“Crkvena šutnja” u vrijeme Hrvatskoga proljeća (3)

Hrvatsko proljeće u Glasu Koncila – nacionalni ili usputni događaj?

Iako bismo očekivali da ćemo u Glasu Koncila iz 1971. godine naći mnoštvo različitih analiza stanja u ondašnjemu jugoslavenskome društvu, posebice analiza o položaju Hrvata u jugoslavenskoj federaciji te samim tim i analiza zbivanja na hrvatskim sveučilištima i u svakodnevnoj politici, uočit ćemo međutim da o tim temama u 1971. godini Glas Koncila uopće nije pisao.

Uvodnik u Glasu Koncila, br. 1 od 10.01.1971., ne bavi se nacionalnim pitanjima niti stanjem u ondašnjoj državi, odnosno Republici Hrvatskoj, nego najavljuje da će se slijedom zaključaka II. vatikanskog sabora, ali i teoloških rasprava u Crkvi, u ”našoj domovini kao i u Crkvi svijetu” voditi otvorena diskusija ”o problemima svećeničkoga lika, poslanja i života”, a o čemu bi se trebalo raspravljati i u Zagrebu na Svećeničkom tjednu krajem siječnja 1971.[i]

Čak ni u novogodišnjem govoru zagrebačkim svećenicima nadbiskupa dr. Franje Kuharića (nadbiskup od lipnja 1970., a kardinal od veljače 1983.) nema ”ni slova” o društvenim, ekonomskim i političkim zbivanjima u Hrvatskoj.

Nadbiskup Kuharić govori o važnosti kršćanskoga zajedništva u Crkvi, socijalnoj pravdi među svećenicima, o napetostima unutar Crkve, ponajviše oko toga kako ostvarivati koncilske poruke, o značenju katoličkoga tiska (što će u toj godini biti jedna od veoma važnih tema) kao i o potrebi katoličkih teologa da u vremenu u kojemu žive ”budu promicatelji istine u ljubavi i ozbiljnosti. Jer svi koji javno govore i javno pišu uvijek moraju nastupati s velikom odgovornošću”.[ii]

Stvari je i ovdje potrebno staviti u određeni kontekst. Naime, zbog nastojanja ondašnjih katoličkih teologa okupljenih oko Glasa Koncila kao i Kršćanske sadašnjosti, a to se ponajprije odnosi na Tomislava Šagi-Bunića, profesora i dekana Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, zatim Josipa Turčinovića i Vjekoslava Bajsića, da otvore ”prozore i vrata” novim vjetrovima koji su dolazili u ”Crkvu u Hrvata” nakon II. vatikanskoga koncila, dolazi do snažnih i oštrih unutarcrkvenih rasprava.

Mladi teolozi uzeli su na sebe odgovornost promicati moderne ideje iz područja suvremene kršćanske teologije, objavljivati ih u izdanjima Kršćanske sadašnjosti koju je bio osnovao kardinal Franjo Šeper. No, za to im je trebala potpora crkvenog vrha. I dobili su je u osobi Šeperova nasljednika, u osobi nadbiskupa Franje Kuharića.

Da nadbiskup Kuharić nije stao čvrsto uz njih, mnoge bi stvari krenule krivo i oni se ne bi mogli suprotstaviti npr. javnim napadajima bosanskohercegovačkoga katoličkog publiciste Čedomila Čekade i njegovih istomišljenika.

Čekada je naime bio objavio čak i jedan knjižuljak pod naslovom ”Proigrana šansa. Fenomen ‘Glasa Koncila’ u svjetlu činjenica i dokumenata” (Đakovo, 1971.) kako bi ”oblatio” uredništvo Glasa Koncila i Kršćanske sadašnjosti optužujući ih za modernost, a koju je uredništvo Glasa Koncila nazvalo ”inkvizitorskom optužnicom”.

U tome smislu, kao osvjedočeni promicatelji suvremenih kršćanskih ideja, vjernici i neupitni pripadnici vlastitoga naroda, teolozi su se našli u žrvnju političkih nadmetanja. U svojim komentarima i javnim istupima govorili su stoga isključivo o crkvenim i religijskim pitanjima.

Temeljem takvoga stanja stvari, moglo bi se kazati da je zacijelo preporuka iz Vatikana bila da se ovaj put ne ruše tek uspostavljeni dobri odnosi između Svete Stolice i SFRJ, bez obzira na žrtve koje su tijekom Hrvatskoga proljeća podnijeli kršćani, katolici, a da im službeno crkveni vrh Katoličke Crkve među Hrvatima nije smio pomoći.

U istome broju Glas Koncila[iii] prenosi vijest iz Borbe da je ”Predsjednik Jugoslavije Josip Broz Tito odlikovao profesora ljubljanskoga teološkoga fakulteta i predsjednika Društva slovenskih katoličkih svećenika dra Stanka Cajnkara Ordenom zasluga za narod sa zlatnom zvijezdom, a dekana Teološkoga fakulteta dr. Maksa Miklavčića, kanonika stolne crkve u Mariboru dra Alojza Ostroa i župnika u Šentilju u Slovenskim Goricama Antona Ravlaša ordenom zasluga za narod sa srebrnim zrakama”. Navedena odlikovanja dodijeljena su u povodu ”životnih jubileja i za socijalističku izgradnju države”.

Ovdje bih želio napomenuti da su članovi bosansko-hercegovačkog udruženja Dobri pastir fra Josip Markušić i fra Bono Ostojić još 1955. dobili od Tita Orden bratstva i jedinstva I. reda, a da su isto odličje 1959. dobili i fra Karlo Karin, fra Mile Leko, fra Serafin Dodig i dr. Rastislav Drljić.[iv]

Već u drugome broju Glasa Koncila od 24. siječnja 1971., u komentaru posvećenom izjavi Zlatka Frida, predsjednika Komisije za vjerska pitanja Izvršnog vijeća Sabora SR Hrvatske, o potrebi istinske ravnopravnosti vjernika i onih koji ne vjeruju na svim područjima društvenoga života, objašnjava značenje pojma klerikalac, klerikalizam, a sve onako usput, kao npr. u komentaru o ”novoizabranom studentu-prorektoru Hrvatskog sveučilišta, Ivanu Zvonimiru Čičku”, kojemu se ”u nekim izjavama osporila podobnost za tu funkciju lijepeći mu, među ostalim, i etiketu ”klerikalca”.”

I ništa više o Proljeću u tome broju.

Na istoj stranici vijest o susretu zagrebačkoga nadbiskupa i predsjednika Biskupske konferencije SFRJ, dr. Franje Kuharića, s predsjednikom Izvršnoga vijeća Sabora SR Hrvatske, Dragutinom Haramijom. Iako je to bio ”kurtoazni sastanak” na njemu se razgovaralo o aktualnim pitanjima razvitka odnosa Crkve i države u SR Hrvatskoj, ”posebno o nekim novim pojavama i vidovima u okviru tih odnosa”.[v]

Možemo samo špekulirati o tome je li se razgovaralo o zbivanjima na zagrebačkom sveučilištu.

Na stranici 6. istoga broja Glas Koncila, ispod velikoga naslova ”Građanin-vjernik ima jednaka prava kao svaki drugi građanin”, opširno se izvješćuje o diskusiji Zlatka Frida na konferenciji SSRN Zagreb. U sklopu tog članka nalazi se i tekst pod naslovom ”Je li student-prorektor I. Z. Čičak klerikalist?” Prenose se izjave ondašnjega dekana KBF Tomislava Šagi-Bunića i predstojnika Instituta za teološku kulturu laika Josipa Turčinovića kao i ondašnjega rektora Hrvatskoga sveučilišta, prof. dr. Ivana Supeka.

Riječ je o suprotstavljanju težnjama u društvu o diskriminiranju vjernika u odnosu na nevjernike, ali se na kraju te obavijesti prenosi zaključak izjave rektora Supeka koju je dao u ime rektorata u kojoj stoji: ”U svojoj dugoj povijesti bilo je Hrvatsko sveučilište branik nacionalne opstojnosti, duhovne tolerantnosti i istraživanja i mora i danas, u eri znanstvene revolucije i totalne prijetnje uništenja pomoći općem podizanju na višu zaravan humanosti i mira”.

Zbog napisa u VUS-u (Vjesnik u srijedu) od 27.1.1971., koji krivo tumači dio gore spomenute izjave, prof. T. Šagi-Bunić i prof. J. Turčinović zamolili su redakciju Glasa Koncila da se njihova izjava objavi u cijelosti, a što je i učinjeno. Tom svojom izjavom željeli su razjasniti neke nedoumice oko Čičkova izbora, napominjući da je on legalno izabran na Skupštini Sveučilišta i da on tom prigodomnije izabran ni kao ”predstavnik Bogoslovnog fakulteta, a kamoli kao predstavnik Katoličke crkve”.[vi]

U istome broju nalazi se Priopćenje koje je prof. Šagi Bunić dao prigodom održavanja Svećeničkog tjedna u Zagrebu prisutnom svećenstvu, 28. siječnja 1971. godine, u povodu predstojećega Popisa pučanstva u Jugoslaviji, o tome kako bi svećenici trebali postupati kod upisa nacionalne pripadnosti.

Navedeno priopćenje napisao je sâm prof. Šagi-Bunić, jer se počelo govoriti o tome da će se na predstojećem Popisu stanovništva u Jugoslaviji, u rubrici ”Nacionalna pripadnost”, navodno moći upisati ”umjesto nacionalne pripadnosti, regionalna pripadnost: npr. Ličanin, Zagorac, Istranin, Slavonac, Dalmatinac,možda čak Turopoljac”.[vii]

Da bi katolički svećenici znali kako treba postupiti i u određenim nejasnim prilikama pomoći svojim vjernicima kako se trebaju izjasniti na predstojećem popisu pučanstva, da slučajno ne bi ”iz straha ili kakvih drugih razloga zatomili svoj nacionalni osjećaj te mjesto njega iznosili regionalni?”, Šagi-Bunić navodi da bi katolički svećenici trebali kazati vjernicima kako bi se trebali izjasniti ako bude pitanje o vjerskoj pripadnosti, no teško je reći, naglašava Šagi-Bunić ”bismo li mogli kao nešto što spada u našu redovitu službu i dužnost upozoriti ljude s propovjedaonice u pitanju upisivanja svoje nacionalne pripadnosti.”

Posebno stoga što mnogi ondašnji kršćani nisu dovoljno znali razlikovati nacionalno i religijsko. No, kako je za njega tada bilo potpuno nejasno zašto bi trebalo unositi zbrku u popisu kod izjašnjavanja o nacionalnoj /regionalnoj pripadnosti, u tom kontekstu je istaknuo: ”Kažem da za sam život naše Crkve u hrvatskome narodu nije svejedno da li se cijeli narod osjeća kao jedinica ili se počne davati podstreka procesu stvaranja regionalne svijesti koja bi zauzela mjesto nacionalne”.

U takvim bi slučajevima trebali uvoditi u Crkvu kajkavski, međimurski kao u liturgiju kao narodne jezike. Šagi-Bunić sasvim otvoreno kaže da on nije samo svećenik koji bi propovijedao, nego je on i ”građanin ove zemlje i pripadnik hrvatskoga naroda, a uz to sam kršćanin i moram imati kršćanske kreposti i odvažnosti za istinu. A to vrijedi za sve ovdje prisutne”.

A da bi svećenici mogli svojim vjernicima kazati kako se trebaju izjasniti na popisu nisu im potrebne propovjedaonice. Moglo bi im se prigovoriti. Međutim, u takvim delikatnim situacijama, kao što je nacionalno izjašnjavanje, Šagi-Bunić, pozivajući se na ondašnje političke reprezentante Stipu Šuvara i Miku Tripala, kaže doslovno ovo: ”Nije moguće da bi kod nas u ovaj čas bilo opasno za bilo kojeg čovjeka, ako bi se izjasnio da je Hrvat ili da je Srbin ili da je Slovenac i slično. To kod nas u Republici Hrvatskoj ne može i ne smije biti poslije – hajde da ga spomenem – X. plenuma; i naše političko rukovodstvo sigurno ne misli, kao što se mislilo ili bar postupalo prije desetak i više godina, da je šovinist ili blizu šovinizma već onaj koji kaže da je Hrvat ili koji to istakne. Evo ovdje možete pogledati knjigu Stipe Šuvara ”Nacije i međunacionalni odnosi” kojoj je predgovor napisao Miko Tripalo, koja sigurno nije pretjerana, pa ćete vidjeti da su ti problemi ozbiljni problemi koji imaju pravo da budu javno spominjani.”

Završavajući svoje priopćenje Šagi-Bunić poručuje svećenicima da je svatko od njih slobodan ”da ljudima u privatnim razgovorima kaže da nema razloga zašto se ne bi upisali kao Hrvati ili Slovenci itd.” i da sam ne zna razloga zašto se ne bi ”kao propovjednici i kao članovi ovoga naroda” mogli i kritički osvrnuti na to kako on kaže ”misteriozno uvođenje novih nepotrebnih cjepkanja”[viii] na tu novotariju uvođenja regionalne pripadnosti i stvaranja nedoumica kod naroda.

Tu će se nedoumicu otkloniti u tekstu ”Sve o popisu” u Vjesniku od 27. ožujka 1971., tri dana uoči početka popisa, u kojem se navodi da neće biti moguće izjašnjavanje po regionalnoj pripadnosti. Ako bi se pak netko na to i odlučio, popisivaču je preporučeno da u takvim slučajevima upiše da se osoba nije izjasnila koje je nacionalnosti. Takav stav zauzet je u to vrijeme i u Bosni i Hercegovini.

U broju 6 od 21. ožujka 1971. Glas Koncila donosi vijest o seminaru zagrebačkih komunista održanom u Krapinskim Toplicama od 19. do 21. veljače o aktualnim idejno-političkim pitanjima. Prenose se izjave Zlatka Frida i Srđana Vrcana. Naznačuje se Vrcanovo viđenje odnosa nacionalnog i religijskog. U istome broju (str. 5.) nalazi se kraći tekst o predstojećem Marijanskom kongresu koji se trebao održati u Mariji Bistrici od 12. do 14. kolovoza 1971.

U tome broju (str. 6.) nalaze se i sporenja oko strujanja unutar Crkve, donosi se sadržaj anonimnog letka u kojem se osuđuju svećenici i teolozi koji žele modernizirati Crkvu, posebno oni svećenici okupljeni oko Kršćanske sadašnjosti, ali i onih oko Glasa Koncila. Napadaju se, posebno, Šagi Bunić, Mijo Škvorc i drugi.

U navedenome broju su i tekstovi o novim tribinama na kojima se razgovara o stanju u Crkvi i odgovornosti vjernika za svoju vjerničku, ali i nacionalnu zajednicu (str. 7.) kao i tekst o ”Rehabilitaciji religije kao kulturne činjenice”, a sve temeljem stajališta prof. dr. Esada Ćimića o administrativnom ukidanju religije koje on naziva ”sakaćenje čovjeka”.

______________________________________

[i]Glas Koncila, br. 1. od 10.01.1971., str. 2.

[ii]Glas Koncila, br. 1. od 10.01.1971., str. 3.

[iii]Glas Koncila, br. 1. od 10.01.1971., str. 9.

[iv]Dobri Pastir, 1950.-1960., Sarajevo, 1960., 1.-4., str. 427.

[v]Glas Koncila, br. 2. od 24. 1.1971., str. 2.

[vi]Glas Koncila, br. 3. od 7. 2.1971., str. 9.

[vii]Glas Koncila, br. 3. od 7. 2.1971., str. 14.

[viii]Glas Koncila, br. 3. od 7. 2.1971., str. 14.

(Nastavlja se).

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  ''Crkvena šutnja'' u vrijeme Hrvatskoga proljeća (5)
    •  “Crkvena šutnja” u vrijeme Hrvatskoga proljeća (4)
    •  ''Crkvena šutnja'' u vrijeme Hrvatskoga proljeća (2)
    •  “Crkvena šutnja” u vrijeme Hrvatskoga proljeća (1)
    •  Ako Svevišnji postoji, ako je i svemoćan, zašto dopušta rat?
    •  Ima li nade za kršćanske nomade kakav je papa Franjo?
    •  Živimo li u intervalu od razmjene do razmjene mrtvih?
    •  Ukidanjem entiteta riješiti hrvatsko pitanje u BiH
    •  Kako biti vjernik u Crkvi koja ga je napustila?
    •  Nečastivi u Podmilačju kod svetoga Ive

> Svi tekstovi ovog autora