Crkveni prezir žrtava

Eksponenti regionalnog religijskog establišmenta još uvijek se u pravilu sustežu od posjeta stratištima ”drugih” premda nas od sukoba 1990-ih dijele gotovo dva desetljeća.

U rijetkim prilikama kad to i zakašnjelo učine, to je više posljedica raznorodnih vanjskih pritisaka ili politikantskog taktiziranja nego refleks istinske vjerničke i ujedno ljudske potrebe, naznaka prijeko potrebnog radikalnog obraćenja religijskih struktura.

Raskid s diskursom podjele na ”naše” i ”njihove” žrtve u korist diskursa o svim žrtvama kao ”našim”, kao našem zajedničkom vjerničkom i istodobno ljudskom porazu, još je uvijek nezamisliv. Sukladno s tim, nezamislivo je i podizanje spomenika žrtvama ”drugih”, koje je pregazio ratnički bijes ”naših”, baš kao i pokajničko gledanje u oči i solidarno društvenopolitičko djelovanje u korist preživjelih žrtava ”drugih”, koje su umakle ratničkoj svireposti ”naših”.

No nedugo nakon što je ustrojen Haaški tribunal eksponenti regionalnog religijskog establišmenta svojski su bez razlike potrudili ”svojim” uznicima osigurati ne bilo kakvu nego povlaštenu dušobrižničku pratnju.

Neke od religijskih lidera toliko je potresla patnja ”njihovih” uznika da se nisu zadovoljili samo slanjem ovog ili onog vjerskog službenika nego su dušobrižničku pratnju uznicima nerijetko pružali i osobno. Bilo je tu mjesta i za javno ljubljenje ruku i dodjelu ordenja nakon izlaska na slobodu.

Kako nas je to poučio Dietrich Bonhoeffer, tek priznanje vlastite krivnje predstavlja znak ponovnog proboja Isusa Krista, i u samu Crkvu i u samog kršćanina ili kršćanku. Negativno kazano, strukturalno gušenje priznanja krivnje rezultira izgonom božanskog Duha iz religijskih struktura, a osobno iz vlastite nutrine

Zloslutna asimetrija između stava regionalnog religijskog establišmenta prema žrtvama ”drugih” i njihovog stava prema ”svojim” uznicima tu dakako ne završava, a proteže se čak i na njihov stav prema ”svojim” žrtvama, koje degradiraju na različite načine, pa i nijemim izručenjem kreatorima postratne socijalne bijede.

Ta je asimetrija zapravo okrunjena fenomenom, koji se danas bez okolišanja može nazvati blasfemičnom sakralizacijom ratnih zločinaca, a čini je nekoliko usko povezanih sastavnica.

Ograničimo li se na Katoličku i Srpsku pravoslavnu crkvu, riječ je o pervertiranju prakse kršćanskog dušobrižništva, pervertiranju kršćanske prakse sakramentalnog opraštanja grijeha, radikalnom okretanju haaških uznika vjerničkom životu nakon naglog obraćenja i naposljetku o promociji haaških uznika u gotovo svetačke uzore vjerničkog života.

Regionalni religijski establišment na taj je način religijske strukture izobličio u sakralne kovačnice selektivnog pamćenja, štoviše u jednu od ključnih prepreka istinskom otpočinjanju regionalnog procesa opraštanja i pomirenja, čemu su baš religijski akteri trebali krčiti put.

Eklatantan primjer fenomena sakralizacije ratnih zločinaca predstavljaju Zdravko Tolimir i Dario Kordić.

Kroz prizmu njihovog slučaja možemo naslutiti što se u okrilju kršćanskog dušobrižništva i sakramentalnog opraštanja grijeha zbivalo s drugim haaškim uznicima, ali i s desecima tisuća drugih kršćana u regiji, koji su se nakon počinjenih ratnih zlodjela utekli Crkvi, mehanički, prijetvorno ili iskreno gotovo svejedno.

Dakako, nije riječ o tome da bi se bilo kojem haaškom uzniku ili bilo kojem drugom počinitelju ratnog zlodjela trebala uskratiti kršćanska dušobrižnička pratnja, pa i sakramentalno oproštenje grijeha, nego je riječ o tome kako se to činilo i kakve to religijske i društvenopolitičke posljedice sve do danas podrazumijeva.

No za sveobuhvatno sagledavanje fenomena sakralizacije regionalnih ratnih zločinaca korisno je upoznati se s činjenicom da taj fenomen nije regionalna specifičnost. Naravno, već nam to sugerira da su njegove pretpostavke snažno ucijepljene u višestoljetne crkvene narative i praksu.

I jedan i drugi uvid izrasta iz istraživanja protestantskog i katoličkog zatvorskog dušobrižništva nacističkih počinitelja nakon Drugog svjetskog rata, koje je poduzela teologinja Katharina von Kellenbach.

U svom istraživanju povijesti zatvorskog dušobrižništva i obraćenja nacističkih zločinaca Katharina von Kellenbach došla je do nepobitnog zaključka o posvemašnjem promašaju kršćanskog diskursa o opraštanju, a na taj način i o posvemašnjem promašaju cjelokupnog kršćanskog dušobrižništva i kršćanske prakse sakramentalnog opraštanja grijeha poniklog iz njega. Posve konkretno, došlo je do izobličavanja spomenutih kršćanskih resursa u sakralnu zaštitu počinitelja.

Neke od religijskih lidera toliko je potresla patnja ”njihovih” uznika da se nisu zadovoljili samo slanjem ovog ili onog vjerskog službenika nego su dušobrižničku pratnju uznicima nerijetko pružali i osobno. Bilo je tu mjesta i za javno ljubljenje ruku i dodjelu ordenja nakon izlaska na slobodu

Dakako, Katharina von Kellenbach brižno diferencira središnje razloge, koji su doveli do toga. Riječ je prije svega o shvaćanju opraštanja grijeha, koje su gajili i počinitelji i njihovi dušobrižnici, pobliže i jedni i drugi opraštanje grijeha shvaćali su kao trenutno rasterećenje, kao puki otpis krivnje, što se fatalno proželo sa strategijama obrane i poricanja samih počinitelja.

Posve očekivano, opraštanje grijeha shvaćeno kao rez od problematične prošlosti osnažilo je stav da se anulirana prošlost više ne smije doticati, pa su se stoga zahtjevi žrtava za pravdom i kompenzacijom gotovo sustavno diskreditirali kao nedostatak njihove volje za opraštanjem.

Dakle, iz krivo shvaćenog opraštanja grijeha izrodile su se sakralne strategije ušutkavanja žrtava, drugim riječima, sakralne pretpostavke ponovnog vršenja nasilja nad žrtvama.

Štoviše, u sklopu zatvorskog dušobrižništva i sakramentalnog opraštanja grijeha kao uvjet oprosta od počinitelja, dakle na osobnoj razini, nije traženo nikakvo opipljivo djelo pokore. Primjerice, priznavanje krivnje i traženje oprosta od žrtava, pokajničko sučeljavanje s preživjelim žrtvama ili njihovim potomcima, geste nadoknade štete kad je to i u kojoj je to mjeri bilo moguće, pa makar i simbolički, osuda nečovječne politike i cjeloživotno angažiranje u cilju zacjeljivanja ratnih trauma…

Dakako, takvim javnim gestama pokore jako se dugo opirala i sama država i sama Crkva. No izostanak traženja opipljivih čina pokore i na osobnoj i na općedruštvenoj razini dodatno je osnažio kulturu poricanja i s njom usko povezanu kulturu selektivnog pamćenja u postratnom njemačkom društvu.

Dakle, u sklopu zatvorskog dušobrižništva i sakramentalnog oproštenja grijeha same žrtve nisu posjedovale nikakvu, ni političku, ni društvenu, ni sakramentalnu ulogu. Upravo to dobrim dijelom objašnjava zbog čega su nacistički počinitelji i nakon obraćenja, povratka u krilo Crkve, i dalje prezirali žrtve.

Nepokolebljivo šuteći o počinjenim zločinima, svjedočili su, sada već kao uzorni članovi Crkve, o posvemašnjoj odsutnosti bilo kakve svijesti o vlastitoj krivnji, pa stoga i nisu pomišljali na to da na bilo kakav način osude svoje ranije djelovanje.

Na toj pozadini Katharina von Kellenbach s pravom zaključuje da se cjelokupno zatvorsko dušobrižništvo i sakramentalno opraštanje grijeha nakon Drugog svjetskog rata u Njemačkoj dogodilo na štetu žrtava, raskrivajući ne samo crkvenu izdaju nego i crkveni prezir žrtava.

Posve konkretno, sakramentalno opraštanje grijeha reducirano je isključivo na odnos s Bogom, a počinitelji su gotovo magijski doživjeli iscjeljenje putem Isusove zastupničke žrtve na križu. U okrilju sakramentalnog opraštanja grijeha, pa i cjelokupnog dušobrižništva, posve su ignorirane ljudske žrtve grijeha, naprosto prezrene kao posve nebitne za oprost.

Oprost se dobivao bez bilo kakvog, političkog, emocionalnog ili moralnog sučeljavanja s nevoljama žrtava i bez traženja bilo kakvog znaka sućuti za žrtve neljudske nacističke politike i strahota koncentracijskih logora. Dakle, sakramentalno opraštanje grijeha, pa time i obraćenje, povratak u krilo Crkve, odvijao se bez nutarnjeg zaokreta u počiniteljima.

Štoviše, počinitelji su i dalje bili nepokolebljivi nacisti, ali sada prožeti dubokom fascinacijom spram ustroja Crkve, i to prije svega spram onih segmenata crkvenog ustroja, koji su bili obilježene strukturalnom sličnošću s nacističkim totalitarizmom, kao što su vojna disciplina, dogmatizam ili autoritarizam.

Eksponenti regionalnog religijskog establišmenta još uvijek se u pravilu sustežu od posjeta stratištima ”drugih” premda nas od sukoba 1990-ih dijele gotovo dva desetljeća

Niz je pokazatelja, koji upućuju na to da su nacistički obraćenici u onodobnom crkvenom bogoslužju i crkvenim obredima pronašli kompenzaciju za izgubljene esesovske rituale.

Naprosto, dogodio se zlokoban transfer nacističkog vrijednosnog sustava na vrijednosni sustav Crkve, što je, uz ostalo, omogućila njihova strukturalna sličnost, baš onako kako danas desničarski populizam prodire u crkveno tkivo upravo preko strukturalnih sličnosti Crkve i populizma.

Sveobuhvatno istraživanje Katharine von Kellenbach, oslonjeno na analizu dostupnih svjedočanstava samih počinitelja, njihovih obitelji, ali i samih dušobrižnika, dovelo ju je do zaključka da je tradicionalno moralno, pravno i teološko shvaćanje krivnje, oprosta i kajanja doživjelo posvemašnji krah pred problematikom krivnje za masovne egzekucije, strahote koncentracijskih logora i holokaust u okrilju rasne ideologije, eugenike i ratničke politike.

Jednom riječju, kršćanski diskurs i praksa opraštanja, kao i cjelokupno kršćansko dušobrižništvo, posve su kapitulirali pred strategijama obrane i poricanja nacističkih počinitelja, pred njihovim bijegom od bilo kakve, zakonske, političke ili moralne odgovornosti.

No redukcija tih kršćanskih resursa na puku farsu na osobnoj razini počinitelja, krajnje se negativno odrazila i na procese kolektivnog suočavanja s prošlošću, sakralno osnaživši kulturu poricanja općenito u društvu.

Dakako, Katharina von Kellenbach razlučuje čitav spektar uzroka, koji su doveli do toga, od neznanja dušobrižnika, nesnalaženja pred novim izazovima, preko upletenosti samih crkava u zlo nacizma, stvaranja manevarskog prostora za bijeg od sučeljavanja crkava i društva općenito od krivnje za počinjena zlodjela, do udaljavanja Crkve od židovskih korijena kršćanske sakramentalne prakse opraštanja, čemu ćemo se iznova vratiti.

Gotovo letimičan pogled na zbivanja u regiji poslije sukoba iz 1990-ih upućuje na to da je u okrilju regionalne sakralizacije ratnih zločinaca kad je u pitanju Katolička i Srpska pravoslavna crkva došlo do gotovo posvemašnje reprodukcije mehanizama i strategija, koje je u svom istraživanju detektirala Katharina von Kellenbach.

Kao eklatantan primjer toga fenomena već smo spomenuli Darija Kordića i Zdravka Tolimira.

Blasfemično je divljenje, koje prema generalu Tolimiru u povodu njegove smrti očituje njegov haaški dušobrižnik otac Vojo Bilbija, promećući ga u gotovo svetački primjer vjerničkog života, naročito vjerničkog stava spram euharistije, pa iz tog razloga citira čak i njegov poetski zapis ”Pričešće”, nastao u haaškoj ćeliji, u kojem general Tolimir haaške ćelije zbog pobožnosti uznika i njihovog dušobrižnika proglašava pravim pravoslavnim manastirom. Naprosto, general Tolimir je za oca Voju neskriveno istinski uzor i prava mjera vjerničke žudnje za Bogom.

A o bezdanu neznanja oca Voje o izvornom kršćanskom shvaćanju dušobrižništva i sakramentalnog oproštenja grijeha, karakterističnom i za katoličke dušobrižnike, svjedoči nekoliko rečenica iz jednog njegovog novinskog razgovora: ”Dolazim u zatvor da pomognem našim Srbima […] da nemaju osjećaj krivice i da ih depresija ne ubije. […] Moje nije da istražujem njihove krivice, koje samo Bog zna.”

Nepokolebljivo šuteći o počinjenim zločinima, svjedočili su, sada već kao uzorni članovi Crkve, o posvemašnjoj odsutnosti bilo kakve svijesti o vlastitoj krivnji, pa stoga i nisu pomišljali na to da na bilo kakav način osude svoje ranije djelovanje

Kordić, pak, u ćeliji doživljava Isusova ukazanja, nakon puštanja na slobodu biskup ga Košić javno rukoljubi da bi se Kordić nedugo potom prometnuo u učitelja vjere, poželjnog tumača Božje riječi, i to ne samo za ”obične” vjernike nego i za cjelokupan kler, čitavu Crkvu.

Komparacija Kordića i Isusa, ”čovjeka molitve i moralne veličine”, kako ga naziva biskup Košić, takve su, pa čak i iz usta spomenutog biskupa, da se čini da bi Isus uskoro mogao postati suvišan, jer dostatan nam je taj ”duhovni lider budućnosti Hrvata”, utjelovljenje Novog zavjeta, za mnoge živući svetac.

Dakle, i u okrilju regionalne sakralizacije ratnih zločinaca, počinitelji su se od vojnih junaka borbe za vlastiti Nacion, ”neke vrste neslužbenog političkog uglednika i nacionalnog predstavnika”, još za života prometnuli u svetačku mjeru vjerničkog života i pobožnosti.

Dakako, prvi korak na tom putu iznova je bilo pervertiranje kršćanske prakse dušobrižništva i sakramentalnog opraštanja grijeha, a na što upućuju već letimične analize dostupnih očitovanja haaških uznika i njihovih dušobrižnika.

Iznova zatičemo sve strategije, koje je u svom istraživanju detektirala i Katharina von Kellenbach, pa tako i odsutnost bilo kakve svijesti o vlastitoj krivnji i nepokolebljivo ignoriranje žrtava, i od samih počinitelja i od strane njihovih dušobrižnika.

U tom je smislu krajnje opravdano pitanje ili, bolje rečeno, krik Ivana Lovrenovića: ”Kako razumjeti da tu istu posvemašnju isključenost etičkog momenta, ili barem obične ljudske sposobnosti za suosjećanjem s patnjom i žrtvom drugih, prakticiraju i svojim prakticiranjem populariziraju i legitimiraju svećenici i hijerarsi, ljudi koji zastupaju i ovlašteno tumače vjerski pogled na svijet, na čovjeka?”

Posve očekivano, iza regionalnog pervertiranja kršćanskog dušobrižništva i sakramentalnog opraštanja grijeha, kao prvog koraka na putu sakralizacije ratnih zločinaca, kriju se posve slični motivi, koje je Katharina von Kellenbach detektirala i u njemačkom kontekstu, a prijeko je potrebno i istraživanje o tome što se u kontekstu duhovne patnje počinitelja zbivalo s islamskim narativima o krivnji, oprostu i pokajanju premda društvenopolitička zbilja već sada sugerira da je unatoč različitom teološkom okviru dolazilo do sličnih pervertiranja.

Naravno, sakralizacija ratnih zločinaca motivirana je bez razlike prije svega sakralizacijom postojeće društvenopolitičke i religijske ortodoksije. Sakralna aura, koja od kritičkog propitivanja štiti počinitelje, od kritičkog će propitivanja štititi i korifeje postojeće društvenopolitičke i religijske ortodoksije.

Nadalje, sakralizacijom počinitelja sakraliziraju se i nacionalistički projekti, na kojima počiva postojeća društvenopolitička i religijska ortodoksija. Praktično, to uključuje i sakralizaciju selektivne vizije prošlosti, koja je skopčana s kulturom poricanja. Sakralizacija ratnih zločinaca ujedno je i u funkciji ušutkavanja žrtava premda su krici žrtava preduvjet istine.

Na koncu, sakralizacija počinjenog zla predstavlja sakralno pripravljanje puta njegovim budućim mutacijama. Naposljetku, Crkva koja se rodila iz probodenog boka Žrtve izobličuje se u Crkvu, koja ponizno cjeliva ruke Počinitelja.

Naravno, nameće se i pitanje o mogućnosti zaokreta u crkvenoj i općenito religijskoj praksi. Što bi to bio preduvjet da se kršćanski diskurs o opraštanju i s njim povezano dušobrižništvo i sakramentalno opraštanje grijeha od sakralne kovačnice kulture selektivnog pamćenja preobrazi u mjesto njezine razgradnje religijsko-etičkim resursima, i to s ciljem obrane ljudskog dostojanstva žrtava, ali i ljudskog dostojanstva samih počinitelja.

Kroz prizmu njihovog slučaja možemo naslutiti što se u okrilju kršćanskog dušobrižništva i sakramentalnog opraštanja grijeha zbivalo s drugim haaškim uznicima, ali i s desecima tisuća drugih kršćana u regiji, koji su se nakon počinjenih ratnih zlodjela utekli Crkvi, mehanički, prijetvorno ili iskreno gotovo svejedno

Prvi korak na tom putu bila bi nesumnjivo redefinicija kršćanske prakse sakramentalnog opraštanja grijeha, i to u smislu povratka njezinim židovskim korijenima, prije svega načelu, koje spominje i sam Isusu. Prije prinošenja žrtve potrebno se izmiriti s bratom i sestrom!

Dakako, riječ je o povratku klasičnom učenju Crkve o nužnosti ”satisfactio opere”, o nužnosti opipljivih djela pokore, o pokorničkoj disciplini kao neizbježnom preduvjetu oprosta.

Dakle, na tragu promišljanja filozofkinje Claudije Car, opraštanje ne bismo smjeli shvaćati kao rasterećenje savjesti nego kao zadaću i breme. Za počinitelja iz njegove krivnje izrasta dužnost prema žrtvama od koje se ne može sam osloboditi. Moć razrješenja počinitelja od te dužnosti isključivo pripada žrtvama.

No breme krivnje, koje počinitelj mora natovariti na sebe, ne treba shvaćati negativno. Taj teret nije ponižavajući nego počinitelja uključuje u odgovorno prihvaćanje i izgradnju nove budućnosti. Istina je doduše da pod bremenom redovito mislimo na nešto opterećujuće, čega bismo se što prije trebali riješiti, jer nas pritišće, ali breme nas ne mora nužno vući u provaliju.

Onaj tko ga ustrajno nosi, taj razvija snagu, koja može pridonijeti tome da iznova zadobije poštovanje drugih i iznova razvije samosvijest. Pokorničku disciplinu, koju simbolizira Kajinov znak, mogli bismo razumjeti kao breme, koje se mora nositi odgovorno, kreativno i produktivno.

Prakticiranje pokorničke discipline, simbolički kazano, dobrovoljno prihvaćanje Kajinova znaka na svom čelu, iznova raskriva naše ljudsko dostojanstvo i potiče nas na pravednost, označava trajno i obvezujuće nastojanje oko obnove, koja iznova uspostavlja ljudske odnose počinitelja i žrtava.

U tom se slučaju opraštanje grijeha ne bi više shvaćalo kao plod susreta s Bogom onkraj vremena i prostora nego kao oprezno približavanje drugom, kojem smo oduzeli pravo i kojeg smo učinili nemoćnim. Na taj način shvaćeno opraštanje u nama će razbuktati neodgodiv poziv na razgradnju nepravednih privilegija, dokidanje jednostrane raspodjele moći na štetu žrtava i ozdravljenje prekinutih odnosa.

Dakle, pokornička disciplina, koju simbolizira Kajinov znak na čelu, ne predstavlja jednokratan doživljaj opraštanja nego trajni proces, koji premašuje vremensko razdoblja jedne generacije, ali ga svjesno započinje počinitelj, koji je doživio istinsko obraćenje.

Uspravan hod ne omogućuje rasterećenje nego tek dobrovoljno prihvaćanje, a iz počinjene nepravde izrasla je dužnost prema žrtvama.

Pervertiranim dušobrižništvom, izobličenom sakramentalnom praksom opraštanja grijeha, regionalne crkve uskraćuju baš to, mogućnost ponovno uspravnog hoda, i žrtvama i počiniteljima.

Umjesto da budu prostor unutar kojeg će zacjeljivati ljudskost i žrtava i počinitelja, regionalne crkve ”jeftinom” milošću od počinitelja prave povlaštene poluge selektivnog pamćenja i simboličke korifeje budućih omraza i zločina, a ”jeftina” milost je upravo milost bez križa, milost koja ne uključuje zahtjev javnog priznanja krivnje, javnog moljenja žrtava za oprost i javnog rada na zacjeljivanju ratnih rana u društvenom tkivu kao uvjeta oprosta.

Iz krivo shvaćenog opraštanja grijeha izrodile su se sakralne strategije ušutkavanja žrtava, drugim riječima, sakralne pretpostavke ponovnog vršenja nasilja nad žrtvama

Naravno, regionalne crkve, štoviše regionalni religijski establišment općenito, to ne čine i zbog toga da bi izbjegli bespoštedno sučeljavanje s vlastitom sukrivnjom za ratna i poratna zla.

A regionalne crkve trebale bi zapravo, onkraj bilo kakvog oblika trijumfalizma, na svom čelu dobrovoljno i pokajnički nositi baš Kajinov znak kao simbol trajne posvećenosti pokorničkoj disciplini, čija bi sastavnica bila, prije svega, razgradnja crkveno-političkih, a potom i društvenopolitičkih strategija, na kojima počiva regionalna kultura selektivnog pamćenja.

U tom bi slučaju i regionalno crkveno dušobrižništvo, pa i sakramentalno opraštanje grijeha u regiji, polučilo posve drugačije crkvene, pa i društvenopolitičke efekte.

Uostalom, kako nas je to poučio Dietrich Bonhoeffer, tek priznanje vlastite krivnje predstavlja znak ponovnog proboja Isusa Krista, i u samu Crkvu i u samog kršćanina ili kršćanku. Negativno kazano, strukturalno gušenje priznanja krivnje rezultira izgonom božanskog Duha iz religijskih struktura, a osobno iz vlastite nutrine.

To je prva i najvažnija poruka, koju bi regionalni religijski establišment općenito, a nadasve kršćanske crkve trebale usvojiti i prenijeti počiniteljima, a da bi njihov glas bio vjerodostojan potrebno je da i same na svom čelu dobrovoljno nose Kajinov znak kao pokorničko svjedočanstvo distanciranja od dosadašnjeg pervertiranja kršćanskog dušobrižništva i sakramentalnog opraštanja grijeha.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Čitati ga valja i danas: testamentarne misli Amosa Oza
    •  Pokajanjem do pomirenja po uzoru na Franka Buchmana
    •  Estetika kršćanskog u stvaralačkom opusu Navida Kermanija
    •  Stijenj Evanđelja zapaljen u rudarskoj jami
    •  Mirovno revolucioniranje religija i Abdul Ghaffar Khan
    •  Potraga za novim obličjem Crkve i Dorothy Day
    •  Brodolom civilizacije i mudrost Simone Weil
    •  Dorothee Sölle: Vjera i politika
    •  Nije se mirila s nepravdom u svijetu: Elizabeta Skobtsova
    •  Mistika otpora Thomasa Mertona

> Svi tekstovi ovog autora