autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Crni i bijeli životi

AUTOR: Nela Vlašić / 17.04.2015.

Zgroženi medijskim ignoriranjem pokolja na kenijskom sveučilištu u Garissi, u kojemu su napadači militantne islamističke skupine Al-Shabab prvo podijelili studente na muslimane i kršćane, a potom kršćane hladnokrvno pobili, studenti dvaju sveučilišta, mostarskoga i zagrebačkoga, odlučili su izvesti performans pod nazivom “Stotinučetrdesetsedam sekundi za Keniju”.

Upravo je toliko mladih ljudi, samo zbog različitosti, zbog religije kojoj pripadaju izgubilo život u tom suludom, terorističkome aktu, kojemu su mediji u nas, ali i diljem Europe, posvetili bitno manje pažnje nego smrti sličnog broja ljudi (150) u avionskoj nesreći, padu Airbusa Germanwingsa, što ga je najvjerojatnije uzrokovao kopilot samoubojica.

Oni su europskim novinarima, bilo živi ili mrtvi, samo broj! Pa tako čitamo na dnu portala ili stranica kako je talijanska obalna straža od utapljanja spasila brodicu s četiristo crnoputih imigranata ili pak da ih se jednak broj utopio. Tko su, što su sanjali ili u Europi željeli postići, koliko su godina i djece imali, koga su za sobom ostavili u svojim nesigurnim domovima? Ne znamo! Je li to slučajno? Mislim da nije.

Znamo, žutilo i skandali što caruju u medijima diljem razvijenog svijeta različito vrednuju i živote. Oni sirotih imigranata, što bježe od afričke gladi ili pak sukoba u Siriji, onih koji su gotovo dnevno hrana morskim psima ne vrijede mnogo na europskom medijskom tržištu.

I dok o pilotu samoubojici znamo gotovo sve, od toga tko mu je bila djevojka do terapije koju je uzimao dok se liječio od depresije, tužne sudbine ljudi koji riskiraju život skupo plaćenim ukrcajem na prekrcane derutne brodiće što bi ih trebale dovesti do sigurnih obala Italije ili Grčke tek sporadično, vrlo slično ovome primjeru s kenijskim studentima, prostor dobivaju u tek ponekom, slabo gledanom dokumentarcu.

Oni su europskim novinarima, bilo živi ili mrtvi, samo broj! Pa tako čitamo na dnu portala ili stranica kako je talijanska obalna straža od utapljanja spasila brodicu s četiristo crnoputih imigranata ili pak da ih se jednak broj utopio.

Tko su, što su sanjali ili u Europi željeli postići, koliko su godina i djece imali, koga su za sobom ostavili u svojim nesigurnim domovima. Ne znamo! Je li to slučajno?

Mislim da nije. U današnjemu crno-bijelom svijetu, svijetu koji se dijeli na one nerazvijene i one koliko-toliko razvijene (kako dugo ne znamo) crni i bijeli životi ne vrijede isto. Ni živi, ni mrtvi.

U današnjemu crno-bijelom svijetu, svijetu koji se dijeli na one nerazvijene i one koliko-toliko razvijene (kako dugo ne znamo) crni i bijeli životi ne vrijede isto. Ni živi, ni mrtvi

Crni životi Afrikanaca ili tek tamnoputih, poput, recimo, indijskih, pakistanskih ili bangladeških, i za života vrijede malo Europljanima koji investiraju u njihove zemlje. Tek nekoliko dolara dnevno. Nerijetko za šesnaestosatni rad. Zato i jesu često brodice pretrpane i imigrantima zemalja u kojima ratnih sukoba nema. Tamo se ne umire samo zbog siromaštva, ubijaju ih i kemikalije kojima boje kožu za naše torbice i cipele, ljepila čije pare udišu dok lijepe naše tenisice i sve one drangulije koje jeftino nabavljamo u trgovačkim lancima koji su, eto, preplavili i Hrvatsku.

Kada svi skupa ne bismo bili toliko europocentrični, kad bi novinari pisali češće, više i angažiranije o neljudskim uvjetima u kojima ti ljudi žive i rade kako bismo mi našoj bijeloj djeci za svaki subotnji izlazak mogli priuštiti novi outfit, možda bi sudbina pobijenih kenijskih studenata dodirnula i naša tvrda, potrošačka srca.

Mene je dirnuo performans i manifest zagrebačkih studenata održan u četvrtak. Njih 147 polegnutih na tlu 147 sekundi, oko Meštrovićeva Zdenca života. Dotaknuo me Manifest ovih mladih ljudi na pragu života, koji su nas podsjetili na nedopustivu šutnju o tome da je početkom travnja svjetska akademska zajednica, ne samo Kenija, izgubila čak 147 kolega, studenata, mladosti koja je zasigurno sanjala neku bolju budućnost za sebe i svoju zemlju.

Mladi ljudi sa zagrebačkih i mostarskih trgova, očito siti straha i podjela svih vrsta, našli su način poručiti zajednici čiji su dio da duboko griješi kad živote i smrti vrednuje po boji kože i kontinentima s kojih žrtve dolaze. Hoće li i mediji diljem Europe prepoznati vrijednosti iznesene u studentskome Manifestu, hoće li dati studentima i žrtvama s kojima su se tako zdušno solidarizirali zasluženi prostor, vidjet ćemo brzo.

Možda je tomu pridonijela činjenica da se zagrebački performans odigrao na Trgu maršala Tita u čije je vrijeme na stotine tamnoputih studenata iz nesvrstanih zemalja studiralo na fakultetima širom Jugoslavije. Možda me upravo to podsjetilo kako nismo oduvijek bili tako grubi i nezainteresirani za sudbine ljudi iz nama dalekih i stranih zemalja.

U vrijeme crno-bijelog svijeta, davnih osamdesetih, vidjeti ih na predavanjima, u studentskim kantinama, na Korzu ili u kafićima nije bilo ništa neuobičajeno. U Rijeku su na studij često dolazili Sirijci, Libijci, Sudanci. Najčešće na Pomorski fakultet, ali bilo ih je i na tehničkim fakultetima, medicini i pedagoškome.

Empatija zagrebačkih studenata sjetila me je i na jedno kratko kampiranje, mene i Jagode Vukušić, zajedno s našim riječkim i beogradskim prijateljima, redom studentima arhitekture, fiskulture i novinarstva koji su sa sobom poveli i kolegu iz Nigerije. On je tada u Beogradu studirao na dva fakulteta. Mislim da se zvao Nugabe ili tako nekako. Sjećam se samo da mu je tata bio hodža.

Beograđani, svi redom, i dečki i djevojke, veliki zafrkanti, šalili su se tada da ulažu u njega, vode ga na ljetovanja i skijanja u Italiju, jer će on biti jedan od rijetkih u Lagosu s dva fakulteta. Zasigurno će, uvjeravali su nas dvije, dogurati do predsjednika ili barem ministra.

Ne znam, nažalost, što se kasnije zbivalo s našim nigerijskim poznanikom. Je li diplomirao i odista daleko dogurao ili je, ne daj, Bože, završio u kakvoj brodici za Europu, ali s nostalgijom razmišljam o vremenima gdje su bezbrižna druženja tog tipa, ne samo hrvatsko-srpska, nego, eto, internacionalna bila poželjna i moguća. Pa i sa djecom nigerijskih hodža.

Meni, a vjerujem i mnogim drugima iz moje generacije, već puno znači što je nakon desetljeća mržnje i dijeljenja po svim osnovama upravo s ovih naših prostora odaslana poruka ljubavi i solidarnosti, poruka da crni i bijeli životi za njih vrijede jednako… Ima nade za nas!

Mladi ljudi sa zagrebačkih i mostarskih trgova, očito siti straha i podjela svih vrsta, našli su način poručiti zajednici čiji su dio da duboko griješi kad živote i smrti vrednuje po boji kože i kontinentima s kojih žrtve dolaze.

Hoće li i mediji diljem Europe prepoznati vrijednosti iznesene u studentskome Manifestu, hoće li dati studentima i žrtvama s kojima su se tako zdušno solidarizirali zasluženi prostor, vidjet ćemo brzo.

Meni, a vjerujem i mnogim drugima iz moje generacije, već puno znači što je nakon desetljeća mržnje i dijeljenja po svim osnovama upravo s ovih naših prostora odaslana poruka ljubavi i solidarnosti, poruka da crni i bijeli životi za njih vrijede jednako…

Ima nade za nas!

Još tekstova ovog autora:

     Mozgovi okovani žilet žicom
     Dobrodošlica ispisana kundakom
     Posljednja pomast za glupost na Laudato TV
     ''Antivakser revolucija'' miloševićevskoga tipa
     A Boro a Day Keeps Illness Away
     Kad virus neodgovornosti zahvati politiku
     Respekt liječnicima, a ne za Milanovićeve pohvale zločincima
     Hrvatska iz nehata na pravoj strani
     HRT politički plijen ili javni servis?
     Čoban tjera migrante

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • argentinski roman

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1