Crveno-crni gradovi

Dragan Markovina, ”Između crvenog i crnog: Split i Mostar u kulturi sjećanja”, Plejada Zagreb-University Press Sarajevo, 2014., 200 str.

 

Dragan Markovina je napisao knjigu važnu i za razvoj društveno-humanističkih znanosti i demokracije u Hrvatskoj te susjednim državama danas. Koliko je ovom recenzentu poznato, na hrvatskom jeziku još nije objavljen rad jednog hrvatskog povjesničara koji bi uspio spojiti dvije novije perspektive, naime, studije kulture sjećanja i urbanu povijest te pri tome upotrijebiti komparativnu metodu analize dvaju studija slučaja.

 

Većina etabliranih hrvatskih povjesničara takvu historiografiju ne prakticira; njome se bave samo oni koji, na njihovu sreću, nisu na odsjecima za povijest, nego na politologiji, sociologiji te kulturalnim studijima. Osim toga, Markovina je napisao i značajan prilog kontroverzama opterećenoj povijesti 1990-ih godina. Markovinin rad je stoga napisan u polemičkom tonu s obzirom na to da se ovo kritično povijesno razdoblje bezuvjetno mora razbistriti, osloboditi mitova i ideologizacije da bi demokratska tranzicija u regiji mogla uspjeti.

Autor polazi od teze da ”sve učestalije tretiranje sjećanja u javnom diskursu krajem 20. stoljeća u konačnici je urodilo uobličavanjem teoretske misli o prošlosti, prezentirane kroz politiku s prošlošću, historijsku politiku i kulturu sjećanja. Zahvaljujući činjenici znanstvenog interesa usmjerenog ka ovim područjima, možemo utvrditi da je on izrodio općeniti zaključak o upotrebi prošlosti kao ogledalu političke kulture . . .”

 

Budući da su u zadnje tri decenije najutjecajniji masmediji te napose utjecajni povjesničari i politički lideri provodili uporabu povijesti u konstrukciji novih ideologija te time sudjelovali u stvaranju krize, ratova i degeneracije poratnih društava, ohrabrujuća je činjenica za demokratsku tranziciju i za konačni izlazak iz dugog poraća to što u Hrvatskoj (ali i u Sloveniji, BiH, Srbiji i drugdje u regiji) danas djeluje i objavljuje jedan nemali broj znanstvenika mlađe generacije koji znaju objasniti što se događalo devedesetih godina na zapadnom Balkanu i ne žele to odgađati.

 

Dragan Markovina pripada toj generaciji znanstvenika. Oni pišu kritički, neopterećeni prijetnjom ekskomunikacije iz zajednica koje su izmišljene prije dvadeset godina, iako za sebe tvrde da postoje stoljećima. Oni izvlače iz sektaštva nacionalne akademske krugove u kojima djeluju tako da promatraju procese u svjetlu svjetski priznatih znanstvenih standarda i perspektiva, a umjesto nejasne kategorije nacionalnog interesa promiču univerzalna ljudska prava.

 

Za razliku od strujanja u režimski bliskim historiografijama i medijskoj zbilji proizvedenoj devedesetih, znanstvena produkcija ove generacije nije u službi neke ideologije, religije ili režima, nego je prilog pisanju povijesti koja se doista tako dogodila, čime dograđuje temelje civilnog društva i demokratske političke kulture.

 

Autor polazi od teze da ”sve učestalije tretiranje sjećanja u javnom diskursu krajem 20. stoljeća u konačnici je urodilo uobličavanjem teoretske misli o prošlosti, prezentirane kroz politiku s prošlošću, historijsku politiku i kulturu sjećanja. Zahvaljujući činjenici znanstvenog interesa usmjerenog ka ovim područjima, možemo utvrditi da je on izrodio općeniti zaključak o upotrebi prošlosti kao ogledalu političke kulture.

Markovina nalazi da je devedesetih pokrenut već peti pokušaj izmišljanja novih tradicija na ovim prostorima te u promatranim gradovima u svrhu stvaranja državno poželjnih identiteta u 20. stoljeću vezanih uz promjene suvereniteta i ideologija. U ovom zadnjem valu specifikum promatranog razdoblja, po autoru ovoga rada, leži u činjenici potpune negacije bilo kakve lijeve tradicije u slučaju Splita, kao i lijeve te višenacionalne u slučaju Mostara, koja je bila praćena istovremenim ustavnim pozivanjem na antifašističko nasljeđe

 

Preciznije govoreći, kako se sjećamo i čega se sjećamo prilično pouzdano iskazuje i naše prioritetne političke vrijednosti. Ne manje od toga, način na koji objašnjavamo raznovrsnost vlastitog prisjećanja govori o samorefleksiji i sposobnosti prevazilaženja osobne i grupne uskogrudnosti”.

 

Najviše prostora u recenziranom radu Dragana Markovine zauzimaju poglavlja – studije slučaja gradova Splita i Mostara u kontekstu djelovanja nacionalističkih pokreta, ali i pokreta otpora njima od devedesetih do danas. Markovina polazi od koncepta takozvane ”izmišljene tradicije” u nacionalističkoj konstrukciji zajednice.

 

Takva je praksa, naglašava autor, izglednija u situaciji kada brza transformacija društva slabi i razara društvene obrasce za koje su ”stare” tradicije bile stvarane i kada proizvodi nove, na koje te tradicije nisu primjenjive ili kada se takve stare tradicije i njihovi institucionalni nositelji i promotori ne pokazuju više dovoljno prilagodljivima i savitljivima ili su pak eliminirane na neki drugi način.

 

Situacija koje se dogodila u Hrvatskoj te onom dijelu Bosne i Hercegovine koji je jedan politički pokret nazvao Hrvatskom Republikom Herceg-Bosnom, naslijeđena tradicija na kojoj se temeljila federativna i socijalistička Jugoslavija, nikako nije bila uklopiva u novonastalu nacionalističku matricu.

 

Pritom su na posebnom udaru razgradnje naslijeđenih identiteta bili Split i Mostar, s jedne strane kao nekoć poznati ”crveni” gradovi, a s druge kao gradovi od iznimnog simboličkog značenja povezanog s njihovom povijesnom baštinom, kao i činjenicom da su jezgre i jednog i drugog grada bile pod zaštitom UNESCO-a.

U oba promatrana grada primjetna je snažna negacija vlastite povijesti i društvenog razvoja, poticana ili tolerirana od ljudi koji te gradove politički i intelektualno predstavljaju. Autor je u ovom radu dobro dokumentirao jaku zaključnu tezu da je tim gradovima ”nametnuto novo sjećanje, temeljito očišćeno od realnog povijesnog nasljeđa i posvađano sa stvarnošću”

 

Markovina nalazi da je devedesetih pokrenut već peti pokušaj izmišljanja novih tradicija na ovim prostorima te u promatranim gradovima u svrhu stvaranja državno poželjnih identiteta u 20. stoljeću vezanih uz promjene suvereniteta i ideologija. U ovom zadnjem valu specifikum promatranog razdoblja, po autoru ovoga rada, leži u činjenici potpune negacije bilo kakve lijeve tradicije u slučaju Splita, kao i lijeve te višenacionalne u slučaju Mostara, koja je bila praćena istovremenim ustavnim pozivanjem na antifašističko nasljeđe.

 

Analizirajući na kraju aktualnu društvenu i političku situaciju u Splitu i Mostaru, politike sjećanja koje se u tim gradovima provode, njihovu povijest društvenih lomova, idejnih i etničkih sukoba te ratnih posljedica koje je 20. stoljeće ostavilo današnjem vremenu, Markovina zaključuje da ”postajemo svjesni činjenice da današnja stvarnost u tim gradovima predstavlja istovremeno logičnu posljedicu takvog povijesnog nasljeđa, u kojem pobjednik uzima sve, a poraženom ne ostaje ništa, ali ujedno i označava period potpunog iščašenja tih gradova iz vlastite povijesti”.

 

Drugim riječima, u oba promatrana grada primjetna je snažna negacija vlastite povijesti i društvenog razvoja, poticana ili tolerirana od ljudi koji te gradove politički i intelektualno predstavljaju. Jaku zaključnu tezu da je ovim gradovima ”nametnuto novo sjećanje, temeljito očišćeno od realnog povijesnog nasljeđa i posvađano sa stvarnošću”, autor je u ovom radu potvrdio pažljivo probranim materijalnom iz primarnih i sekundarnih povijesnih izvora s naglaskom na rezultate istraživanja i polemičke tekstove objavljene od ratnih 1990-ih godina do danas.

> Svi tekstovi ovog autora