Čitajući Radomira Konstantinovića u Sarajevu (4)

Pohvala nepristojnosti

Važan pokazatelj trijumfa palanačkog duha u nekom društvu je – ne propušta nas na to podsjetiti Konstantinović – izjednačavanje pristojnosti i kulture, štoviše redukcija kulture na službu pristojnosti.

Neurotično normativan i deterministički, palanački duh sve oko sebe želi svesti na jedan i to unaprijed zadan obrazac kako bi mu sve, pripitomljeno steznikom ”rutine”, ”automatizma” i ”stila”, u palanci lišenoj složenosti, raznolikosti, novoga, rizika i pomutnje služilo, onako kako se to ”pristoji”, u vječitoj reprodukciji ”palanačke jučerašnjice”, obogotvorenog statusa quo, naprosto unaprijed propisanih obrazaca ”duha” i ”kulture”, kao neupitnih rješenja za život.

No da bi se, željan sveopćeg tutorstva, uspeo na nedodirljivi društveni Olimp, za palanački duh je, neovisno o njegovoj trenutnoj ideološkoj znački, uvijek bilo presudno na taj način prvo i prije svega pripitomiti kulturu.

Iz tog razloga nije začudno što i u kontekstu regionalnog i u kontekstu globalnog trijumfa palanačkog duha sve češće svjedočimo brutalnoj diskreditaciji, a nerijetko i odstrelu, umjetnika i umjetnica, zajedno s njihovim umjetničkim djelima, i to pod krinkom zaštite pristojnosti, kao fundamentalnog cilja i dometa umjetnosti, kulture naprosto.

U tu se svrhu, kad je riječ o regionalnom kontekstu, dostatno prisjetiti hajke podignute protiv Olivera Frljića zbog njegove ”opasne” kazališne predstave ”Naše nasilje i vaše nasilje”[i].

Sve to pruža silnu profetsku aktualnost Konstantinovićevim promišljanjima o nepatvorenoj naravi kulture, jer je sve više onih, koji bi nas po svaku cijenu, pa i silom, htjeli učiniti pristojnim, ”što će reći”, Konstantinović u pogledu toga otklanja svaku sumnju, ”da nas ubiju”[ii].

Negdašnje ”ovde” iz Konstantinovićevog oštroumnog uvida sa samog konca 1960-ih mutiralo je u regionalnoj nacionalističkoj tranzicijskoj pustari do krajnjih granica: ”Poštovanje kulture, ovde se svodi na poštovanje obrazaca za duh, a sama misao o kulturi vrtoglavo se približava ideji o pristojnosti koja je kamuflirana ideja o smrti, i to tim više što je duh, večito upućen neizvesnom, i u večitom svom nemirenju, ovde zatvoren u svoj sopstveni obrazac, koji teži da postane opšte-prihvaćen, a izvan koga, po nekim svojim udesima i zakonima, razvija se živi život, živa egzistencija”[iii].

Zato bismo, nasuprot palanačkoj podvali o kulturi, kao kultu pristojnosti, u sjeni i uz pomoć ”opasnih” ostvarenja kulture, u koja spadaju i Konstantinovićeva promišljanja, u sebi iznova pod hitno trebali oživjeti svijest o nepristojnoj i anti-kulturnoj naravi duha, što se izravno ogleda i u pravoj kulturi, koja nije ”fetišizam jednog mentalnog stava”, ”pokušaj zatvaranja duha u taj mentalni stav”[iv]: ”Kultura je duh u neprestanom protivljenju datom stanju stvari, ona je pobuna duha protiv svake apsolutne rutine, mašinizacije, protiv svake pristojnosti na koju status qoa poziva uvek kada poziva na takozvane proverene, rutinske obrasce”[v].

Bez tog uvida nije moguće prozreti palanačke mehanizme izobličavanja kulture u presudan potporanj njezinog svevlašća, a puno je toga i u ljudskoj naravi općenito i u regionalnom mentalnom sklopu, što palanci, ovaj put u nacionalističkom ključu, pomaže u fetišizaciji kulture, preduvjetu da kultura, fosilizirana palanačkim korzetom, postane razumljiv ”jezik plemena”, kroz koji struji ne život nego smrt.

Kad je riječ o ljudskoj naravi općenito, riječ je prije svega o ”nagonu za lenjošću”, štoviše ”sveopštoj inerciji materije”, koju Konstantinović detektira, ističući da od nje neokrznut nije ni sam duh.

Štoviše, težeći za slobodom od prekomjernog napora, čak i sam duh sanja svoju ”mašinu” i ”tehniku”: ”Duh sanja i svoje mašinstvo, svoju tehnizaciju: ne bi li, nekako, unapred došao do rešenja za buduće situacije, da ih sačeka spreman, i da na njih odgovori čisto ‘tehnički’, rutinski”[vi].

Tek nam svijest o tome da je sklonost načelu rutine, kao duhu automatizma, poštede od punog učešća i oblikovanja konačnih obrazaca, upisana duboko u svakog od nas, pa i u sam duh, pomaže razumjeti ne samo regionalne i globalne razmjere i trajnost pobjedničkog pohoda palanke nego i to zašto su pogubne palanačke iluzije tako primamljive čovjeku, pa i palanačkim duhom izobličena kultura, koja više nije napor bića na putu do sebe na različitim razinama nego smrt, koja leti krilima lijenosti.

A iz obilježenosti samog duha sklonošću prema tehnizaciji, konformističkog u samom duhu, ”koje ustaje protiv neizvesnog, onoga što je otvoreno, koje teži zatvorenosti”[vii], u nama samima izvire još jedan pritajeni saveznik palanke.

Dakako, riječ je o našem nonkonformizmu, kao težnji prema ustaljenosti, smirenju i predahu, prema formulama, koje nas, kao pokušaj likvidacije nemira, štite od vrtoglavice pred nepoznatim, pri čemu je od nonkonformizma prema drugima nemjerljivo pogubniji nonkonformizam prema nama samima, nesposobnost ”obračuna sa sobom”: ”Odreći se svog stila isto je što i odreći se stečenog mira, spokojstva i letargičnog sna u ritmu jednog hoda kroz svet, kao u snu, probuditi se opet, vratiti stvarima slobodu, dozvoliti im da opet, po drugi put, budu opasne, da krenu na nas, da nas natjeraju da sve počnemo ispočetka”[viii].

Fascinantna moć palanke u bitnom izvire upravo iz činjenice da ”naziv pravog nonkonformiste, onog koji stalno počinje, i uvek iz početka”, to će Konstantinović izričito podcrtati, ”može da ponese samo užasno mali broj najhrabrijih”[ix], jer koliko god se bilo teško obračunati s drugima puno je teže obračunati se sa samim sobom kad za to kucne čas.

Iz tog je razloga presudno ne zaboraviti da ”naše formule, slike, reči, na jedvite jade otete ćutanju, teže da se pretvore u zidove ‘naše kućice – naše slobodice”’[x], i to ne samo zato što je to potencijalno sjeme palanačkog duha svagda pritajeno u nama samima nego i zato što je ono opasnije od bilo kojeg izvanjskog nasrtaja palanke na nas.

A kad je riječ o regionalnom mentalnom sklopu, riječ je prije svega o rasprostranjenom znanju-sveznanja, koje Konstantinović naziva ”umrtvljujućom” i ”najstrašnijom drogom ravnodušnosti”[xi].

Lišeno sposobnosti osjećanja tajanstvenosti svijeta, kao izvora nepresušne radoznalosti i traganja, i kritičke svijesti, ploda znanja nad znanjima da uvijek postoji nešto u što još nismo proniknuli, apsolutizirano znanje doslovno ubija ono, što umišlja da poznaje, naprosto živu ličnost, živi život i živi svijet, i baš otuda palanačko plediranje za znanje-sveznanje, jer palanka, ne želeći pravo vreme i pravu povijest, u biti ne želi ni živi, što će reći otvoreni svijet u pokretu množine mogućnosti.

Usvajajući po diktatu palanačkog duha znanje-sveznanja, kultura, koja bi trebala biti pokušaj dubljeg života, prestaje sudjelovati u svom prvotnom nalogu ”da učestvuje u neprestanom stvaranju sveta, da oseti njegovu neiscrpnost i nesvodljivost, da se život zaista prihvati”[xii], ”da sačuva pravu meru i pravo mesto našem znanju koje nije niti može da bude sveznanje”[xiii], ”da uskladi ritam znanja sa ritmom živog, beskonačnog i prihvaćenog života”[xiv].

Na taj način fetišizirana kultura dospijeva u savršeno suglasje ne samo s našom sklonošću načelu rutine i nonkonformizmu nego i s palanačkom pretenzijom njihove totalne realizacije, pa je stoga, kao palanačko sredstvo nametanja pristojnosti, za sobom u stanju ostaviti jedino ”besmislene krhotine koje su ostale posle brodoloma što se dogodio dok smo počivali u svom mrtvom snu, uspavani tom najstrašnijom drogom ravnodušnosti, tim umrtvljujućim znanjem-sveznanja”[xv].

Na koncu, u društvu, u kojem se po diktatu palanke konzistentno uspostavi kult pristojnosti, kao izraz i mjera kulture, zamire i svaki oblik neozbiljnosti, otvorenost za humor naprosto.

Stvaranjem unaprijed propisanih obrazaca ”duha” i ”kulture”, kao norme pristojnosti, palanka se uzalud pokušava zaštititi od živog svijeta, naročito njegove antinomične prirode: ”Antinomija je na strani onoga što živi”[xvi].

Zapravo, palanačka pristojnost, kao vjernosti unaprijed propisanim obrascima, nije ništa do palanački dogmatizam, uzaludan ”pokušaj uništenja antinomija, nekakvo ‘razrešenje’ svih protivurečnosti”[xvii]. Uzaludnost, skopčana s nasilnošću, pristojnost, kao naličje palanačkog dogmatizma, čini nesposobnom za humor, smrknuto ozbiljnom, smrtno namćorastom, a tako i njom formatiranu kulturu i umjetnost, naprosto palanku kao takvu.

A istinska bi umjetnost, kao i sama kultura, podsjeća nas na to Konstantinović, spominjući se Vagnera koji dubi na glavi, trebala utjelovljavati ”čulo za igru, odnosno za stvarni život, odnosno za stvarnost”[xviii].

Dakle, umjesto dogmatskog zatvaranja živom životu, skamenjenošću ”ozbiljnih” načela, pravu kulturu i pravu umjetnost krasi otvaranje živom životu, živim egzistencijama, otvaranje pokretu, antinomijama, talentirano poigravanje s njima, i to s humorom, koji izvire iz nepatvorene ”ozbiljnosti u igri”, a to nije moguće bez, vraćamo se nužno na već rečeno, bez prihvaćanja smrtnosti, kao krajnje antinomije u svijetu ljudskog, i skepse spram iluzornih i pogubnih obećanja ovozemaljskog života lišenog antinomija, jer se ispod njihove ”ozbiljnosti” krije razorno nasilje i u konačnici smrt.

Zato bi danas u vrijeme sveopćeg jačanja kulta pristojnosti, na što upućuje i povratak diskursa o blasfemiji[xix], bilo presudno stati uz proskribirane umjetnike i umjetnice, koji ”opasnim” stvaralaštvom trgaju kulturu i umjetnost, duh naprosto, iz kušnje okamenjenja, zatvaranja u obrazac, obogotvorenja, izobličenja ”u nekakvo božanstvo koje je samodovoljno, samo-uzročno i samo-uzročnošću usamljeno”[xx], jer su takva kultura i umjetnost, kakve nam palanački duh s nacionalističkim predznakom danas potura, ”najstrašnija antikultura”:

”Kultura kao izraz duha, jeste zaista samo varvarstvo, onaj izraz, ono nasilničko, nesmiljeno ispoljavanje varvarskog bića u nama, bića koje traži svoju slobodu, svoje pravo na egzistenciju, bića koje je varvarsko onako kako je varvarska naša biologija, naše telo, naša glad, naš strah od smrti koja će doći pre nego što budemo stigli, kao život u životu, i da se ispoljimo”[xxi].

Upravo zbog onoga zbog čega ”opasne” umjetnike i umjetnice palanka prezire i progoni – nepristojnog satiranja skamenjenih obrazaca, nepristojne dekonstrukcije dogmi, nepristojnog skretanja pozornosti na potisnute antinomije, jednom riječju nepristojnog objelodanjivanja lažnosti palanačkog svijeta – ”opasni” umjetnici i umjetnice zaslužuju pohvalu:

”Veliki majstori kulture nisu antivarvari, članovi falange koja u ime takozvanog duha i duhovnosti, brani kulturu od nekulture ovog varvarstva. Oni su, zaista, i varvari, i ukoliko su više varvarstvo ovoga ‘varvarskog’, autentičnog, slobodnog života, koji ne pristaje da se pretvori u kamen, a koji se, izgleda, ljudstvu ne daje bez kamena, bez obrasca, oni su utoliko više duh, pa samim tim i kulture kao govora tog duha, na putu ka novim piramidama, i na putu ka novim razaranjima”[xxii].

S obzirom na regionalni stupanj izjednačenosti pristojnosti i kulture, prijeko nam je potrebna radikalna kritika ”opasnih” umjetnika i umjetnica, ”opasne” kulture naprosto, koja poprima sve oblike poricanja duha, i to u korist stvaralačke dekonstrukcije fosiliziranosti danih oblika kulture, u korist živog života, koji je uvek ”varvarski”, u korist prave kulture, koja je prava ”samo ako su joj vrela u ovom večno-neprolaznom varvarstvu života”[xxiii], ako u svojim njedrima krije živi i gorući duh, što će reći vječitu dijalektiku ”obrasca i ništavila, oblika i bezobličja, konstrukcije i dekonstrukcije”[xxiv], vječitu dijalektiku smrti i života naprosto.

Dakako, uzdama pristojnosti palanački duh pod svoje nastoji uzeti i religije, a da je u tome redovito uspješan zorno svjedoči povijest blasfemijskog prigovora, natopljenog krvlju žrtava religiozno političkih elita, koje su samovoljno polagale pravo na izvršenje Božje srdžbe nad onima, koji su se, prema njihovom sudu, nepristojno drznuli nanijeti uvredu Božjoj časti – kao da bi se nešto takvo moglo nalaziti u ljudskom dosegu – ili nad onima, koji su se bahato nepristojni usudili biču satire i smijeha javno podvrgnuti religiozne obrede i učenja, iznoseći u pravilu na svjetlo dana ponor, kojim je svijet konkretne religiozne prakse razdvojen od svijeta religioznih vrijednosti i koji je, na koncu konca, svojstven antinomijama obilježenim prostranstvima ljudskog, a koban tek od onog momenta, u kojem ga se palanačkom ”ozbiljnošću” pokuša zanijekati umjesto da ga se ”neozbiljnom ozbiljnošću”, otvorenom za humor, prihvati kao nužnu sastavnicu ljudske egzistencije.

Tako i kršćanstvo, pripitomljeno bijelim rukavicama palanačke pristojnosti, stoljećima pretežno služi očuvanju društvenih konstrukta pristojnosti premda bi, polazeći od iskustva nepristojno devijantnih i solidarnog hoda s njima, uvijek iznova trebalo dinamizirati i proširivati društvene konstrukte pristojnog, i to zbog njima svojstvene kušnje fosiliziranja, pretendiranja na posjedovanje božanske legitimacije, zahtijevanja apsolutnog posluha i isključivanja svega što se ne uklapa.

A to, svakako, prije svega zbog rodnog mjesta samog kršćanstva, Tijela stigmatiziranog trostrukom osudom – za rušenje društvenih normi pristojnosti, oskvrnuće religijskog pravovjerja i podrivanje političkog ustroja – i zato razapetog na smetlištu izvan gradskih zidina, izvan bedema pristojnog.

No ništa manje i zbog toga, jer ni ozbiljnosti prave vjere, kao ni ozbiljnosti prave umjetnosti i kulture, kako to demonstrira Konstantinović, nije strano zaigrano, komično i satirično.

Da je tomu tako pokazuje cjelokupni Isusov život, obilježen u tolikoj mjeri komičnim da ga neki umjetnici, kao slikar R. P. Litzenburger ili Georges Rouault, predstavljaju kao klauna. Slici Vagnera koji dubi na glavi, za kojom poseže Konstantinović, nije daleka slika Isusa koji jašući magare ulazi u Jeruzalem!

Štoviše, neki će teolozi, primjerice, Harvey Cox, Isusov život sažeti upravo posežući za njegovom ”klaunovskom” biti, krajnjoj opreci Barbarogeniju, paradigmatičnom izdanku palanke, koji ”ne zna za smeh, jer je samočuvaran i sebe svestan”[xxv], ”na oprezu, mračan i ne igra se”[xxvi], ”lišen humora”[xxvii], ”koji nikad nije bio dete”[xxviii]:

”Poput dvorske lude Krist izruguje svaki običaj i prezire okrunjene glave. Poput putujućeg trubadura nema mjesta na koje će položiti svoju glavu. Kao klaun u cirkuskoj svečanosti ismijava postojeće autoritete tako što svečano ujahuje u grad okružen kraljevskim sjajem premda ne raspolaže zemaljskom moći. Poput uličnog svirača posjećuje bankete i sijela. Na koncu će ga njegovi protivnici obući u podrugljivu karikaturu kraljevske odjeće”[xxix].

A nadu da bi se kršćanstvo jednom moglo otrgnuti palanačkim uzdama pristojnosti pruža kvir teologinja Marcella Althaus-Reid, koja je, polazeći od područja seksualnosti kao najekspresivnijeg simbola nasilja, razvila teologiju nepristojnosti[xxx], nošena pobunom protiv palanačkog biljega u teologiji, nadasve neurotičnog nagona za normativnošću i normalizacijom putem etiketiranja, dehumaniziranja, demoniziranja, egzotiziciranja, stigmatiziranja i ušutkavanja[xxxi].

U znaku te nade i svega do sad rečenog pohvala nepristojnosti!

Zaključak

Lokalni, regionalni i globalni trijumf palanke povratak misaonoj baštini Radomira Konstantinovića čini bezuvjetno potrebnim i krajnje hitnim. No da bi taj povratak bio plodan, morat ćemo se, uz odvažnost solidarnog stajanja uz bok poraženih, prije svega strpljivo učiti čitati Konstantinovića protiv sebe.

U svijesti da u svakom od nas svagda prebiva pritajena mogućnost palanke, štoviše da je palanka u sve nas upisana puno više nego što smo to spremni priznati, kucnuo je čas ”obračuna sa sobom”, ”pobune protiv samog sebe”, i na osobnoj i na kolektivnoj razini, kojim, prema pisanju Konstantinovića, istom počinje stvarna pobuna protiv palanke i pravi humanizam.

Možda će nam tek taj zaokret omogućiti postupan oproštaj od prave suštine palanke – barbarogenizma, kao ”plemenskog zazora od tuđeg”[xxxii], ”duha poricanja tuđeg”[xxxiii], linije ”samo-ljubavi i mržnje na druge”[xxxiv], na kojem počiva pogubno neljudski san o apsolutnom identitetu – u smjeru bezuvjetnog i gostoprimljivog otvaranja drugosti – u nama samima i u svijetu oko nas – i na osobnoj i na kolektivnoj razini.

Zato, a i zbog svega do sad rečenog, na koncu trostruka pohvala, pohvala odvažnoj solidarnosti s poraženim, pohvala samokritičnosti i pohvala drugosti!

_______________________________

[i] Usp. Jadranka Brnčić, Zašto me ne vrijeđa ”opasno” kazalište Olivera Frljića, http://www.autograf.hr/zasto-me-ne-vrijeda-opasno-kazaliste-olivera-frljica/ (pristup 8. travnja 2018.)

[ii] Radomir Konstantinović, ”Da li je duh pristojan? ”, u: Radomir Konstantinović, Duh umetnosti, str. 32.

[iii] Isto.

[iv] Isto.

[v] Isto.

[vi] Isto, str. 31.

[vii] Radomir Konstantinović, ”Obračun sa sobom”, u: Radomir Konstantinović, Duh umetnosti, str. 20.

[viii] Isto, str. 19.

[ix] Isto.

[x] Isto.

[xi] Radomir Konstantinović, ”Kome je umetnost namenjena”, u: Radomir Konstantinović, Duh umetnosti, str. 11.

[xii] Isto, str. 10.

[xiii] Isto.

[xiv] Isto.

[xv] Isto, str. 11.

[xvi] Radomir Konstantinović, ”O Vagneru koji dubi na glavi”, u: Radomir Konstantinović, Na margini, str. 241.

[xvii] Isto.

[xviii] Isto, str. 243.

[xix] Usp. Alen Kristić, ”Blasfemija – pozitivni potencijal za vjeru? Pledoaje za religioznu produktivnost blasfemijskog s kršćanskog stajališta”, u: Context, 1(2014)2, str. 97-133.

[xx] Radomir Konstantinović, ”Kome je umetnost namenjena”, u: Radomir Konstantinović, Duh umetnosti, str. 33.

[xxi] Isto.

[xxii] Isto, str. 34.

[xxiii] Isto, str. 36.

[xxiv] Isto, str. 34.

[xxv] Radomir Konstantinović, ”Još jednom o Barbarogeniju”, u: Radomir Konstantinović, Duh umetnosti, str. 58.

[xxvi] Isto.

[xxvii] Isto.

[xxviii] Isto.

[xxix] Harvey Cox, Das Fest der Narren – Das Gelächter ist der Hoffnung letzte Waffe, Gütersloh, 1997., str. 198-199.

[xxx] Usp. Marcella Althaus-Reid, Indecent Theology – Theological perversions in sex, gender and politics, Routledge, London & New York, 2000.

[xxxi] Usp. Martín Hugo Córdova Quero, ”The Prostitutes Also Go into the Kingdom of God: A Queer Reading of Mary of Magdala”, u: Marcella Althaus-Reid (ur.), Liberation Theology and Sexuality, Ashgate, London & New York, 2006., str. 81-83.

[xxxii] Radomir Konstantinović, ”Ko je Barbarogenije”, u: Radomir Konstantinović, Duh umetnosti, str. 51.

[xxxiii] Radomir Konstantinović, ”Još jednom o Barbarogeniju”, u: Radomir Konstantinović, Duh umetnosti, str. 60.

[xxxiv] Isto, str. 63.

Kraj feljtona.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Čitati ga valja i danas: testamentarne misli Amosa Oza
    •  Pokajanjem do pomirenja po uzoru na Franka Buchmana
    •  Estetika kršćanskog u stvaralačkom opusu Navida Kermanija
    •  Stijenj Evanđelja zapaljen u rudarskoj jami
    •  Mirovno revolucioniranje religija i Abdul Ghaffar Khan
    •  Potraga za novim obličjem Crkve i Dorothy Day
    •  Brodolom civilizacije i mudrost Simone Weil
    •  Dorothee Sölle: Vjera i politika
    •  Nije se mirila s nepravdom u svijetu: Elizabeta Skobtsova
    •  Mistika otpora Thomasa Mertona

> Svi tekstovi ovog autora