autograf.hr
novinarstvo s potpisom
UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!
Čudno je ljudsko osjetilo vida i tumačenje morala
Ivana Šojat
Čudni su ljudi. Hvastaju se evolucijskim uzdignućem iznad svega živog, a istodobno animalno, životinjski, većinski i dalje strah kauzalno povezuju s poštovanjem. Smatraju kako poštovati trebaju samo one kojih se boje, koji im zbog svoga položaja mogu nanijeti zlo, bol i patnju.
Jednako tako mnogi, čim se u hranidbenom lancu društva pozicioniraju iznad nekih, posežu za strahom kao alatkom za stjecanje poštovanja podređenih te prezirom kao statusnom odstupnicom.
Poput lavova, zaboravljaju ti čudni ljudi nemoć starosti, smrt ili, jednostavno, puku smjenu s položaja, s tog nekog imaginarnog vrha. Zaboravljaju da će i drugi, poput njih samih izostanak moći poistovjetiti s nemoći, da će u hipu postati slabiji nego što su bili. Jer, moć nakon ukinuća stvara novo, niže dno koje ljudi nazivaju poniženjem. Ljudi koji nemaju milosti. Ili koji ”jednostavno” nemaju volje, želje, sposobnosti ljude razmatrati ljudski, višedimenzionalno, slojevito.
Čudni su ljudi. Ne znaju kako je drugima, kakvi su drugi dok ih ne zadesi kob koja je slična ili ista onoj koja je zadesila druge. One koje su gazili, koje su prepustili tuđim, kolektivnim gaženjima. Kao u onoj priči o ljudima koje su odvozili, o ljudima koji su promatrali kako one prve odvoze, koji su smatrali da ih se to ne tiče, pa nisu činili ništa sve dok nisu došli po njih. A uvijek dođu po ”njih”.
Čudni su ljudi. Vole ”družbu” stada ili čopora (ovisno o pokornom ili krvožednom nagnuću), no istodobno rijetko ili nikada ne razmišljaju o kolektivitetu općeg dobra, nego se uvijek ugledaju u sebe. Postaju pojedinci koji valjda svaki za sebe smatra da je upravo on (ona) Protagorin čovjek koji je mjera svih stvari, gospodar zahvaljujući kojemu jest ono što jest i nije ono što nije.
Čudno je ljudsko osjetilo vida i tumačenje morala. Ljudi uvijek vide tuđe lopovluke, dok vlastite izlete u nedopustivo prisvajanje tumače dovitljivošću, lukavstvom za preživljavanje, nužnošću opstanka.
Čudno je i kako se okupljaju i koga napadaju, kako druge svode na jednu osobinu koja im je ili krajnje mrska ili beskrajno draga. Za odvajanje ili zgušnjavanje u gomilu. Kompleksnu, fino nijansiranu pojavnost ljudskog bića svode seksualnu ili političku orijentaciju, na fizičke odlike, imovinsku karticu, podrijetlo, pa u hipu čovjek (koji je mjera svih stvari?!) diskvalifikacijski ili glorifikacijski svedu na ”homića”, kurvu, ustašu, partizana ili četnika (”sveto trojstvo” naše kategorizacijske zbilje), na ”debelu svinju”, na bogatog (samim time i časnog, uspješnog) gospodina/gospođu ili siromašnu (neuspješnu, moći lišenu) budalu, na ”kurvinog sina” kojeg ništa nikada neće moći iščupati iz naslijeđenog majčinskog prokletstva ”radodajke”.
Čudni su ljudi. Hvastaju se pravdoljubivom humanošću kao temeljnim načelom ideologije (ili vjere) kojoj su se svjetonazorski priklonili, a milost čuvaju samo za one za koje nekako znaju da pripadaju toj nekoj njihovoj, jednoobraznom logikom definiranoj ideološkoj skupini, čime, primjerice, sve zlostavljane žene nisu iste. Pravo na zaštitu stječu samo neke, one koje su u skladu s ideološkim postamentom neke skupine.
I svi su izrijekom demokratični. Ljudi. Izrijekom. Osobito oni kojima je javno, opće dobro tek floskula, a demokracija put do ”konačnog obračuna” s plitkom logikom determiniranih neprijatelja.
Kao da je demokracija paušalna kategorija, nešto imanentno, što se podrazumijeva. Kao demokraciju ne mogu (baš poput etike ili estetike) iznutra izjesti njezine temeljne postavke: (čudni) ljudi koji u njoj sudjeluju posve nezainteresirani za njezinu temeljnu postavku – javno, društveno dobro. Kao da demokracija ne može poroditi rulju i bezakonje. Kao da već nismo svjedočili demokraciji protiv zdravog razuma, demokraciji zatiranja vrlina, demokraciji koja ubija umne, koja je ispila otrov na Sokratova usta.
Čudni su ljudi. Prijeći će preko svega dobrog što ste učinili, preko svih vaših vrlina i usredotočiti se na jedan vaš pogrešan koračaj, u hipu vas pretvoriti u nakazu, tjerati vas u progonstvo, istodobno se hvastati širinom svog duha i milosrđem.
Neki ljudi su ”jednakiji” od drugih. Čudni ljudi. I oni i oni drugi koji šutnjom dopuštaju sve. Jataci koji se na nepravdu ne osvrću uvjereni kako je bolje šutjeti, živjeti u miru, u zapećku… I gledati kamione koji odvoze…
MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
• Zašto glumice nisu ranije progovorile o Daliboru Mataniću?
• Živimo u euforiji, u virtualnoj distopiji, u kakofoniji
• Penava ne odaje počast mrtvima već želi o(p)stati na vlasti
• Afekt je kriv za sve za čime posežu psihopati i nasilnici
• Kolektivno ljubi totalitarno, voli mitove
• Stvorili smo instant-društvo, šuplje, bez sadržaja
• Da je zakon pisat' lako, zakon bi pis'o sva'ko
• Zaustavimo psihopate koji dovode u opasnost ljudske živote
• Svijet kao kolektivna svijest u ambisu povratka divljaštvu
• Važne su igre. I kruh. Osobito ako nas uskoro zaskoči glad
> Svi tekstovi ovog autora
DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA
ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
vrijeme i suodgovornosti
Donacije
Cigle
ekumena
javni servis
prometej
argentinski roman
povratak adolfa pilsela
u što vijerujemo
fraktura 1
