Covid-19 i naše slobode (2)

(Opaska uredništva: Donosimo u nastavcima članak Doc. dr. sc. Sunčane Roksandić, s Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, voditeljice hrvatske jedinice UNESCO Chair in bioethics i Kristijana Grđana, člana hrvatske jedinice UNESCO Chair in bioethics i člana upravnog Odbora Mental Health Europe).

2.Opseg ograničenja prava na slobodu kretanja i nadležnost za donošenje odluka

Odredbom iz točke I. Odluke o zabrani napuštanja mjesta prebivališta i stalnog boravka u Republici Hrvatskoj (NN 35/2020; dalje Odluka), među prvim donesenim odlukama u ovoj pandemiji koje drastično zadiru u prava građana, propisano je da se zabranjuje napuštanje mjesta prebivališta i stalnog boravka, s obzirom na to da na pojedinim područjima postoji znatno povećani rizik od prijenosa bolesti Covid-19, a kako bi se smanjila mogućnost daljnjeg širenja bolesti.

Točkom II. Odluke zabrana napuštanja mjesta prebivališta i stalnog boravka u Republici Hrvatskoj nije se odnosila na:

Pravodobno djelovanje ograničeno je temeljenim načelima obavljanja zdravstvene djelatnosti, kao i načelom razmjernosti u ograničavanju pojedinih ljudskih prava

1. a) promet i kretanje nužno za opskrbu navedenih područja;
2. b) dnevne migracije zaposlenih u službama bitnim za: pružanje zdravstvene i veterinarske zaštite, dostavu lijekova i sanitetskog materijala, održavanje komunalne djelatnosti, vodoopskrbe i odvodnje, opskrbe plinom i strujom, zaštitarske službe;
3. c) izvješćivanje javnosti;
4. d) stanovnike koji zahtijevaju hitnu medicinsku skrb;
5. e) kretanje iz vitalnih obiteljskih razloga, poput pružanja skrbi djeci ili starijim osobama ili kupnje hrane i osnovnih potrepština;
6. f) putovanja na posao i s posla ako je obavljanje posla nužno i ne može se obaviti od kuće te
7. g) žurne i operativne službe koje sudjeluju u sprečavanju širenja bolesti Covid-19.

Točkom III. Odluke propisano je da svatko tko ulazi i izlazi s područja obuhvaćenih Odlukom, mora poštivati mjere socijalnog distanciranja, nezadržavanja na javnim prostorima te posjedovati valjanu propusnicu.

Točkom IV. Odluke propisano je da stožeri civilne zaštite i Ravnateljstvo policije osiguravaju provedbu i nadzor provođenja mjera iz Odluke. Ta je Odluka prestala važiti 11. svibnja 2020.

Donošenje ove Odluke, međutim, bilo je i prije usvajanja čl. 22. a Zakona o civilnoj zaštiti (ZCZ) i u nadležnosti ministra zdravstva (čl. 47. st. 2. toč. 8. Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti (ZZPZB) pa nije posve jasno zašto je Vlada Republike Hrvatske pribjegla prebacivanju nadležnosti s ministra zdravstva na Stožer, iako je jasno, temeljem odredba ZCZ-a, da je uloga Stožera iznimno bitna kada se radi o pandemiji koja je takvom proglašena od strane Svjetske zdravstvene organizacije i predstavlja time, globalni i nacionalni sigurnosni problem.

Ipak takvo preuzimanje ovlaštenja u ovom konkretnom slučaju nije bilo, po našem mišljenju, sasvim opravdano pojavom nove epidemije Covid-19, jer tadašnje odredbe ZZPZB-a, iako manjkave u određenim segmentima, pokrivale su moguće reakcije na epidemije svih mogućih zaraznih bolesti, što je iznimno bitno za brzo sprečavanje širenja zaraznih bolesti predlaganjem potrebnih mjera.

Naravno, pravodobno djelovanje ograničeno je temeljenim načelima obavljanja zdravstvene djelatnosti, kao i načelom razmjernosti u ograničavanju pojedinih ljudskih prava.

Jasno je da je potreba suradnje svih tijela u suzbijanju pandemije i međuresorna suradnja iznimno bitna i neizostavna za kontrolu pandemije, ali mislimo da bi ipak poruka javnosti bila drugačija da se prvenstveno primijenila odredba čl. 47. ZZPZB-a

Naime, posve je nejasno zašto bi se za teoretski slučaj pojave epidemije neke opasne zarazne bolesti, primjenjivale odredbe ZZPZB-a, a da se po pitanju Covida-19 ne primjenjuju odredbe ZZPZB-a, već se primijenila odredba čl. 22. Zakona o sustavu civilne zaštite, a ne Zakona koji je primarno donesen za zaštitu pučanstva od zaraznih bolesti.

Neumanjujući neizostavnu ulogu Stožera u koordinaciji i pravodobnom reagiranju na pandemiju, odabiranje čl. 22. ZCZ-a, a ne čl. 47. ZZPZB-a za donošenje ove mjere upućuje i na ozbiljnu mogućnost da postojeće zdravstvene vlasti ne mogu same za sebe optimalno funkcionirati u slučaju pojave globalne epidemije zaraznih bolesti bez pomoći redarstvenih vlasti i da se zbog toga mora pribjeći mjerama kontrole kretanja pučanstva za koje su primarno odgovorne redarstvene vlasti, odnosno ministar unutarnjih poslova.

Jasno je da je potreba suradnje svih tijela u suzbijanju pandemije i međuresorna suradnja iznimno bitna i neizostavna za kontrolu pandemije, ali mislimo da bi ipak poruka javnosti bila drugačija da se prvenstveno primijenila odredba čl. 47. ZZPZB-a.

Upravo je pribjegavanjem tim mjerama, koje i putem redarstvenih vlasti značajno zadiru u ljudska prava, prvenstveno dan argument onim stručnjacima koji naglašavaju da je Hrvatska trebala proglasiti izvanredno stanje pojavom prvog vala ove svjetske epidemije.

Izmjene ZZPZB-a koje su uslijedile u travnju 2020. pokušale su taj disparitet riješiti.

(Nastavlja se).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  COVID-19 i naše slobode (7) - Pitanje samoizolacije
    •  Covid-19 i naše slobode (6)
    •  Covid-19 i naše slobode (5)
    •  Covid-19 i naše slobode (4)
    •  Covid-19 i naše slobode (3)
    •  Covid-19 i naše slobode (1)

> Svi tekstovi ovog autora