autograf.hr
novinarstvo s potpisom
UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!
Čudovišta su skrivena među nama
Ivana Šojat
Volimo se tješiti, zapravo lagati da nismo znali, slutili, da ”ništa nije upućivalo na to” da će ovo ili ono dijete izrasti u smeće, u zlo biće, u izvana sabranog, pristojnog, naočitog monstruma.
Ne želimo si priznati da smo slutili, pa čak i znali, bili uvjereni još odavno, od prvog trena, ali šutjeli.
Ne želimo da nam se u svijest i savjest usadi činjenica da smo pokraj čudovišta prolazili kao ljudi koji ulicama grada kojim upravlja tiranin prolaze pokraj ljudi obješenih o kandelabre, da smo se čudovištu htjeli umiliti kako bi prema nama bio milostiv, sućutan. Čak i ako smo od zore vremena, našeg vremena znali da u tom stvorenju nema ni trunke sućuti ni prema kome.
Volimo mudrosloviti, pa olako izjavljivati kako moć i novac mijenjaju ljude. Kao da moć i novac nisu samo lakmus-papir za potpuno razotkrivanje.
Jer: ne pretvara lakmus-papir tekućinu u lužinu ili kiselinu. Jednako tako ni bogatstvo, ni moć, ali ni ratno stanje ne pretvaraju ljude u mrska čudovišta.
To i jest ono najstrašnije. Čudovišta su skrivena među nama. Sve do prve prilike koja im se ukaže da nekažnjeno mogu činiti svoje devijacije u normalnim okolnostima kažnjive zakonom. Ili do prvog okidača koji nadilazi njihovu sposobnost samokontrole.
U sjećanje mi se urezala reportaža jedne francuske televizijske mreže o pokolju u Ruandi. Nekoliko minuta te reportaže čini svjedočenje jednog od koljača, jednog ”kotačića” u ogromnom pokolju.
To i jest ono najstrašnije. Čudovišta su skrivena među nama. Sve do prve prilike koja im se ukaže da nekažnjeno mogu činiti svoje devijacije u normalnim okolnostima kažnjive zakonom. Ili do prvog okidača koji nadilazi njihovu sposobnost samokontrole
Posve smireno, bez ikakvih emocija, bez imalo ganuća, taj je ”čovjek” u detalje prepričavao kako su on i njegovi ”suborci” upali u selo s mačetama i počeli sjeći sve što im se našlo na putu. Objašnjavao je i kako se nekoliko puta pokliznuo na krvi koja na tlu (znate) postaje jako skliska.
Onda se kratko nasmiješio i nadovezao kako je u jednom trenutku krajičkom oka vidio da netko pokušava pobjeći.
”Bio je to dječak od dvanaest ili četrnaest godina”, kimao je glavom. ”Da, da! I trčao je prema plantaži banana… Sustigao sam ga i mačetom razvalio po glavi. Pukla je, raspuknula se. Glava. Kao kokosov orah”, skupio je prste obje ruke, pa ih raširio kao latice, valjda da dočara to cijepanje dječje lubanje.
”Još se trzao kad sam ga bacio u jarak i malo zatrpao zemljom”, ponovno je kimao glavom kao da je ponosan na samog sebe, kao da je tim plitkim ukopom načinio dobro djelo.
Čudovišta su čudovišta zato što nemaju misao o drugima. Drugi su im dekor. Da bi bila čudovišna ne treba im nož, ni mačeta, ni puška.
Ima naime i čudovišnih moralnih nakaza koje će novac prikupljen u humanitarne svrhe bez grižnje savjesti potrošiti na ”kocku, drogu i kurve”.
Priču o privatizacijskom hororu već smo vidjeli. I u toj su priči glavni akteri bile moralne nakaze, čudovišta.
No mi smo blagi. I šaljivi. I skloni pravdati, obrazlagati sve. Vele da je to kršćanski. To pravdanje.
Mater ili otac što ih je batinama zbog novca ubio sin (inače miran dečko) sigurno su potomku išli na živce, provocirali ga.
I sigurno je žena u minici bila previše izazovna, pa silovatelj nije mogao izdržati.
Lopovi u odijelima nisu krali, nego su se snašli.
I sve je nekako parodija, crnjak.
Sve se pretvorilo u ozračje u kojem je teško živjeti bez čuđenja kaosu, u ozračje iz kojeg mladi bježe ne toliko zbog trbuha koji žudi za kruhom, koliko zbog tjeskobe, zbog luđaštva pojedinaca koji su svoj amoral nametnuli kao načelo, zbog definicije samog morala koja se tektonski promijenila do sumanutosti.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
• Zašto glumice nisu ranije progovorile o Daliboru Mataniću?
• Čudno je ljudsko osjetilo vida i tumačenje morala
• Živimo u euforiji, u virtualnoj distopiji, u kakofoniji
• Penava ne odaje počast mrtvima već želi o(p)stati na vlasti
• Afekt je kriv za sve za čime posežu psihopati i nasilnici
• Kolektivno ljubi totalitarno, voli mitove
• Stvorili smo instant-društvo, šuplje, bez sadržaja
• Da je zakon pisat' lako, zakon bi pis'o sva'ko
• Zaustavimo psihopate koji dovode u opasnost ljudske živote
• Svijet kao kolektivna svijest u ambisu povratka divljaštvu
> Svi tekstovi ovog autora
Oznake: Budimo pametni, čudovišta, Ivana Šojat, nasilnici, samokontrola
DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA
ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
vrijeme i suodgovornosti
Donacije
Cigle
ekumena
javni servis
prometej
argentinski roman
povratak adolfa pilsela
u što vijerujemo
fraktura 1
