Crkva se bori protiv pojma ”rod”, a HBK prijeti Vladi

Kad se Hrvatska biskupska konferencija osjeća primoranom poslati delegaciju hrvatskoj Vladi, mora da na pomolu vidi velike opasnosti. Povod: (ne)ratificiranje Istambulske deklaracije o suzbijanju nasilja protiv žena i nasilja u obitelji. Opasnost: dokument Vijeća Europe sadrži pojam ”rod”, dakle počiva na ”rodnoj ideologiji”.

Poznato je da je Crkva – od vrha pa do župnika u kakvoj zabiti – alergična na sam spomen riječi ”rod”, iako neće baš nikome biti jasno zašto joj je taj termin i teorija koja iza njega stoji toliko odiozan.

Istina, na HRT-u se neki dan neki mladac (svećenički kandidat?) mučio suvislo obrazložiti zašto se Katolička Crkva u Hrvatskoj protivi ratifikaciji tog dokumenta i zašto poziva sve katoličke zastupnike u Europskom parlamentu da zastupaju hrvatski stav o neprihvatljivosti deklaracije koji počiva na rodnoj ideologiji.

Kad se Hrvatska biskupska konferencija osjeća primoranom poslati delegaciju hrvatskoj Vladi, mora da na pomolu vidi velike opasnosti. Povod: (ne)ratificiranje Istambulske deklaracije o suzbijanju nasilja protiv žena i nasilja u obitelji. Opasnost: dokument Vijeća Europe sadrži pojam ”rod”, dakle počiva na ”rodnoj ideologiji”.

Poznato je da je Crkva – od vrha pa do župnika u kakvoj zabiti – alergična na sam spomen riječi ”rod”, iako neće baš nikome biti jasno zašto joj je taj termin i teorija koja iza njega stoji toliko odiozan.

Istina, na HRT-u se neki dan neki mladac (svećenički kandidat?) mučio suvislo obrazložiti zašto se Katolička Crkva u Hrvatskoj protivi ratifikaciji tog dokumenta i zašto poziva sve katoličke zastupnike u Europskom parlamentu da zastupaju hrvatski stav o neprihvatljivosti deklaracije koji počiva na rodnoj ideologiji.

Sukus stava Katoličke crkve je ovaj: ona je protiv tog dokumenta zbog činjenice da je nasilje protiv žena posljedica povijesnih odnosa zasnovanih na nejednakosti muškaraca i žena ”Nasilje protiv žena je strukturalno zadano…”

Taj crkveni ”glasnogovornik” jamačno nije pročitao ni preambulu dokumenta, a kamoli cjelokupni tekst – nego je stao izlagati što mu je netko stavio u usta. Da mi nije poznata pozadina crkvenog odbijanja Istambulske deklaracije, ni ja nakon njegovog tumačenja ne bih bila mnogo pametnija.

Sukus stava Katoličke crkve je ovaj: ona je protiv tog dokumenta zbog činjenice da je nasilje protiv žena posljedica povijesnih odnosa zasnovanih na nejednakosti muškaraca i žena ”Nasilje protiv žena je strukturalno zadano…”.

Kome sada pada na pamet latinoamerička teologija oslobođenja, na koju je Katolička Crkva – sve do pape Benedikta XVI. i s njim naglašeno oštro – također (bila) alergična, nije daleko od pravog razloga odbojnosti prema ”rodu”.

”Rod” je povijesna kategorija, baš kao i pojam ”strukturalno”; strukturalni grijeh (ili grijeh struktura, što nije isto, iako budi takvu asocijaciju) suprotno mu je ”esencijalno”, a priori (vjernik kaže: Bogom) zadano, bez ljudskog sudjelovanja, bez utjecaja, nepromjenjivo.

Dakle, zlo – u jednom slučaju gospodarsko-socijalna zaostalost i nerazvijenost, uslijed toga siromaštvo, glad, bijeda – je Bog stvorio, Bog htio. I nasilje protiv žena je, prema tome, Božja volja i što se tu ima netko buniti?

Nasilje u obitelji, koje je upereno u neusporedivo većem broju protiv žena i djece nego protiv muškarca, nasilje fizičko i psihičko, ne bi se nikako smjelo pripisati ljudskom djelovanju?

Teološke rasprave o problemu teodiceje – zašto Bog dopušta zlo na svijetu? – završavaju uvjeravanjem da zlo na svijetu ne dopušta Bog jer je Bog apsolutno dobro. No On, koji je čovjeka nadario slobodnom voljom, poštuje manifestacije čovjekove slobode, pa i kad su zle i pogubne. A rodnim tezama teolozi zapadaju u ozbiljno proturječje i teško će se izvući.

Smije li čovjek ”ispraviti” Božje stvaralaštvo i suzbijati zlo? Sudeći prema stavu Crkve o rodnoj teoriji, ne smije jer bi se ogriješio o Božje planove.

Zato se dokument Vijeća Europe, koji u čl. 11.1.bb najavljuje namjeru ”…doprinositi ukidanju svakog oblika diskriminacije žene i uspostaviti ravnopravnost muškaraca i žena jačanjem ženskih prava”, protivi planu apsolutno dobroga Boga koji je muškarca i ženu stvorio različitima – premda ”s jednakim dostojanstvom”, iako nitko još nije uspio protumačiti gdje je dostojanstvo u nejednakosti.

”Rodna teorija” (sa svojom prosvjetiteljskom i marksističkom pozadinom) ne govori o ”Bogom danim” razlikama, nego (v. čl, 3c i d: definiciju pojma ”rodno” ) o društveno-socijalno zadanim ulogama, normama ponašanja, djelatnostima, značajkama, obilježjima što ih određeno društvu smatra primjerenima muškarcima, odnosno ženama.

Rodno tumačenje spolova ukazuje najprije na neraskidivo isprepleten odnos između spola i roda, prirode i kulture. Time što se rod i njegove implikacije stavljaju u fokus razmatranja, navodi na – pogrešan –-zaključak da rodna teorija prirodu, biologiju niječe, a to je presudan razlog.

Rodna teorija, međutim, ne niječe biologiju, iako joj to njezini protivnici, napose iz pozicije katoličke antropologije, stalno iskrivljeno pripisuju.

U katoličkoj antropologiji prirodom zadan spolni identitet pretendira na to da sadrži cjelokupnu istinu o muškarcu i ženi, poglavito o ženi. Prirodni zakon se smatra podudarnim s Božjom voljom. Socijalni utjecaji na spolni identitet smatraju se sporednim, akcidentalnim dodacima, a osobe, koje ne dijele prirodno zadani spolni identitet ispada da žive protuprirodnim životom.

Čak i katolička moralna teologija dovodi u sumnju utemeljenost prirodno-pravne argumentacije, jer počiva na cirkularnom zaključku: Iz prirodom zadanim spolnim razlikama izvode se norme ponašanja, iako se spolne razlike tek pripisuju prirodi.

Priroda se smatra normativnom kategorijom, iako ona to nije iz same sebe, nego zato što ju je netko proglasio normativom.

Mladi Joseph Ratzinger, teolog i koncilski savjetnik, 1964. godine uperio je prst u neopravdano precjenjivanje ”prirodnog zakona”, u naturalistički i biologistički usmjerenu teologiju. Kao predstojnik Kongregacije za nauk vjere, pak, zreli Ratzinger je stao kritizirati sve ljudske osloboditeljske projekte kao izraz oholog, bezbožnog ”samooslobađanja” i ”samootkupljivanja”.

U toj kritici prepoznajem još jedan razlog za odbojnost crkvenih službenika prema svim prosvjetiteljskim programima u kojima su utemeljeni feminizmi, kojima je rodna teorija izoštrena osloboditeljska teorija.

”Rodno utemeljeno nasilje” znači nasilje protiv žene zato što se radi o ženi ili nasilje koje je upereno protiv žene i to neusporedivo intenzivnije.

Iskustva u ratu u Hrvatskoj i u BiH – da ne posežem za udaljenijim regijama i primjerima – morala su podučiti i muškarce u Crkvi da ima specifičnih načina nasilja protiv žena kao žena, koje je upereno protiv njihovog tradicionalnog položaja i normi.

Kad se Hrvatska biskupska konferencija osjeća primoranom poslati delegaciju hrvatskoj Vladi, mora da na pomolu vidi velike opasnosti. Povod: (ne)ratificiranje Istambulske deklaracije o suzbijanju nasilja protiv žena i nasilja u obitelji. Opasnost: dokument Vijeća Europe sadrži pojam ”rod”, dakle počiva na ”rodnoj ideologiji”

S kojim argumentom Crkva odbija iskustvenu činjenicu da nasilje može biti upereno protiv žene kao žene? Time nije iscrpno obrazložen izvor nasilja, nego usredotočen na određen aspekt, na nasilje kao odnos dominacije i podređivanja.

Mislim da znam čime rodne teorije naročito iritiraju Katoličku crkvu (druge kršćanske denominacije ne reagiraju tako osjetljivo na rodne aspekte): Poglavlje II.I, čl. 12 u kontekstu ”prevencija” obvezuje zemlje potpisnice na mjere kojima će ukloniti socijalne i kulturne uzore ponašanja koji su utemeljeni na predrasudama zbog ”običaja, tradicija, vjerskih uvjerenja” vezanih uz prevlast muškarca i podređenost žene.

Zemlje potpisnice moraju se pobrinuti za to da vjerske i kulturalne tradicije (među inima se spominje i ”obiteljska”, odnosno plemenska čast”) ne mogu poslužiti kao opravdanje obiteljskog nasilja, nasilja nad ženama i djecom.

Drugim riječima: dokument Vijeća Europe relativizira tradicije – nekima toliko drage – kojima se prevlast muškarca može ”obrazložiti” jedinim argumentom: ”Tako mora biti, jer je oduvijek tako bilo”.

Katoličko odbijanje nekih reformskih zahtjeva (zabrana zaređenja žena, zabrana pristupa ženama crkvenim službama, ukidanje celibata) Crkva upravo opravdava predajom, iako je predaja (tradicija) selektivan proces iz kojeg je izlučeno sve što se nije dalo uklopiti u zadani model.

I u tome djeluje cirkularni zaključak, jer za to što se uklapa i što treba eliminirati nema drugih kriterija osim tog što jest: zabrana za žene, dominacija muškaraca – tko još može vjerovati da podređenost žena nije plod povijesno nastalih struktura? Razvijale se, mogu se, dakle, i ukloniti.

Naposljetku, Katolička Crkva je zabrinuta da ”rodna teorija” znači ili pridonosi ”rehabilitaciji” homoseksualnosti, transseksualnosti i raznim oblicima suživota spolova mimo braka prema kršćanskom shvaćanju braka i obitelji.

Istina je da autori dokumenta Vijeća Europe propisuju vladama da i takvim osobama osiguraju temeljna ljudska prava i njihovu zaštitu, jer i takve osobe mogu postati žrtvama nasilja u kući, u javnosti. One zato moraju biti zaštićivane, iako se ne uklapaju u modele ponašanja kakve tradicije, vjere, običaji propisuju ženama, odnosno muškarcima.

Svaka čast HDZ-ovim zastupnicama u Europskom parlamentu, napose Dubravki Šuici što je skupila hrabrosti usprotiviti se pokušajima ”konzervativaca”; smatram da je ”konzervativizam” za one koji su protiv zaštite od rodno uvjetovane diskriminacije neprimjeren eufemizam.

Svojim argumentima protiv ratificiranja zaslužuju tek usporedbu s papigama.

Pitam njih, pitam prije svega Hrvatsku biskupsku konferenciju, s kojim obrazloženjem i s kojim pravom žele nekome uskratiti zaštitu temeljnih prava?

Jesu li kršćanska predaja, jesu li tradicija i običaji, čak i Sveto pismo, sa svojom iz nomadske prapovijesti izvedenom diskriminacijom žena, bitniji od života i tjelesne nepovredivosti?

Može li se nasilje nad ženama opravdavati Bogom danom zapovijedi ili su ti muškarci u Crkvi samo radi svojih prava i svoje dominantne pozicije bez senzibilnosti za drugi spol?

U tom slučaju, ako Hrvatska biskupska konferencija kani utjecati na Vladu, biskupi će se opredijeliti za prilično kratkoročnu pobjedu, za ”pobjedu” koja je u biti sramotna izdaja njihovih poslanja i opredjeljenja Crkve: biti na strani onih koji nemaju glasa. Mutatis mutandis. To vrijedi i za Vladu ako se slomi pod pritiscima Crkve.

Taj crkveni ”glasnogovornik” jamačno nije pročitao ni preambulu dokumenta, a kamoli cjelokupni tekst – nego je stao izlagati što mu je netko stavio u usta. Da mi nije poznata pozadina crkvenog odbijanja Istambulske deklaracije, ni ja nakon njegovog tumačenja ne bih bila mnogo pametnija.

Sukus stava Katoličke crkve je ovaj: ona je protiv tog dokumenta zbog činjenice da je nasilje protiv žena posljedica povijesnih odnosa zasnovanih na nejednakosti muškaraca i žena ”Nasilje protiv žena je strukturalno zadano…”.

Kome sada pada na pamet latinoamerička teologija oslobođenja, na koju je Katolička Crkva – sve do pape Benedikta XVI. i s njim naglašeno oštro – također (bila) alergična, nije daleko od pravog razloga odbojnosti prema ”rodu”.

”Rod” je povijesna kategorija, baš kao i pojam ”strukturalno”; strukturalni grijeh (ili grijeh struktura, što nije isto, iako budi takvu asocijaciju) suprotno mu je ”esencijalno”, a priori (vjernik kaže: Bogom) zadano, bez ljudskog sudjelovanja, bez utjecaja, nepromjenjivo.

Dakle, zlo – u jednom slučaju gospodarsko-socijalna zaostalost i nerazvijenost, uslijed toga siromaštvo, glad, bijeda – je Bog stvorio, Bog htio. I nasilje protiv žena je, prema tome, Božja volja i što se tu ima netko buniti?

Nasilje u obitelji, koje je upereno u neusporedivo većem broju protiv žena i djece nego protiv muškarca, nasilje fizičko i psihičko, ne bi se nikako smjelo pripisati ljudskom djelovanju?

Teološke rasprave o problemu teodiceje – zašto Bog dopušta zlo na svijetu? – završavaju uvjeravanjem da zlo na svijetu ne dopušta Bog jer je Bog apsolutno dobro. No On, koji je čovjeka nadario slobodnom voljom, poštuje manifestacije čovjekove slobode, pa i kad su zle i pogubne. A rodnim tezama teolozi zapadaju u ozbiljno proturječje i teško će se izvući

Teološke rasprave o problemu teodiceje – zašto Bog dopušta zlo na svijetu? – završavaju uvjeravanjem da zlo na svijetu ne dopušta Bog jer je Bog apsolutno dobro. No On, koji je čovjeka nadario slobodnom voljom, poštuje manifestacije čovjekove slobode, pa i kad su zle i pogubne. A rodnim tezama teolozi zapadaju u ozbiljno proturječje i teško će se izvući.

Smije li čovjek ”ispraviti” Božje stvaralaštvo i suzbijati zlo? Sudeći prema stavu Crkve o rodnoj teoriji, ne smije jer bi se ogriješio o Božje planove.

Zato se dokument Vijeća Europe, koji u čl. 11.1.bb najavljuje namjeru ”…doprinositi ukidanju svakog oblika diskriminacije žene i uspostaviti ravnopravnost muškaraca i žena jačanjem ženskih prava”, protivi planu apsolutno dobroga Boga koji je muškarca i ženu stvorio različitima – premda ”s jednakim dostojanstvom”, iako nitko još nije uspio protumačiti gdje je dostojanstvo u nejednakosti.

”Rodna teorija” (sa svojom prosvjetiteljskom i marksističkom pozadinom) ne govori o ”Bogom danim” razlikama, nego (v. čl, 3c i d: definiciju pojma ”rodno” ) o društveno-socijalno zadanim ulogama, normama ponašanja, djelatnostima, značajkama, obilježjima što ih određeno društvu smatra primjerenima muškarcima, odnosno ženama.

Rodno tumačenje spolova ukazuje najprije na neraskidivo isprepleten odnos između spola i roda, prirode i kulture. Time što se rod i njegove implikacije stavljaju u fokus razmatranja, navodi na – pogrešan –-zaključak da rodna teorija prirodu, biologiju niječe, a to je presudan razlog.

Rodna teorija, međutim, ne niječe biologiju, iako joj to njezini protivnici, napose iz pozicije katoličke antropologije, stalno iskrivljeno pripisuju.

U katoličkoj antropologiji prirodom zadan spolni identitet pretendira na to da sadrži cjelokupnu istinu o muškarcu i ženi, poglavito o ženi. Prirodni zakon se smatra podudarnim s Božjom voljom. Socijalni utjecaji na spolni identitet smatraju se sporednim, akcidentalnim dodacima, a osobe, koje ne dijele prirodno zadani spolni identitet ispada da žive protuprirodnim životom.

Čak i katolička moralna teologija dovodi u sumnju utemeljenost prirodno-pravne argumentacije, jer počiva na cirkularnom zaključku: Iz prirodom zadanim spolnim razlikama izvode se norme ponašanja, iako se spolne razlike tek pripisuju prirodi.

Priroda se smatra normativnom kategorijom, iako ona to nije iz same sebe, nego zato što ju je netko proglasio normativom.

Mladi Joseph Ratzinger, teolog i koncilski savjetnik, 1964. godine uperio je prst u neopravdano precjenjivanje ”prirodnog zakona”, u naturalistički i biologistički usmjerenu teologiju. Kao predstojnik Kongregacije za nauk vjere, pak, zreli Ratzinger je stao kritizirati sve ljudske osloboditeljske projekte kao izraz oholog, bezbožnog ”samooslobađanja” i ”samootkupljivanja”.

U toj kritici prepoznajem još jedan razlog za odbojnost crkvenih službenika prema svim prosvjetiteljskim programima u kojima su utemeljeni feminizmi, kojima je rodna teorija izoštrena osloboditeljska teorija.

”Rodno utemeljeno nasilje” znači nasilje protiv žene zato što se radi o ženi ili nasilje koje je upereno protiv žene i to neusporedivo intenzivnije.

Iskustva u ratu u Hrvatskoj i u BiH – da ne posežem za udaljenijim regijama i primjerima – morala su podučiti i muškarce u Crkvi da ima specifičnih načina nasilja protiv žena kao žena, koje je upereno protiv njihovog tradicionalnog položaja i normi.

S kojim argumentom Crkva odbija iskustvenu činjenicu da nasilje može biti upereno protiv žene kao žene? Time nije iscrpno obrazložen izvor nasilja, nego usredotočen na određen aspekt, na nasilje kao odnos dominacije i podređivanja.

Mislim da znam čime rodne teorije naročito iritiraju Katoličku crkvu (druge kršćanske denominacije ne reagiraju tako osjetljivo na rodne aspekte): Poglavlje II.I, čl. 12 u kontekstu ”prevencija” obvezuje zemlje potpisnice na mjere kojima će ukloniti socijalne i kulturne uzore ponašanja koji su utemeljeni na predrasudama zbog ”običaja, tradicija, vjerskih uvjerenja” vezanih uz prevlast muškarca i podređenost žene.

Zemlje potpisnice moraju se pobrinuti za to da vjerske i kulturalne tradicije (među inima se spominje i ”obiteljska”, odnosno plemenska čast”) ne mogu poslužiti kao opravdanje obiteljskog nasilja, nasilja nad ženama i djecom.

Drugim riječima: dokument Vijeća Europe relativizira tradicije – nekima toliko drage – kojima se prevlast muškarca može ”obrazložiti” jedinim argumentom: ”Tako mora biti, jer je oduvijek tako bilo”.

Katoličko odbijanje nekih reformskih zahtjeva (zabrana zaređenja žena, zabrana pristupa ženama crkvenim službama, ukidanje celibata) Crkva upravo opravdava predajom, iako je predaja (tradicija) selektivan proces iz kojeg je izlučeno sve što se nije dalo uklopiti u zadani model.

I u tome djeluje cirkularni zaključak, jer za to što se uklapa i što treba eliminirati nema drugih kriterija osim tog što jest: zabrana za žene, dominacija muškaraca – tko još može vjerovati da podređenost žena nije plod povijesno nastalih struktura? Razvijale se, mogu se, dakle, i ukloniti.

Naposljetku, Katolička Crkva je zabrinuta da ”rodna teorija” znači ili pridonosi ”rehabilitaciji” homoseksualnosti, transseksualnosti i raznim oblicima suživota spolova mimo braka prema kršćanskom shvaćanju braka i obitelji.

U katoličkoj antropologiji prirodom zadan spolni identitet pretendira na to da sadrži cjelokupnu istinu o muškarcu i ženi, poglavito o ženi. Prirodni zakon se smatra podudarnim s Božjom voljom. Socijalni utjecaji na spolni identitet smatraju se sporednim, akcidentalnim dodacima, a osobe, koje ne dijele prirodno zadani spolni identitet ispada da žive protuprirodnim životom

Istina je da autori dokumenta Vijeća Europe propisuju vladama da i takvim osobama osiguraju temeljna ljudska prava i njihovu zaštitu, jer i takve osobe mogu postati žrtvama nasilja u kući, u javnosti. One zato moraju biti zaštićivane, iako se ne uklapaju u modele ponašanja kakve tradicije, vjere, običaji propisuju ženama, odnosno muškarcima.

Svaka čast HDZ-ovim zastupnicama u Europskom parlamentu, napose Dubravki Šuici što je skupila hrabrosti usprotiviti se pokušajima ”konzervativaca”; smatram da je ”konzervativizam” za one koji su protiv zaštite od rodno uvjetovane diskriminacije neprimjeren eufemizam.

Svojim argumentima protiv ratificiranja zaslužuju tek usporedbu s papigama.

Pitam njih, pitam prije svega Hrvatsku biskupsku konferenciju, s kojim obrazloženjem i s kojim pravom žele nekome uskratiti zaštitu temeljnih prava?

Jesu li kršćanska predaja, jesu li tradicija i običaji, čak i Sveto pismo, sa svojom iz nomadske prapovijesti izvedenom diskriminacijom žena, bitniji od života i tjelesne nepovredivosti?

Može li se nasilje nad ženama opravdavati Bogom danom zapovijedi ili su ti muškarci u Crkvi samo radi svojih prava i svoje dominantne pozicije bez senzibilnosti za drugi spol?

U tom slučaju, ako Hrvatska biskupska konferencija kani utjecati na Vladu, biskupi će se opredijeliti za prilično kratkoročnu pobjedu, za ”pobjedu” koja je u biti sramotna izdaja njihovih poslanja i opredjeljenja Crkve: biti na strani onih koji nemaju glasa. Mutatis mutandis. To vrijedi i za Vladu ako se slomi pod pritiscima Crkve.

    •  Različita vrijednost – jednako dostojanstvo
    •  Užasnuta sam Milanovićevim kršenjem Ustava
    •  Empatija kao civilizacijski iskorak za humaniste i kršćane
    •  Postaje li oružje namijenjeno Ukrajini put prema miru
    •  Govore o nama, ali ne i s nama, pak Hrvatska klizi u praktični ateizam
    •  Poučci za današnje doba iz dviju knjiga o Papi koji je šutio
    •  Što čini totalitarna vlast sa svojim podanicima
    •  Ostvarenje mira bez oružja – moguće ili iluzija?
    •  Izrael – Palestina: Protiv svrstavanja i jednostranosti
    •  Prva skupština Sinode o sinodalnosti: Zabrinuti za tradiciju

> Svi tekstovi ovog autora