mogućnost da se neefikasni birokratizirani sustavi zamijene istinskim demokracijama i da umjesto posvemašnje zapuštenosti zaživi demokratska politička kultura.
”Pod komunistima sve pojave potencijalne demokratske opozicije bile su surovo proganjane. A sa izuzetkom Češke, te države i društva bile su po pravilu autoritarne, sa jakim desničarskim, šovinističkim, nekada i fašističkim pokretima, kao i prilično korumpirane, i pre samog dolaska komunista na vlast. ‘Restauracija’ tolerantne demokratije niti je bila moguća, niti, uzimajući u obzir političku kulturu, popularna. Primitivni nacionalizam, pseudoreligioznost, rasizam – čak i u Češkoj protiv Roma i manjina – i glupa vera u neku magiju tržišne privrede i primitivnog kapitalizma kao ključa za brzi razvoj i demokratizaciju, pokazali su se kao neplodno tlo za demokratiju. Pritisak Zapada, doduše, stvorio je nekakve kopije parlamentarizma i nekakvog civilnog društva, ali kao neubedljive blede kopije originala”, precizno je Denić dijagnosticirao stare i nove boljke srednjo i istočnoeuropskih država.
Ali takav se fajter nije mogao zadržati samo na konstatiranju uočenog, pa je uz ostale oblike javnog angažmana pokrenuo i Ljetnu školu demokracije u Supetru na Braču, svjestan da je jedini mogući put ka stvarnoj demokratizaciji zemalja od Jadrana do Baltika dugotrajan i vezan uz edukaciju i odgoj za slobodu.
Kuražio ih je da društva u kojima žive, duboko inficirana ratobornim i psovačkim jezikom mržnje, sagledavaju kritički i sa sviješću da – kako je to formulirao američki teolog Reinhold Niebuhr – ”čovjekova sposobnost za pravdu čini demokraciju mogućom, a čovjekova sklonost nepravdi čini demokraciju nužnom”
Pomagao je Bogdan Denić novim naraštajima da razviju svoje talente otpora protiv dominantne političke kulture – ”zaražene provincijalizmom, šovinizmom i pohlepom za potrošačkim dobrima”, surovo patrijarhalne i primitivne – koja je iznjedrila nove političke i financijske elite čije se bahato ponašanje ne može nazvati nikako drugačije doli besramnim.
Kuražio ih je da društva u kojima žive, duboko inficirana ratobornim i psovačkim jezikom mržnje, sagledavaju kritički i sa sviješću da – kako je to formulirao američki teolog Reinhold Niebuhr – ”čovjekova sposobnost za pravdu čini demokraciju mogućom, a čovjekova sklonost nepravdi čini demokraciju nužnom”.
Sa sviješću da će ”borba za ljudsko društvo, pravičnost i demokraciju biti duga, veoma duga i teška”, ali da se ”bez te borbe ne može stići u društvo dostojno čovjeka”.
Tu borbu je Bogdan Denić vodio do posljednjeg daha. Ako se dah čovjeka uz kojega je i svijet disao slobodnije može nazvati posljednjim.
(Prenosimo s portala Novoga lista).
• I tebe sam sit, granato!
• Jasenovački notturno i druge pjesme
• Jasenovački notturno i druge pjesme
• Da nestali ne bi ponestali
• Melodije Rijeke i Šušaka
• Uskrs i strah od straha
• Don Ivan, čovjek malog čovjeka
• ''Greatest shits'' 2016: KGK puše za vrat Glasnoviću
• Protjerivanje antifašista iz Jasenovca
• Istina o stvarnoj naravi Tuđmanove politike komadanja BiH
> Svi tekstovi ovog autora
DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA
ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
vrijeme i suodgovornosti
Donacije
Cigle
ekumena
javni servis
prometej
argentinski roman
povratak adolfa pilsela
u što vijerujemo
fraktura 1
