Čudo je čak i to kad se biskupi i episkopi ponašaju kršćanski

Prije tjedan dana glavna je tema bio govor kardinala Bozanića i snažna gesta upućena “orbi et urbi” s tornja zagrebačke katedrale uz Dan sjećanja na žrtve holokausta. Bio sam jedan od onih koji su kardinalov govor o holokaustu nazvali povijesnim.

U mnoštvu komentara bilo je i onakvih koji su se čudili tolikom divljenju kardinalovim riječima i gesti. Jedni zato što je, tobože, stav Katoličke crkve u Hrvatskoj prema holokaustu oduvijek bio jasan, a drugi zato što Bozanić u svom pozivu da se “bez ikakve zadrške ističe istina o strahotama Jasenovca i drugih logora” nije izrijekom spomenuo i osudio ustašku NDH.

Za to će kardinal imati još mnogo prilika, jer teško da će preko noći zašutjeti svi oni, a među njima i svećenici, koji ne da imaju zadršku, nego “strahote Jasenovca i drugih logora” sramotno niječu.

Za vjerodostojnost svojih riječi kardinal se tek mora izboriti konkretnim djelima: oštrim ograđivanjem od svih tih revizionista koji su do sada bili ohrabrivani izostankom bilo kakve javne osude unutar Crkve, te uskraćivanjem najmoprimstva i gostoprimstva takvima pod crkvenim krovovima

Za vjerodostojnost svojih riječi kardinal se tek mora izboriti konkretnim djelima: oštrim ograđivanjem od svih tih revizionista koji su do sada bili ohrabrivani izostankom bilo kakve javne osude unutar Crkve, te uskraćivanjem najmoprimstva i gostoprimstva takvima pod crkvenim krovovima.

Povjesničar Hrvoje Klasić za Index je izjavio: “Po meni, ne radi se o nikakvom povijesnom govoru, jer ako 2019. godine govor jednog kršćanskog svećenika koji govori protiv holokausta smatramo povijesnim, onda je situacija mnogo gora nego što mislim”.

Klasić je u pravu kad inzistira na mnogo višim kriterijima “povijesnosti” nekog govora i geste. Ali situacija doista jest mnogo gora nego što on misli i zato kardinalov govor jest važan, čak i samo kao znak nade da je zaokret u ponašanju Katoličke crkve u Hrvatskoj i njenog utjecaja na društvenu klimu moguć.

Sumnjičavost i nepovjerenje su razumljivi i utemeljni, jer nije ovo bilo prvi put da su od jednog biskupa napisane ili izrečene riječi koje su mogle i trebale biti program pastoralnog i društvenog djelovanja Katoličke crkve u Hrvatskoj.

Skupa sa svim hrvatskim biskupima, na čelu s tadašnjim predsjednikom HBK kardinalom Kuharićem i krčki biskup Josip Bozanić potpisao je 1. svibnja 1995. pismo povodom 50. godišnjice završetka Drugog svjetskog rata, u koje piše i ovo:

“Nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice. Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi pred težim su moralnim pitanjem: kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici? A zatim: kako okajati krivnju, kako zadobiti oproštenje Božje i ljudsko, mir savjesti i pomirenje među ljudima i narodima?”

Da su ove riječi hrvatskim biskupima uistinu postale i ostale program u liječenju rana i traženju mira, tada ne bismo sve do 2019. čekali ovakav povijesni istup.

Čitavo bi društvo bilo drukčije da većina biskupa čitavo vrijeme nije činila suprotno i prednjačila upravo u neprestanom žaljenju isključivo nad žrtvama vlastite zajednice i naroda i ukazivanju na krivnju i zločine onih drugih.

“Nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice. Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi pred težim su moralnim pitanjem: kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici? A zatim: kako okajati krivnju, kako zadobiti oproštenje Božje i ljudsko, mir savjesti i pomirenje među ljudima i narodima?”

Propovjednička praksa bila je drugačija, takva da nije dala ni najmanju šansu oproštenju, miru savjesti i pomirenju među ljudima i narodima.

I ne bi se tek 2019. godine dogodio susret episkopa Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj s predstavnicima Hrvatske biskupske konferencije kakav je 17. siječnja održan u Požegi i ne bi odnosi između katolika i pravoslavnih, Hrvata i Srba bili toliko loši da imamo razloga i taj susret, prvi takve vrste, također nazvati povijesnima.

Po svojim funkcijama odabrani i predvođeni predsjednikom HBK nadbiskupom Želimirom Puljićem, u Požegi su na tom susretu, uz domaćina biksupa Antuna Škvorčevića, još bili nadbiskupi Marin Barišić i Đuro Hranić te biskup Petar Palić. Pod vodstvom zagrebačko-ljubljanskog mitropolita Porfirija Perića došli su svi episkopi SPC-a u Hrvatskoj: Gerasim Popović, Jovan Ćulibrk, Nikodim Kosović i Heruvim Đermanović.

Da, situacija je doista toliko loša da je 2019. godine u Hrvatskoj uistinu velika i važna vijest da su se biskupi i episkopi dviju sestrinskih kršćanskih crkava susreli te, zamislite, “posvjedočili zajedničku vjeru u istoga Gospodina Isusa Krista, izrazili jedni drugima poštovanje, podijelili radosti i nade, poteškoće i probleme zajednica koje predvode”.

Da, zbog sasvim drugačije dugogodišnje prakse i premnogih drugačijih propovijedi s obje strane doista je povijesna zajednička biskupsko-episkopska izjava u kojoj piše i ovo:

“Spomenuli smo se teških stradanja srpskoga i hrvatskog naroda te drugih građana Hrvatske tijekom nedavne prošlosti u ratnim sukobima, progonima i ubijanjima, uzrokovanima mržnjom. Svjesni smo da međusobnim optuživanjem, manipuliranjem povijesnom istinom, interpretacijom ratnih događaja za dnevno-političke svrhe, vrijeđanjima i ponižavanjima zbog pripadnosti određenoj naciji ili vjeri ostajemo ostajemo zarobljenicima prošlosti i gubitnicima u sadašnjosti.”

A također i ovo, zaključeno citatom iz Novog zavjeta:

“Duboko žalimo svaku nedužnu žrtvu bilo kojeg naroda, vjere ili političkog nazora iz naše nedavne prošlosti, te svjedočimo da sve zlo i nepravde nanesene njima ‘nadmoćno pobjeđujemo u Onome koji nas uzljubi’.”

U vremenu sljepoće važan je svaki tračak svjetla, osobito s  neočekivanog mjesta (…) Propovjednička praksa bila je drugačija, takva da nije dala ni najmanju šansu oproštenju, miru savjesti i pomirenju među ljudima i narodima

Ovakva zajednička izjava i poruka odudara od dasadašnje prakse, a na pravoslavnoj strani može se smatrati čak i vrlo snažnom porukom episkopa iz Hrvatske samom patrijarhu SPC-a Irineju koji se ne jednom u svojim propovijedima i govorima u Srbiji znao srozati na funkciju posvetiteljskog sekundanta patetično-huškačke Vučićeve retorike.

Naravno, čovjeku ne može promaći i apsurdnost situacije u kojoj hvali biskupe i episkope što su se susreli i sročili zajedničku poruku u duhu zajedničkog im Evanđelja. Kao da hvalimo bolnicu u kojoj su liječnici počeli liječiti pacijente nakon što su ih trideset godina, obuzeti nekom ludošću ili zarazom, trovali.

U vremenu ludosti i zaslijepljenosti, i najmanji tračak svjetla koji se ukaže je važan i dobrodošao, a svaka mirotvorna riječ povijesna, pogotovo kad je upućena s mjesta odakle joj se više baš i niste nadali.

(Prenosimo iz Večernjeg lista).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Andrej Plenković i HNK Zagreb
    •  Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
    •  Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
    •  "Misa Mediterana" je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
    •  Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
    •  Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
    •  Utrka milijardera u svemiru
    •  Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj
    •  Srećom, život i svijet nisu tako jednostavno crno-bijeli
    •  Vojni neboder "Vukovar" kao otirač i kamuflaža HDZ-a

> Svi tekstovi ovog autora