Cjepivo protiv Covida malo ”čudo” koje će spasiti mnoge

Prošlo je 38 godina od prve transplantacije koštane srži u Hrvatskoj.

Liječenje je provedeno u osobe s teškom aplazijom koštane srži. U toj bolesti koštana srž je potpuno uništena pa se ne stvaraju zrele stanice krvi, crvene i bijele krvne stanice, te krvne pločice. Zamijeniti odnosno presaditi zdravu koštanu srž jedina je mogućnost izlječenja.

Nakon prve transplantacije provedeno je liječenje velikog broja bolesnika poglavito onih koji su oboljeli od leukemije. Danas se prosječno liječi nešto više od 100 bolesnika. Velikom broju bolesnika, kako se slikovito zna govoriti, vraćena je njihova izgubljena budućnost.

U to vrijeme Hrvatska je ubrajana u srednje razvijene zemlje u tranziciji. Primjena tako skupe metode liječenja odmah se doimala nerealnom. Za zdravstvo se izdvajalo 70 dolara po glavi stanovnika. Inozemni dug je iznosio preko 20 bilijuna dolara.

Postavila se dilema je li primjena liječenja nerazumna odluka ili najbolji loš izbor. Većina oponenata izrijekom ”transplantacija ili vakcinacija” željela je naglasiti prioritet zemlje s niskim izdvajanjima za zdravstvo.

Važnije je spriječiti i štititi veliki broj stanovništva, a ne liječiti nekolicinu. S javno zdravstvenog stajališta to je primjeren i racionalan pristup.

Diferentne metode liječenja kao transplantacija nisu jedini pokazatelj nesklada mogućnosti i medicinskog napretka. Nabavka CT uređaja, npr. veći je prioritet nego bilo koji javno-zdravstveni problem.

Kako objasniti takav pristup. Je li razlog što se liječnici vole igrati s egzotičnim i skupim igračkama, što liječnička elita odlučuje o medicinskim troškovima pa je sukob interesa više nego očit?

Transplantacija ne samo koštane srži već transplantacija tkiva i organa omogućila je kvalitetno liječenje značajnog broja teških bolesti. No isto tako s druge strane transplantacija je otvorila vrata kvalitetnijoj medicini uvođenjem niza dijagnostičkih i terapijskih postupaka koji prate sam akt liječenja transplantacijom

U javnosti nekoliko spektakularnih izlječenja ima puno veći neposredni odjek nego skrb javno-zdravstvenih problema. Navedena objašnjenja nisu ni u kom slučaju dostatna da objasne pristup i nastojanja primjene medicinskog znanja i visoko diferentne tehnologije u trećem svijetu.

Jednom kada je CT uređaj stvoren u razvijenim državama, je li moguće zabraniti njegovu primjenu u drugim manje razvijenim zemljama? Je li moralno takvo razmišljanje o trećem svijetu pogotovo u situaciji stalnog pritiska globalnog sustava ekonomije, znanosti i tehnologije koji ne prepoznaju granice?

U to vrijeme spoznaje o mogućnosti izlječenja, do tada u pravilu smrtnih bolesti s kratkotrajnim preživljenjem, vrlo brzo su se širile svijetom pa i u nas.

Osjećaj beznađa da ne postoji mogućnost liječenja zamijenila je frustracija da se liječenje provodi u inozemstvu i nije dostupno našim građanima.

Stoga su tada bili potpuno razumljivi zahtjevi za liječenje u inozemstvu. Cijene takvog liječenja iznimno su velike. U takvim situacijama rasprava o racionalnoj razdiobi financijskih sredstava kada se zna da će ti, npr. vlastito dijete umrijeti, činjenica je koja nikad ne može biti prihvaćena.

Zato su u tom času postojale samo dvije opcije: liječenje bolesnika u inozemstvu ili transplantacija koštane srži u Hrvatskoj.

Druga opcija se činila prihvatljivijom iz niza razloga. Bolesnici su se liječili kod kuće u familijarnom okruženju uz medicinsko osoblje istog govornog i kulturnog područja; bolesnici nisu trebali putovati u inozemstvo, i njihovo dugotrajno praćenje i skrb bila je daleko jednostavnija.

S ekonomskog stajališta transplantacija kod kuće bila je značajno jeftinija, jer su troškovi liječenja i plaće medicinskih djelatnika značajno niže nego u inozemstvu. Tako se za troškove jedne transplantacije u inozemstvu u Hrvatskoj liječilo pet bolesnika.

U visoko razvijenim zemljama koje su perjanice medicinske profesije i znanosti također postoje slični problemi. U SAD-u prenatalna skrb i druge preventivne mjere često su zanemarene u usporedbi s nabavkom CT uređaja.

Javni vapaj za liječenje djeteta transplantacijom jetre u SAD-u imao je daleko veći odjek od manje spektakularnog preventivnog pristupa za smanjenje smrtnosti u djece.

Svjedoci smo i u nas događanja oko liječenja dviju djevojčica u SAD-u, kada su se prikupljala sredstva za njihovo liječenje. I u SAD-u javnom propagandom osigurala se financijska potpora za transplantaciju jetre.

Koncept uvođenja visoko diferentne medicine svakako znači veliki napredak i može očuvati značajan broj života. Ali taj je koncept ipak nepravedan jer ne poštuje načelo jednakosti svih živih bića.

Temeljem načela jednakosti teško je prihvatiti da se bolesnik u Luandi neće jednako liječiti kao onaj u Londonu. S druge strane odgovor roditelja u Luandi i Londonu na pitanje kako je liječenje njihova djeteta prezahtjevno i nije moguće, jer se sredstvima za liječenje može sačuvati veliki broj anonimne djece, bit će potpuno jednak.

Pišem ovaj tekst u trenutku kada je cijepljenje protiv Covida-19 naš glavni zdravstveni problem, bolje reći prioritet. Svi su ostali zdravstveni problemi nekako u drugom planu.

Bolesti srca i krvnih žila, zloćudni tumori i druge bolesti nisu nestale. One su tu. I dalje će nametati dilemu novih skupih metoda liječenja i preventivne medicine. Zapravo dileme nema. Potrebno je i jedno i drugo.

I nešto što se čini važnim. Nove skupe metode liječenja nisu samo za nekoliko oboljelih, tj. čuda medicine. Njihova primjena značajno podiže kvalitetu medicine, te na taj način pridonosi i djelotvornijoj i usmjerenoj preventivnoj medicini.

U vrijeme kada je započela primjena transplantacije nije bilo moguće prepoznati njen utjecaj na razvoj medicine. Smatralo se da je upravo obrnuto, dosegnuti razvoj medicine omogućuje primjenu sofisticiranih i visoko-diferentnih dijagnostičkih i terapijskih postupaka. Dosegnuti razvoj medicine znači da je moguće primijeniti transplantaciju.

U javnosti nekoliko spektakularnih izlječenja ima puno veći neposredni odjek nego skrb javno-zdravstvenih problema. Navedena objašnjenja nisu ni u kom slučaju dostatna da objasne pristup i nastojanja primjene medicinskog znanja i visoko diferentne tehnologije u trećem svijetu

To je načelo vrijedilo za razvijene zemlje. U nas je trebalo stvarati preduvjete. Trebalo je razviti i osigurati prostorne kapaciteta koji su specifični za taj vid liječenja, ali što je važnije trebalo je osigurati brojne dijagnostičke i laboratorijske postupke.

Tako je transplantacija trebala, ali i potaknula razvoj transfuzije, citologije i patologije, imunologije, molekularne genetike, infektologije.

Danas gotovo 40 godina nakon uvođenja transplantacije sve su te grane medicine napredovale i omogućile kvalitetniji način liječenja i nisu samo služile transplantaciji; one su bile i postale svakodnevna rutina cjelokupne kliničke medicine.

Njihova visoka kvaliteta osigurala je mogućnost adekvatne, suvremene dijagnostike i, što je važno, povećala osjetljivost preventivnih dijagnostičkih mjera u zloćudnih tumora.

Transplantacija ne samo koštane srži već transplantacija tkiva i organa omogućila je kvalitetno liječenje značajnog broja teških bolesti. No isto tako s druge strane transplantacija je otvorila vrata kvalitetnijoj medicini uvođenjem niza dijagnostičkih i terapijskih postupaka koji prate sam akt liječenja transplantacijom.

I na kraju ponovno želim naglasiti: Treba li nastaviti uvoditi ”čuda” za nekolicinu koja ograničavaju neophodno za većinu?! Meni se čini da danas ima sve više dokaza kako su ”čuda” prijeko potrebna i većini.

Zar genetske metode koje su korištene za izradu cjepiva protiv Covida-19 nisu mala ”čuda” koja će spasiti i produžiti život velikom broju ljudi.

Prosudite sami.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Zabrana upravljanja vozilom nije problem liječnika
    •  Postoji li radno vrijeme u zdravstvu?
    •  Za kvalitetu u medicini - međunarodna prepoznatljivost
    •  Što nas čini Europljanima – izborni zakon ili Schengen
    •  Dodir i riječ su ključ zdravstvene pismenosti
    •  Izgubljene vrijednosti akademske zajednice
    •  Liste čekanja treba ukinuti jer su plodno tlo korupcije
    •  Medicina nije ceh
    •  SOS za zdravstvo
    •  Nakon 40 godina od prve transplantacije koštane srži

> Svi tekstovi ovog autora