”Crkvena šutnja” u vrijeme Hrvatskoga proljeća (2)

1.O Hrvatskome proljeću iz ”pera” nadbiskupa Frane Franića

Mons. Frane Franić (Kaštel Kambelovac, 29.12.1912.  – Split, 17.III.2007.), nadbiskup metropolit splitsko-makarski, iznosi odmah na početku svojih ”Uspomena na neka crkvena događanja za vrijeme Hrvatskog proljeća i nakon njega” da ih on piše na zamolbu ondašnjega župnika župe Gospe od Otoka u Solinu, don Vinka Sanadera, koji mu je obećao da će ih objaviti u povodu proslave dvadesete obljetnice ”proslave početka pokrštavanja hrvatskoga naroda” (koja je bila 1976. godine) i tisućitu obljetnicu gradnje marijanskog prasvetišta kraljice Jelene.

Franić kaže da bi se sve to trebalo dogoditi 12. rujna 1996. godine, ”kada pada dvadeseta obljetnica te proslave” (Franić, 1996:368)[i] . Franićev tekst ima nekoliko podnaslova, kao npr. ”Nekoć solinski – olim salonitanus” u kojem on donosi sjećanja na svoje djelovanje i na zbivanja koja se tiču ”solinskoga crkvenog života” te posebno na događaje na Gospinu Otoku, dotično za vrijeme njegova ”aktivnog biskupovanja” od 1950. do 16. listopada 1988. godine. (Franić, 1996:368-370). Zatim slijedi podnaslov ”Solinski župnici koje sam ja imenovao”, zatim poglavlje ”Župa sv. Kaja”, te podnaslov ”Hrvatsko proljeće” (Franić, 1996:370-373) u kojem se nadbiskup Franić osvrće na razdoblje ”Hrvatskoga proljeća općenito”, zatim slijede potpoglavlja ”Hrvatsko proljeće u Splitu”, te tekst o ”Proslavi 1300. obljetnice početka pokrštavanja Hrvata i 1000. obljetnici gradnje Jelenina marijanskog svetišta”. Na kraju se nalazi poglavlje o ”Dva marijanska blagdana”: a) Blagdanu Gospe Velikoga hrvatskog krsnog saveza i b) Blagdanu ranjene Gospe, te poglavlje u kojem se osvrće na ”Zvonimirovu krunidbenu baziliku i Rižinice, Konkatedralu svetoga Petra u Splitu, Treću solinsku crkvu – crkvu svetih solinskih mučenika” zatim na ”Solinsku proslavu 1976.” i ”Titov ustav iz 1974. za SFRJ”.

U dijelu teksta s podnaslovom ”Hrvatsko proljeće” Franić daje svoju definiciju istog ističući pri tome da je to bilo ”vrlo značajno, u mnogom smislu, doba naše najnovije povijesti”. No, unatoč tako jasno izrečenoj konstataciji da je ”Hrvatsko proljeće” bilo u mnogome smislu ”vrlo značajno doba naše najnovije povijesti” Franić kazuje da su ga više puta pitali mnogi ”naši ugledni ljudi, osobito povjesničari najnovije hrvatske povijesti, kako se je moglo dogoditi, da je se ‘Crkva u Hrvata držala pasivno za vrijeme Hrvatskoga proljeća’.” (Franić, 370)

Smatrajući veoma važnim takva opetovana pitanja o ”crkvenoj šutnji” u vrijeme ”Hrvatskoga proljeća”, Franić je – e, da bi tu nimalo lijepu stigmu skinuo s ”crkvenoga obraza” -, naveo nekoliko odgovora koje je inače morao davati mnogim ondašnjim hrvatskim rodoljubima. U tim odgovorimaon navodi tri razloga za ”crkvenu šutnju” tijekom trajanja ”Hrvatskoga proljeća”.

Prvi razlog ”crkvene šutnje” je, smatra Franić, svima poznata činjenica da su u Kremlju i Beogradu u tom vremenu sjedili još uvijek ”boljševici takve vrste koji nisu bili kadri odreći se nikojih zločina, pa ni masovnih, da bi ‘spasili’ svoju vlast” aludirajući time na zbivanja u Čehoslovačkoj i Mađarskoj i na pobune protiv postojećih socijalističkih režima koje su ugušene sovjetskom vojnom intervencijom.

Drugi razlog nalazi se u činjenici da ”u takvoj situaciji Crkva uvijek više volibiti ‘tajni’, ali nepokolebljivi protivnik nego onaj na bojnom polju, ito koliko radi sebe toliko i radi drugih”. A to znači da sve zavisi od crkvene procjene dane situacije. Međutim, u nekim slučajevima mnogi takav oblik ponašanja razumijevaju kao ”politiku nezamjeranja” i kao politiku legitimiranja postojećih političkih režima i društvenih odnosa, a što je u suprotnosti s proročkom dimenzijom kršćanske vjere, a time i kršćanskih crkava.

Treći razlog koji navodi Franić nalazio se u bojazni vrha Katoličke crkve u Hrvatskoj da bi poticanjem ne samo svojih svećenika, sjemeništaraca i bogoslova, nego i drugih građana SR Hrvatske da aktivno sudjeluju u studentskim i sveopćim građanskim demokratskim pokretima u ondašnjoj Hrvatskoj mogla mnogo toga izgubiti, posebno stoga što su u vrhu Katoličke crkve zacijelo imali veoma dobre informacije o mogućem kraju i posljedicama studentskoga pokreta.

Naime, Franić navodi da je ”u pitanju bila sudbina naših mladih, naših srednjoškolaca i sveučilištaraca (oni su bili ono naše ili hrvatsko proljeće), a Crkva je uvijek s njima, s mladima, živjela i disala.” (Franić, 370)

Riječ je, naravno, ne samo o srednjoškolcima i sveučilištarcima civilima, nego i o sjemeništarcima i bogoslovima.

U svome svjedočenju o ”proljećarskim zbivanjima” Franić navodi da je po nagovoru ondašnjega dekana Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, prof. dr. Tomislava J. Šagi-Bunića, bio zajedno s biskupom dr. Josipom Lachom, pomoćnim zagrebačkim biskupom, u posjetu Dragutinu Haramiji, predsjedniku ondašnje hrvatske Vlade, da bi mu njih dvojica saopćili ”da se hrvatski biskupi solidariziraju u mnogim, pa i vrlo važnim stvarima s njegovom vladom, pa i s težnjama hrvatskih komunista, koji su djelovali pod vodstvom gđe. Savke Dabčević-Kučar i g. Mike Tripala.” (Franić, 370)

Prema Franićevom pripovjedanju taj posjet je organizirao dekan KBF-a, prof. dr. Tomislav J. Šagi-Bunić, i bio je to, može se reći, ”privatni” posjet dvaju pripadnika klera. Međutim, bio je to, kaže Franić, ”strogo tajan” sastanak i izveden je na vlastitu odgovornost i za njega nisu znali ostali članovi Biskupske konferencije.

Međutim, taj posjet Dragutinu Haramiji dvaju hrvatskih biskupa, Franića i Lacha, trebao je predstavnicima ondašnjih vlasti u Hrvatskoj prenijeti jamstvo, poruku, da ”prema svojem iskustvu, da po prilici jednako misle i svi ostali hrvatski biskupi.”

Sjećajući se detalja toga posjeta Franić navodi da ih je Haramija primio ”u točno određeno vrijeme”, u društvu svojih dvaju ”posebno povjerljivih suradnika” i da su njih dvojica biskupa u razgovoru osjetili ”i to ne jednom, da je hrvatsko rodoljublje predsjednika Haramije još uvijek živo”.[ii]

Osim toga, navodi Franić, ”i više nego smo mogli misliti, Predsjednik je obećavao potpunu slobodu Crkvi. S naše strane, mi smo bili zadovoljni, što je i ondašnja Hrvatska mnogo toga poduzimala da bi bila slobodna. Ali”, zapitao se Franić, ”je li ona mogla bitii samo malo slobodna u SFR Jugoslaviji?”

Možda u ovome pitanju i leži odgovor i obrazloženje ”crkvene šutnje”. Naravno, da nije mogla biti neovisna i slobodna, ali je mogla biti slobodnija i demokratskija.

Iz takvoga javnog očitovanja biskupa Franića moglo bi se zaključiti da se u crkvenome vrhu znalo da taj nacionalni pokret neće uspjeti.

Govoreći o kraju toga posjeta i rastanku s Haramijom, Franić kaže: ”Opraštajući se s nama Predsjednik je rekao, među ostalim, i ovo (čega se još uvijek živo sjećam): “Nemojmo spominjati termin nacionalizam, jer taj termin u komunističkoj terminologiji loše zvuči. Spominjimo termin patriotizam“. Mi smo pak obećali g. premijeru da ćemo njegov rad pratiti svojom dnevnom molitvom.”

Temeljno moje pitanje glasi: zašto biskupi nisu javno iskazali svoju solidarnost s politikom hrvatskoga republičkog vodstva i s politikom hrvatskih sveučilištaraca, koje su vodili hrvatski komunisti i hrvatski sveučilištarci?

Zašto su šutjeli – svejedno jesu li ili nisu znali za posljedice? Uostalom, šutjeli su, i što su dobili. Tito je imao alibi – Katolička Crkva u Hrvatskoj nije podržala hrvatske ”proljećare”; ”ušutkali” su je, zacijelo, vatikanska i jugoslavenska diplomacija, a sve radi nekih crkvenih ”viših interesa”.

U traženju odgovora na takvo odnošenje crkvenoga vrha prema zbivanjima u okviru ”Hrvatskoga proljeća” potrebno je najprije naznačiti da su u međuvremenu odnosi između Svete Stolice i SFRJ bili uznapredovali toliko da su Papa Pavao VI. i Josip Broz Tito već dulje vrijeme prije toga bili u neposrednim kontaktima, o čemu i svjedoči sam Tito u svome govoru pred Papom Pavlom VI. prigodom posjeta Vatikanu, 29. ožujka 1971.

U tome svom govoru Tito je rekao: ”Raduje me što ćemo danas moći da nepo­sredno razmijenimo mišljenje o odnosima između Jugoslavije i Svete Stolice, kao i o aktual­nim međunarodnim problemi­ma, o čemu smo i ranije, u osobnim porukama, iznosili na­ša  razmišljanja  i poglede.”[iii]

Ovdje je potrebno kazati da do ”zatopljenja” vatikansko-jugoslavenskih odnosa dolazi samo nekoliko godina nakon smrti bl. Alojzija Stepinca.[iv]

______________________________

[i]F. Franić, cit. dj., str. 368.

[ii]Kakvog li licemjerstva u ovoj izjavi! Dvojica katoličkih biskupa koji se javno ne smiju izjasniti u korist hrvatskih sveučilištaraca, seljaka i radnika, uzimaju si pravo procjenjivati ”jačinu doze” rodoljublja čovjeka koji je svojim javnim političkim djelovanjem stavio sve na kocku, svoju i sudbinu vlastite obitelji, kao i svojih suradnika, kako bi zaštitio i branio hrvatske nacionalne interese u nimalo zgodna vremena. Međutim, tome hrvatskome rodoljubu, drugu Dragutinu Haramiji, recimo to upravo ovim rječnikom, ne može se i ne smije vjerovati, samo zato što je član SKH. Jer, on kao član te organizacije teško da može biti rodoljub, makar ih i savjetovao da ne govore o nacionalizmu nego o patriotizmu. No, oni su mišljenja da vjerovati treba katoličkim biskupima koji su, čuvajući ”vlastitu kožu”, potajno radili za opće dobro.

[iii]Glas Koncila, br. 7. od 4. travnja 1971., str. 3.

[iv]Alojzije Stepinac (1898-1960), pružao je otpor najprije ustaškome (1941-1945), a potom komunističkom režimu (1945-1960). U poslijeratnome razdoblju dospio je u zatvor, jer nije podržavao novouspostavljani socijalistički poredak i jer nije pristao ”nacionalizirati” Katoličku crkvu ”u Hrvata”, ostajući vjeran Svetoj Stolici. Vatikan ga je zbog toga ogrnuo ”kardinalskim grimizom”. Međutim, samo nekoliko godina nakon njegove smrti, sredinom 1960.-ih godina, Vatikan je, imajući u vidu položaj kršćana katolika u zemljama u kojima se provodila sustavna ateizacija društva, među kojima i u Jugoslaviji (usp. knjigu prof. dr. Esada Ćimića ”Drama ateizacije”, Sarajevo 1971. i kasnija izdanja) počeo aktivno raditi na obnavljanju prekinutih diplomatskih odnosa s Jugoslavijom. Ti odnosi bili su prekinuti još 1953. godine upravo zbog dodjeljivanja kardinalske titule Alojziju Stepincu, u prosincu 1952. U procesu uspostave diplomatskih odnosa najprije je potpisan ”Protokol o međusobnim odnosima” 1966., da bi 1968. bili uspostavljeni diplomatski odnosi na razini veleposlanika, odnosno nuncija, a već krajem ožujka 1971. godine Tito je putovao u posjet u Vatikan.

(Nastavlja se)

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  ''Crkvena šutnja'' u vrijeme Hrvatskoga proljeća (5)
    •  “Crkvena šutnja” u vrijeme Hrvatskoga proljeća (4)
    •  “Crkvena šutnja” u vrijeme Hrvatskoga proljeća (3)
    •  “Crkvena šutnja” u vrijeme Hrvatskoga proljeća (1)
    •  Ako Svevišnji postoji, ako je i svemoćan, zašto dopušta rat?
    •  Ima li nade za kršćanske nomade kakav je papa Franjo?
    •  Živimo li u intervalu od razmjene do razmjene mrtvih?
    •  Ukidanjem entiteta riješiti hrvatsko pitanje u BiH
    •  Kako biti vjernik u Crkvi koja ga je napustila?
    •  Nečastivi u Podmilačju kod svetoga Ive

> Svi tekstovi ovog autora