Crtice o nacionalizmu (3)

Glavne karakteristike nacionalističke misli su slijedeće:

Opsesivnost

Niti jedan nacionalist gotovo nikad ne razmišlja, govori ili piše o bilo čemu drugom osim o superiornosti svoje vlastite strukture moći. Svakom nacionalistu je teško, ako ne i nemoguće, da sakrije svoju odanost. Najmanja negativna opaska na račun njegove strukture, ili svako implicitno veličanje neke rivalske organizacije ga ispunjava tjeskobom koju može ublažiti jedino oštrim uzvraćanjem.

Ako je odabrana struktura zapravo neka zemlja, kao na primjer Irska ili Indija, on će uglavnom tvrditi da je ona superiorna ne samo po svojoj vojnoj moći i političkim vrlinama, već i u umjetnosti, književnosti, sportu, strukturi jezika, fizičkoj ljepoti stanovnika, možda čak i po klimi, krajoliku i u kulinarstvu.

Pokazat će veliku osjetljivost kad su u pitanju stvari kao što su pravilno postavljanje zastava, odnos veličina naslova i redoslijed kojim se zemlje spominju.[7]

Nomenklatura igra važnu ulogu u nacionalističkoj misli. Zemlje koje dobiju neovisnost ili prođu kroz nacionalističku revoluciju obično promijene ime, i vjerojatno je da svaka zemlja ili kakva druga struktura oko koje se vrte jaki osjećaji ima po nekoliko imena, od kojih svako ima drukčije implikacije.

Niti jedan nacionalist gotovo nikad ne razmišlja, govori ili piše o bilo čemu drugom osim o superiornosti svoje vlastite strukture moći. Svakom nacionalistu je teško, ako ne i nemoguće, da sakrije svoju odanost. Najmanja negativna opaska na račun njegove strukture, ili svako implicitno veličanje neke rivalske organizacije ga ispunjava tjeskobom koju može ublažiti jedino oštrim uzvraćanjem

Dvije strane u španjolskom građanskom ratu su ukupno imale devet ili deset imena koja su izražavala različite stupnjeve ljubavi i mržnje. Neka od tih imena (npr. ”patrioti“ za Francove pristaše, ili ”lojalisti“ za pristaše vlade) su, iskreno rečeno, bila čudna, i te dvije suparničke frakcije se nisu mogle usuglasiti oko korišćenja bilo kojeg od njih.

Svi nacionalisti smatraju širenje svog jezika nauštrb rivalskih jezika svojom dužnošću, a ta borba se među govornicima engleskog jezika javlja kao borba među dijalektima.

Anglofobični Amerikanci neće koristiti kolokvijalne izraze ako znaju da su ovi britanskog porijekla, a sukob između latinizatora i germanizatora često u pozadini ima nacionalističke motive.

Škotski nacionalisti inzistiraju na superiornosti ravničarskog škotskog, socijalisti, čiji nacionalizam preuzima oblik klasne mržnje, se upuštaju u tirade protiv BBC akcenta, pa čak i otvorene varijante glasa ”a”. Primjeri su brojni.

Nacionalistička misao se često doima kao da je neznatno obojena vjerovanjem u sugestivnu magiju – vjerovanjem koje se otkriva u široko rasprostranjenom običaju spaljivanja političkih neprijatelja u vidu slamnatih lutaka, ili u korišćenju njihovih slika kao mete u streljanama.

Nestabilnost

Nacionalističkoj lojalnosti intenzitet sa kojim se gaji ne smeta da bude prenosiva. Za početak, ona može biti, a često i jest, fiksirana na neku stranu zemlju, kako sam već istakao.

Često se sazna da velike nacionalne vođe ili utemeljitelji nacionalističkih pokreta čak niti ne pripadaju zemlji koju slave. Ponekad su potpuni stranci, a češće dolaze iz perifernih područja u kojima je nacionalnost upitna.

Primjeri su Staljin, Hitler, de Valera, Disraeli, Poincaré, Beaverbrook. Pangermanski pokret je dijelom bio tvorevina jednog Engleza, Houstona Chamberlaina.

Nomenklatura igra važnu ulogu u nacionalističkoj misli. Zemlje koje dobiju neovisnost ili prođu kroz nacionalističku revoluciju obično promijene ime, i vjerojatno je da svaka zemlja ili kakva druga struktura oko koje se vrte jaki osjećaji ima po nekoliko imena, od kojih svako ima drukčije implikacije

U zadnjih pedeset ili sto godina preneseni je nacionalizam bio uobičajena pojava među književnicima. U slučaju Lafcadia Hearna nacionalizam je bio prenesen na Japan, u slučaju Carlylea i mnogih njegovih suvremenika na Njemačku, a u današnje vrijeme obično se prenosi na Rusiju.

Ali posebno je zanimljiva činjenica da je također moguće ponovno prenošenje. Neka zemlja, ili kakva druga struktura, koja je godinama bila obožavana može odjednom postati predmet gađenja, a neki drugi objekt pažnje gotovo istog trena može zauzeti njeno mjesto.

U prvoj verziji Pregleda historije H.G. Welsa i ostalih koji su pisali u to vrijeme, vidi se kako su Sjedinjene američke države bile na sva usta veličane kao što danas komunisti veličaju Rusiju: međutim, kroz nekoliko godina to nekritičko divljenje se pretvorilo u netrpeljivost.

Zadrti komunist koji se u roku od nekoliko sedmica pretvara u jednako zadrtog trockista je uobičajen prizor. Fašistički pokreti u Evropi su u velikoj mjeri članstvo regrutovali iz redova komunista, a lako je moguće da se u nekoliko narednih godina desi obrnut proces.

Ono što kod nacionalista ostaje konstanta jest njegovo stanje uma: objekt njegovih osjećaja je promjenljiv, i može biti imaginaran.

Ali za intelektualca, prijenos ima jednu važnu funkciju koju sam nakratko spomenuo u vezi sa Chestertonom. Ono mu omogućuje da bude još veći nacionalist – vulgarniji, blesaviji, zlonamjerniji, nečasniji – nego što bi ikad mogao biti u ime svoje domovine, ili kakve druge strukture o kojoj nešto doista zna.

Kada vidi da servilno ili nadmeno smeće koje o Staljinu, Crvenoj armiji i sl. pišu prilično inteligentni i razumni ljudi, čovjek shvati da je tu moralo doći do nekog iščašenja.

U društvima poput našeg neobično je za nekog koga se može opisati kao intelektualca da osjeća duboku privrženost svojoj vlastitoj zemlji. Javno mnijenje – to jest onaj dio javnog mnijenja kojeg je on kao intelektualac svjestan – mu to neće dozvoliti.

Većina ljudi koji ga okružuju su skeptični i razočarani, i on će možda zauzeti isti takav stav, iz sklonosti ka oponašanju ili iz čistog kukavičluka: u tom slučaju on napušta oblik nacionalizma koji mu je najbliži, a da se nimalo nije približio istinskom internacionalističkom nazoru.

Nacionalistička misao se često doima kao da je neznatno obojena vjerovanjem u sugestivnu magiju – vjerovanjem koje se otkriva u široko rasprostranjenom običaju spaljivanja političkih neprijatelja u vidu slamnatih lutaka, ili u korišćenju njihovih slika kao mete u streljanama

On i dalje osjeća potrebu za otadžbinom, i normalno je da će je potražiti negdje u inozemstvu. Kad je nađe može se nesputano valjati u upravo onim emocijama od kojih se, kako sam vjeruje, emancipirao.

Bog, Kralj, Imperij, britanska zastava – svi zbačeni idoli se mogu ponovo pojaviti pod novim imenima, i pošto ih on ne prepoznaje kao onakve kakvi oni doista jesu, može ih obožavati mirne savjesti.

Preneseni nacionalizam, kao i upotreba žrtvenih jaraca, je način da se nađe spas bez promjene ponašanja.

Ravnodušnost prema činjenicama

Svi nacionalisti imaju sposobnost da ne opažaju sličnosti između sličnih skupina činjenica. Britanski torijevac će braniti pravo na samoopredjeljenje u Europi i protiviti mu se u Indiji a da ne osjeća nekonzistentnost.

Djela se smatraju dobrima ili lošima, ne na osnovu vlastite meritornosti već na osnovu toga ko ih je počinio, i gotovo da nema tog zlodjela – mučenja, uzimanja talaca, prisilnog rada, masovnih deportacija, zatvaranja bez suđenja, krivotvorenja, atentata, bombardiranja civila – koje ne mijenja svoju moralnu boju kada ga počini ”naša” strana.

Liberalni list The News Chronicle je objavio, kao primjer šokantnog barbarstva, fotografije Rusa koje su objesili Nijemci, a zatim je godinu ili dvije kasnije uz toplo odobravanje objavio slične fotografije Nijemaca koje su objesili Rusi.[8]

Isto je i sa historijskim događajima. O historiji se uveliko razmišlja u nacionalističkim okvirima, i stvari kao što su inkvizicija, mučenja kojima je pribjegavala Zvjezdana komora, poduhvati engleskih gusara (primjerice Sir Francis Drakea, koji je španjolske zarobljenike derao žive), vladavina Terora, ispaljivanje stotina Indijaca iz topova od strane heroja iz vremena Pobune [9] ili rezanje lica Irkinja britvama od strane Cromwellovih vojnika, postaju moralno neutralne ili im se čak pripisuje određena vrijednost kada se smatra da su počinjene u ime ”pravedne stvari”.

Ako se čovjek osvrne na zadnjih četvrt stoljeća vidjet će da nije bilo gotovo niti jedne jedine godine da priče o zvjerstvima nisu stizale iz nekog dijela svijeta: pa ipak, niti u jednom pojedinačnom slučaju – Španjolska, Rusija, Kina, Mađarska, Meksiko, Amritsar, Smirna – engleska inteligencija kao cjelina nije povjerovala u postojanje tih zvjerstava i osudila ih.

Bog, Kralj, Imperij, britanska zastava – svi zbačeni idoli se mogu ponovo pojaviti pod novim imenima, i pošto ih on ne prepoznaje kao onakve kakvi oni doista jesu, može ih obožavati mirne savjesti. Preneseni nacionalizam, kao i upotreba žrtvenih jaraca, je način da se nađe spas bez promjene ponašanja

Da li su ta djela bila za osudu, ili da li su se čak i dogodila, o tome se uvijek odlučivalo u skladu sa političkim okolnostima.

Nacionalist ne samo da ne osuđuje zvjerstva koje počini njegova strana, već posjeduje i zavidnu sposobnost da za njih uopće ne čuje. Cijelih šest godina je engleskim obožavateljima Hitlera polazilo za rukom da ne saznaju za postojanje Dachaua i Buchenwalda.

A oni koji su bili najglasniji u osudama njemačkih koncentracionih logora su često bili nesvjesni, ili tek neznatno svjesni, da su i u Rusiji postojali koncentracioni logori.

Veliki događaji za koje se vezuje smrt miliona ljudi, kao što su glad u Ukrajini 1933, su zapravo izmakli pažnji većine engleskih rusofila. Mnogi Englezi nisu čuli gotovo ništa o istrijebljenju njemačkih i poljskih Židova za vrijeme rata.

Njihov vlastiti antisemitizam je doveo do toga da se taj ogromni zločin odbije o njihovu svijest.

U nacionalističkoj misli postoje činjenice koje su istinite i neistinite, poznate i nepoznate.

Neka poznata činjenica može biti tako nepodnošljiva da je nacionalist obično gurne u stranu i ne dopusti joj da uđe u logički proces, ili obratno, može ući u sve kalkulacije, a da je nikad ne prizna kao činjenicu, čak ni u vlastitim mislima.

Svakog nacionalista progoni vjerovanje da se prošlost može mijenjati. On provodi jedan dio svog vremena u nekom svijetu fantazije u kojem se stvari događaju onako kako bi trebalo – u kojem je, na primjer Španjolska armada bila uspješna ili ruska revolucija iz 1918. ugušena – i on će prenijeti djeliće tog svijeta u historijske knjige kad god je to moguće.

Dobar dio propagandističkih napisa u današnje vrijeme se svodi na čisto krivotvorenje. Ključne činjenice se potiskuju, datumi mijenjaju, citati se vade iz konteksta i prepravljaju tako da im se promijeni značenje. Događaji za koje se drži da se nisu trebali dogoditi se ne pominju i na kraju poriču.[10]

Nacionalist ne samo da ne osuđuje zvjerstva koje počini njegova strana, već posjeduje i zavidnu sposobnost da za njih uopće ne čuje. Cijelih šest godina je engleskim obožavateljima Hitlera polazilo za rukom da ne saznaju za postojanje Dachaua i Buchenwalda

Čang-Kai-Šek je 1927. žive skuhao na stotine komunista, pa ipak je kroz deset godina postao jedan od heroja ljevice. Pomjeranja u svjetskoj politici su ga dovela u antifašistički tabor, pa se stoga smatralo da se kuhanje komunista ”ne računa”, ili da se možda nije niti dogodilo.

Primarni cilj propagande je, dakako, da utječe na suvremeno javno mnijenje, ali oni koji iznova pišu historiju po svoj prilici djelimično vjeruju da stvarno uguravaju činjenice u prošlost.

Kad čovjek uzme u obzir sva do u tančine razrađena krivotvorenja počinjena kako bi se pokazalo da Trocki nije igrao zapaženu ulogu u ruskom građanskom ratu, teško je povjerovati da ljudi koji su za njih odgovorni samo lažu.

Vjerovatnije je da oni zaista vjeruju da je njihova verzija ono što se dogodilo na pravdi Boga, i da je prilagođavanje dokumentarne građe toj verziji opravdano.

Indiferentnost prema objektivnoj istini je potaknuta odvajanjem jednog dijela svijeta od drugog, jer to odvajanje otežava otkrivanje onog što se zaista događa.

Često se može javiti istinska sumnja u vezi sa događajima od ogromne važnosti. Na primjer, nemoguće je izračunati, u milionima ili možda stotinama miliona, broj smrti prozročenih ratom.

Katastrofe o kojima je stalno izvještavano – bitke, masakri, glad, revolucije – su prosječnoj osobi često ulivale osjećaj nestvarnosti. Čovjek nije imao načina da provjeri navode, nije bio čak niti potpuno siguran da su se te katastrofe dogodile, a uvijek je dobivao potpuno različite interpretacije iz različitih izvora.

Šta je bilo pravedno, a šta nepravedno kod Varšavskog ustanka u avgustu 1944? Je li istina za njemačke gasne komore u Poljskoj? Tko je kriv za glad u Bengalu?

Istina se vjerojatno dade otkriti, ali činjenice će u gotovo svim novinama biti na tako nečastan način iznesene da se običnom čitatelju može oprostiti što je ili progutao laži ili nije formirao vlastito mišljenje.

Zbog sveopće nesigurnosti u vezi s tim šta se zapravo dešava, lakše je držati se luđačkih vjerovanja. Pošto se nikad ništa u potpunosti ne dokaže ili ospori, najneospornija činjenica se može drsko poricati. Nadalje, iako neprestano razbija glavu pobjedom, moći, porazom, osvjetom, nacionalist je često pomalo nezainteresiran za ono što se događa u stvarnom svijetu

Zbog sveopće nesigurnosti u vezi s tim šta se zapravo dešava, lakše je držati se luđačkih vjerovanja. Pošto se nikad ništa u potpunosti ne dokaže ili ospori, najneospornija činjenica se može drsko poricati.

Nadalje, iako neprestano razbija glavu pobjedom, moći, porazom, osvjetom, nacionalist je često pomalo nezainteresiran za ono što se događa u stvarnom svijetu.

Ono što on želi jest da osjeti da njegova struktura prolazi bolje nego neka druga, a to mu je lakše postići tako što će prekrižiti protivnika, nego tako što će razmotriti činjenice da vidi da li mu idu u prilog.

Sve nacionalističke rasprave su na razini debatnog kluba. One uvijek završavaju neodlučeno, pošto svaki učesnik bez izuzetka vjeruje da je pobijedio.

Neki nacionalisti nisu daleko od šizofrenije, žive sretno u snovima o moći i osvajanju koji nemaju nikakve veze sa stvarnim svijetom.

________________

[7] Neki Amerikanci su negodovali zbog redoslijeda riječi u polusloženici ”anglo-američki“. Predložili su da se ta složenica zamijeni sa ”američko-britanski“. (prim. Orwell)

[8] The News Chronicle je pozvao svoje čitateljstvo da pogleda informativni film u kojem se moglo vidjeti cijelo pogubljenje, sa uvećanim kadrovima. The Star je, sa prividnim odobravanjem, objavio slike gotovo golih kolaboracionistica na koje nasrtala pariška rulja. Te su fotografije imale naglašenu sličnost sa fotografijama Židova na koje je nasrtala berlinska rulja. (prim. Orwell)

[9] Pobuna protiv britanske kolonijalne vlasti u Indiji 1857. (op. prev.; ispravka AB)

[10] Primjer toga je rusko-njemački pakt, koji se briše iz kolektivnog sjećanja što je brže moguće. Jedan ruski korespondent me obavještava da se spominjanje pakta već izbacuje iz ruskih godišnjaka koji prikazuju skorašnje političke događaje. (prim. Orwell)

(Prijevod: Mirza Purić. Prenosimo s portala Radio Gornji Grad. Izvor: Anarhistička-biblioteka.net).

(Nastavlja se).

    •  Crtice o nacionalizmu (5)
    •  Crtice o nacionalizmu (4)
    •  Crtice o nacionalizmu (2)
    •  Crtice o nacionalizmu (1)
    •  Životinjska farma

> Svi tekstovi ovog autora