Čitajući Radomira Konstantinovića u Sarajevu (2)

Želim izreći pohvalu trima umijećima – umijeću prakticiranja sumnje, umijeću prihvaćanja smrtnosti i umijeću njegovanja nepristojnosti – koje je Konstantinović ne samo zagovarao nego i utjelovljavao i za koje vjerujem da su istinski pharmakon za palanački duh, tim više, jer upravo fenomenologija palanačkog duha, koju nam je, kao svoj duhovni testament ostavio Konstantinović, predstavlja vrhunsko polazište ne samo za dešifriranje nego i za prevladavanje krize, u kojoj živimo.

Oslonit ću se pritom i na tekstove, koji su nastali iz Konstantinovićevog ”prelistavanja” jugoslavenskih časopisa za Treći program Radio Beograda koncem šezdesetih i tijekom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, a s čijim je objelodanjivanjem započela sarajevska izdavačka kuća University Press, objavivši do sada knjige ”Na margini”[i] i ”Duh umetnosti”[ii].

Riječ je o izboru kojim želim istaknuti neraskidivu povezanost ”Filosofije palanke” i drugih oblika Konstantinovićevog stvaralaštva, dakako ne samo njegovih netom spomenutih esejističkih bilješki, njegove svojevrsne ”poetike s margine”[iii], kako ih dojmljivo naziva Hanifa Kapidžić-Osmanagić, nego i njegovih pjesama (”Kuća bez krova”), romana (”Daj nam danas”, ”Mišolovka”, ”Čisti i prljavi”, ”Izlazak”, ”Dekartova smrt”…), esejističko-teorijskih rasprava (”Ahasver, ili traktat o pivskoj flaši”…) i radio-drama (”Saobraćajna nesreća”, ”Euridika”, ”Veliki Emanuel”…), ne gubeći iz vida ni kod nas jedinstveno ”Biće i jezik u iskustvu pesnika srpske kulture XX veka”[iv], s kojim je, kako to zamjećuje Latinka Perović, usporediva samo ”Krležijana” Stanka Lasića – i jedno i drugo djelo blisko i po svom polazištu: ”dijalogu nasuprot monologu kao rodnom mjestu totalitarizma”[v].

Potresenost, koju je u njemu izazvala gomila, koja u svojevrsnoj religijskoj ekstazi oduševljeno plješće Hitleru, Marquard će osjećati do konca života

Štoviše, tek nam uzajamno osvjetljavanje i suzvučje različitih oblika Konstantinovićevog stvaralaštva omogućuje naslutiti puninu njegovih stvaralačkih dometa i uvida – i kad je riječ o pojedinačnim ostvarenjima i kad je riječ o cjelini njegova stvaralaštva.

U ovom nastanku ću kazati pohvalu sumnji.

Na jednom će mjestu Boško Kovačević podastrti slutnju da su Konstantinovićeva filozofska propitivanja ”u misaonom trianglu Paskala, Montenja i Dekarta”, ciljajući otvaranju ”novih prostora društvenosti u zadatostima prošlosti”, polazila od postulata Dubito ergo sum[vi].

Ta slutnja zaslužuje daljnju elaboraciju, i to u smjeru izričite tvrdnje da je Konstantinovićeva filozofija u biti filozofija skepse. Pritom ćemo se osloniti na filozofska promišljanja Oda Marquarda, po vlastitom priznanju skeptika i na taj način, po našem skromnom sudu, Konstantinovićeva filozofskog srodnika.

I jednog i drugog skepsi je, kao filozofskom opredjeljenju i životnom pozivu, priveo život usred društva, u kojem je, kao posljedica njegovog slijepog i oduševljenog predanja duhu palanke, suvereno vladao ”antifilozofski duh konformizma”, koji, kao neupitan normativ, zabranjuje pitanja i potragu za istinom.

Izobličena palanačkim duhom u doktrinarnu i dogmatsku palicu ultimativnog sveznanja, istina u svijetu palanke ne podrazumijeva potragu, dijalog i pitanja nego slijepu vjeru i bespogovornu poslušnost, a preuzetna i ekstatična oduševljenost pritom je tek štit od osjećaja poniženosti, koji u čovjeku neumitno izaziva podvrgavanje autoritarnom diktatu.

Potresenost, koju je u njemu izazvala gomila, koja u svojevrsnoj religijskoj ekstazi oduševljeno plješće Hitleru, Marquard će osjećati do konca života.

Upravo iz te potresenosti izviru njegova filozofska promišljanja o naravi i važnosti skepse, na kojoj, vidjet ćemo to, počiva moderna, smrtna neprijateljica palanke i palanačkog duha, neovisno o tome doseže li nas njegov kužni zadah ispod krinke fašizma, nacizma, komunizma ili nacionalizma.

Ključno Marquardovo zapažanje o skepsi glasi: ”Time što uništava iluzorne i pogubne pristanke, skepsa istom omogućuje ljudske pristanke”[vii]. Dakle, upravo time što iluzorne i pogubne pristanke uništava javno i unatoč negodovanju sumnjom, propitivanjem, potragom za razlozima, koji se ne uklapaju u opće suglasje, skepsa omogućuje ljudske pristanke.

S obzirom na postmoderno globalno bujanje politiziranih religijskih pokreta i religiziranih političkih projekata, čini se da nam umijeće skepse nije nikad ni bilo potrebnije, pa zbog svega rečenog pohvala sumnje!

Na to Marquard dodaje presudnu opasku – i eto nas posve izričito kod Konstantinovića i motiva njegove kritike palanačkog duha – da se najviše moramo čuvati pristajanja uz one, ”koji nam obećavaju – apsolutno i načelno – nebo na zemlji, jer preziru našu konačnost”[viii].

Tom opaskom Marquard raskriva samu bit palanačke proste, a time i totalitarne iluzije, onakve kakvu je detektirao i sam Konstantinović: obećanje svijeta istrajnosti, postojanosti, stalnosti, sigurnosti, zatvorenosti, monizma, naprosto svijeta izvan svijeta i struje vremena: ”Vreme je s druge strane brda, tamo gdje počinje svetski haos ili haos opstanka otvorenog sveta”.

Strah i mržnju na svijet, kao bitnu karakteristiku palanke, ne detektira samo Konstantinović nego i Marquard: ”Onaj tko želi nebo na zemlji, taj postojeću zbilju neizostavno doživljava kao pakao na zemlji i ne zapaža ono što ona zapravo jest: zemlja na zemlji”[ix].

Dakle, i kod Marquarda i kod Konstantinovića pronalazimo suglasje da palanački duh, kao duh totalitarnih iluzija, nije u stanju ”prihvatiti zemlju kao zemlju”[x].

U tom će svjetlu Marquard ustvrditi da skepsa predstavlja i ”smisao za konačnost”[xi], iznova jedan od fundamentalnih strahova palanačkog duha, čemu ćemo se kasnije izričito vratiti, a ”smisao za konačnost”, prema Marquardovom mišljenju, uključuje i ”konačnost ljudskih pristanaka”[xii].

Sve to Marquarda potiče na novu opomenu, povezanu uz iskustvo skepse – ”[…] moramo se čuvati i od izručivanja jednom jedinom ovozemaljskom monopolističkom pristanku, koji zabranjuje i istrjebljuje sve druge pristanke”[xiii] – što se iznova poklapa s rezultatima Konstantinovićevog kritičkog seciranja duha palanke kao duha koji, ustrašen ”množinom mogućnosti (stilova)” otvorenog svijeta, sve oko sebe nasilno reducira na jedno-obraznost, ”stil”, ”rutinu”, ”sigurnost opšteg”, ”ponavljanje jučerašnjice”, ”determinizam”, ”normativnost”, ”monizam”: ”U svetu palanke važnije je dobro se držati ustaljenog običaja nego biti ličnost”.

Baš zato i Konstantinović i Marquard plediraju za življenje i njegovanje mnoštva šarolikih i različitih pristanaka, a u Konstantinovićevu slučaju za to je presudno bilo već njegovo rodno mjesto. Upravo je ”šarenilo Subotice” nagnalo Konstantinovića da Suboticu označi svojim prostorom, i to ne toliko u smislu prostora svoje početne bačenosti u svijet nego kao ”prostor svog mišljenja zasnovanog na doktrini različitosti kao doktrini slobode”[xiv].

Dakle, upravo se na taj način, izvršenjem raspodjele vlasti različitim pristancima, što omogućuje uspostavu i njegovanje različitosti, spašavamo – izričito ističe Marquard – od ”samovlašća jednog jedinog ovozemaljskog totalitarnog pristanka” i omogućujemo ”individualnu slobodu”[xv], upravo ono za što nema mjesta u palanačkom mentalitetu, kako nam je to dojmljivo demonstrirao i sam Konstantinović.

No ako je bit moderne podjela vlasti – Marquard modernu naziva upravo ”razdobljem podjele vlasti”[xvi] – ako moderna osobnu slobodu omogućuje ”neutralizacijom jedne jedine apsolutne pozicije pluralizacijom pozicija”[xvii] i ako je svemu tome pretpostavka skepsa, onda je, a to i jest Marquardova tvrdnja, istinska moderna filozofija moderne filozofija skepse, čiji ključ nije fanatični radikalizam nego sumnja kao istinski ”zalog emancipacije”.

Na jednom će mjestu Boško Kovačević podastrti slutnju da su Konstantinovićeva filozofska propitivanja ”u misaonom trianglu Paskala, Montenja i Dekarta”, ciljajući otvaranju ”novih prostora društvenosti u zadatostima prošlosti”, polazila od postulata Dubito ergo sum

Sve to čini razumljivijom početnu tezu da je Konstantinović, baš kao skeptik, prakticirao filozofiju skepse kako bi, razaranjem pogubnih pristanaka na totalitarne iluzije palanačkog duha, ne samo pod krinkom fašizma i komunizma nego i nacionalizma, i u našoj regiji pridonio mogućnosti ljudskih pristanaka i konačno prijelaz u modernu.

To, pak, znači da je Konstantinović upravo kao skeptični filozof u našem podneblju bio ne samo pravi nego i vrhunski filozof moderne, što se ogleda i u njegovim kritičkim elaboracijama dijalektike moderne, koje bismo danas mogli označiti i postmodernim.

No s obzirom na važnost religijskog u ustroju i održavanju palanačkog duha – naravno nije to specifičnost samo naša – nije suvišno na ovom mjestu istaknuti da je višestoljetno služenje religija palanci u našoj regiji izbrisalo svijest o tome da je i istinska vjera, baš kao i istinska mudrost, nužno obojena skepsom[xviii].

U prilog toga nekoliko ilustracija iz kršćanske tradicije, uz napomenu da nipošto nije slučajno da se moderna, kao razdoblje ”podjele vlasti”, razvila upravo u podneblju oblikovanom kršćanskom tradicijom[xix].

Tako će, primjerice, i sam Isus, krajnje skeptičan spram pustinjskih kušnji, palanačkog obećanja svevlašća, utemeljenog na ”mehanici čuda i kruha”, govoreći o propasti Jeruzalema, pozvati učenike na skeptičan stav: ”Ako vam tada tko rekne: ‘Gle, evo Krista!’ ili ‘Eno ga’ – ne povjerujte! Ustat će, doista, lažni kristi i lažni proroci i iznijeti znamenja velika i čudesa da, bude li moguće, zavedu i izabrane”. (Mt 24,23-24).

Da je u crkvama kroz povijest prevladavao takav skeptičan stav, koliko bi teže bilo diktatorima različitog ideološkog formata domoći se pozicije apsolutne moći, o kojoj u agoniji sanja palanački duh?

Za skeptičan stav vrlo izričito pledira i apostol Ivan u svojoj Prvoj poslanici: ”Ljubljeni, ne vjerujte svakom duhu, nego provjeravajte duhove jesu li od Boga, jer su mnogi lažni proroci izašli u svijet”. (1 Iv 4,1).

Da su u našoj regiji, njegujući takav skeptični stav, kritički razlučivale duhove, crkve zasigurno ne bi postale servilne sluškinje nacionalizma, ”apsolutnog zla ovih prostora”, kako je to nerijetko isticao Konstantinović.

No nenadmašan simbol skepse, kao ispravnog vjerničkog stava, utjelovljuje zapravo apostol Toma, koji se tradicionalno, upravo zbog prividne opreke skepse i vjere, naziva ”Nevjernim”.

Toma se izričito protivio povjerovati u uskrslog Krista bez – naizgled blasfemično nepristojnog – stavljanje ruke u njegov probodeni bok i prstiju u rane od čavala na rukama, koje su svjedočanstvo i cijena Isusovog protivljenja totalitarnim strukturama njegovog doba, rekli bismo ondašnje lokalne jeruzalemske i globalne rimske palanke, u korist potlačenih.

Na taj nas način Toma izričito obvezuje na skepsu prema svima autoritetima, naročito sakralnog karaktera, i na nezaobilazno postavljanje pitanja o ranama na njihovim bokovima, zadobivenim zbog protivljenja tlačiteljskim strukturama, što i jest jedino vjerodostojno svjedočanstvo njihovog nepristajanja na teror palanačkog duha.

Da je u crkvama kroz povijest prevladavao takav skeptičan stav, koliko bi teže bilo diktatorima različitog ideološkog formata domoći se pozicije apsolutne moći, o kojoj u agoniji sanja palanački duh?

Smionost da se izloži i učini ranjivim zbog solidarnosti s drugima, to je ključno distinktivno obilježje, u kojem je sabijena svekolika razlika Krista i Antikrista ili, formulirano zajedno s Konstantinovićem, slobodarskog otvaranja i palanačkog zatvaranja, duha ljudskosti i neljudskog anti-duha palanke.

Dakle, upravo je Toma neprikosnoven izdanak biblijske tradicije skepse, koju zatičemo već na prvoj stranici Biblije – ne najstarijoj jer je pisana istom u vrijeme babilonskog sužanjstva – kad autor Izvješća o postanku svijeta u duhu inkulturacije poseže za babilonskim kozmogonijskim mitovima, ne prihvaćajući olako babilonsko obožavanje nebeskih tijela, prirodnih pojava i ovozemaljske vlasti, unatoč neupitnoj babilonskoj političkoj i vojnoj premoći.

Naprotiv, baš u duhu skepse, autor Izvješća o stvaranju svijeta babilonske kozmogonijske mitove kritički korigira da bi posredovao poruku kako ništa ovozemaljsko ne smije biti predmet našeg apsolutnog pristanka, a to nam omogućuje pomalo neočekivanu tezu ne samo da prosvjetiteljstvo započinje na prvoj stranici Biblije nego i da je izvorno religijskog nadahnuća.

Sve to ilustrira koliko je pogubno zatiranje skepse prodorom palanačkog duha u religije zbog čega se izobličuju u sakralne čuvare skučenih horizonata palanke. A s obzirom na postmoderno globalno bujanje politiziranih religijskih pokreta i religiziranih političkih projekata, čini se da nam umijeće skepse nije nikad ni bilo potrebnije, pa zbog svega rečenog pohvala sumnje!

__________________________

[i] Usp. Radomir Konstantinović, Na margini, University Press, Sarajevo, 2013.

[ii] Usp. Radomir Konstantinović, Duh umetnosti, University Press, Sarajevo, 2016.

[iii] Usp. Hanifa Kapidžić-Osmanagić, ”Poetika s margine Radomira Konstantinovića”, u: Radomir Konstantinović, Na margini, str. 11-17.

[iv] Usp. Georgi Stardelov, ”Biće i jezik”, enciklopedija srpskih pesnika XX veka, u: Aleksandra Đurić Bosnić (ur.), O duhu otvorenosti – dimenzije misaonog nasleđa Radomira Konstantinovića, str. 91-97.

[v] Latinka Perović, ”Istorijski kontekst dela Radomira Konstantinovića”, u: Radomir Konstantinović, Filosofija palanke, University Press, Sarajevo, 2009., str. 348.

[vi] Boško Kovačević, ”Čovek – društvo u nastajanju – Traganje za individualnim i socijalnim dostojanstvom”, u: Aleksandra Đurić Bosnić (ur.), O duhu otvorenosti – dimenzije misaonog nasleđa Radomira Konstantinovića, str. 135.

[vii] Odo Marquard, ”Skepsis und Zustimmung”, u: Odo Marquard, Skepsis und Zustimmung, Reclam, Stuttgart, 1994., str. 10.

[viii] Isto, str. 11.

[ix] Isto.

[x] Isto.

[xi] Isto.

[xii] Isto.

[xiii] Isto.

[xiv] Radivoj Cvetićanin, Konstantinović. Hronika, str. 24-25.

[xv] Odo Marquard, ”Skepsis und Zustimmung”, u: Odo Marquard, Skepsis und Zustimmung, str. 11.

[xvi] Isto.

[xvii] Odo Marquard, ”Skepsis in der Moderne”, u: Odo Marquard, Skepsis in der Moderne, Reclam, Stuttgart, 2007., str. 52.

[xviii] Propitujući odnos vjere i skepse kroz prizmu filozofije Oda Marquarda, Ante Vučković upućuje na mjesta na kojima Isus i apostol Ivan pozivaju na skeptičan stav vjernika i vjernica. Usp. Ante Vučković, ”Skeptik Marquard”, u: Ante Vučković, Imena i riječi, Svjetlo riječi, Sarajevo, 2009., str. 169-171.

[xix] Koliko god su izborene protiv etabliranih crkava, kao institucija ne samo religijske nego i društveno-političke moći, vrijednosti moderne su oblikovane pod izravnim ili posrednim utjecajem kršćanskog vrijednosno-simboličkog imaginarija, o čemu upečatljivo svjedoči kršćanska predodžba o Bogu kao Trojstvu, doslovce ograničavajućoj trodiobi vlasti u nutrini samog Boga na Oca, Sina i Duha, kojoj je sekulariziran pandan ograničavajuća trodioba vlasti na zakonodavnu, sudsku i izvršnu u modernim demokratskim državama.

(Nastavlja se).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Čitati ga valja i danas: testamentarne misli Amosa Oza
    •  Pokajanjem do pomirenja po uzoru na Franka Buchmana
    •  Estetika kršćanskog u stvaralačkom opusu Navida Kermanija
    •  Stijenj Evanđelja zapaljen u rudarskoj jami
    •  Mirovno revolucioniranje religija i Abdul Ghaffar Khan
    •  Potraga za novim obličjem Crkve i Dorothy Day
    •  Brodolom civilizacije i mudrost Simone Weil
    •  Dorothee Sölle: Vjera i politika
    •  Nije se mirila s nepravdom u svijetu: Elizabeta Skobtsova
    •  Mistika otpora Thomasa Mertona

> Svi tekstovi ovog autora