Cijena umjetnosti

Zamislite sliku: usred noći vas probudi zubobolja. Teturate u kupaonicu dok vam u glavi odzvanja pneumatska bušilica. Palite svjetlo i proučavate natečeni obraz, krvlju podlivene oči. Jedva se usuđujete otvoriti usta, a kamoli rukom dodirnuti pulsirajući izvor agonije. Vrhom jezika oprezno istražujete zub po zub: dobro, dobro, dobro, a onda… Od boli zaurlate dok vam se mrači pred očima.

Krik budi vašeg supružnika koji trči u kupaonicu i suočava se s vašim izbezumljenim odrazom u ogledalu.

”Što je?” pita.

”Zubobolja”, procijedite nekako. ”Zvat ću zubara ujutro.”

”Nema potrebe”, kaže vaš supružnik vedro. ”Samo čas.”

Odlazi u kuhinju i kopa po ladicama. Za tren se vraća s nečim što prokleto nalikuje kliještima za škampe.

”Sad ćemo to srediti.”

Od užasa na tren zaboravljate na pulsiranje.

”Nema šanse”, vičete. ”Pa ti nemaš pojma kako se vadi zub.”

”Ne može biti teško”, kliješta napreduju prema vama dok se u drugoj ruci pojavljuje mobitel. ”Pitat ćemo ChatGPT za upute.”

#

Opet pišem gluposti, zar ne? Nitko normalan ne bi vadio zub na taj način. Kad imate zdravstvenih problema, zovete liječnika. Kad vam se upali crvena lampica u autu, idete na servis. Kad vam pukne cijev u stanu, zovete vodoinstalatera.

Mogu nabrajati tako do beskonačnosti – u većini stvari spremni smo pozvati stručnu pomoć i priznati da nemamo pojma. U većini. Ali ne i kad je riječ o umjetnosti.

Ova je godina baš prokleta u svom sveobuhvatnom pokušaju uništenja svih koji se bave kreativnim radom.

Pisala sam već o bezobzirnoj krađi vizualne umjetnosti i pisane riječi koju bez isprike čine programi poput Midjourneya i ChatGPT-a, uzimajući bez dozvole autorske radove (u slučaju knjiga, često iz piratskih izvora), kako bi na njima ”učili” – što je besramna laž, jer umjetna inteligencija nije zaista inteligentna i ne može učiti, može samo preslagivati ukradeni materijal.

Nakon toga je slijedio holivudski štrajk – prvo scenaristi, a zatim i glumci pobunili su se protiv studija i streaming servisa, koji bilježe rekordne zarade, a odbijaju pošteno platiti one bez kojih proizvodi koje prodaju ne bi ni postojali – umjetnike.

U distopijskom paklu kapitalizma koji se naziva Amerikom, i koji već odavno melje sve koji su svoj život okrenuli umjetnosti i humanističkim znanostima, holivudski su sindikati možda još najjača linija otpora koja je preostala. Nigdje drugdje kreativci nisu toliko ujedinjeni i nemaju toliku moć.

Dugo nas već propaganda pokušava uvjeriti da je ”sindikat” prljava riječ, ali koliko je prljavija činjenica da se studiji ne žele odreći manje od jedan posto svog prihoda da bi ispunili zahtjeve štrajkaša?

Ili još gore – što misliti o činjenici da bi svi zahtjevi bili ispunjeni kad bi se glavešine najvećih studija odrekle samo pet posto svojih plaća – a jedan od njih je svejedno izjavio da će studiji namjerno otezati s pregovorima dok sindikalisti ne izgube krov nad glavom zbog neplaćenih računa?

Tolika bahatost prema ljudima na čijem radu počiva cijela multimilijunska industrija je ne samo nevjerojatna, nego i strateški nevjerojatno glupa.

Dobru seriju ne može napisati bilo tko, neki klinac bez iskustva koji je spreman raditi za kikiriki, ili – kako su to samopouzdano najavljivali na početku štrajka – umjetna inteligencija. Štrajkaši se još uvijek drže, studiji još uvijek ne pregovaraju, a produkcije stoje.

Međutim, ono što me užasava u cijeloj priči jest nehajna okrutnost prosječnih promatrača, onih kojima taj novac za kreativce ne ide ni u džep ni iz džepa.

Ne znam je li odbijanje činjenice da je svako umjetničko djelo koje konzumiramo rezultat nečijeg rada (a ne misteriozne inspiracije ili kreativnosti koja živi samo od slave) namjerno sljepilo ili ljubomora prema onima koji su imali hrabrosti uputiti se u nesigurne, neisplative umjetničke karijere.

Kao da smo zaboravili da je jedino što nas je održavalo normalnima tijekom pandemije bila upravo umjetnost – glazba, filmovi, knjige koje su nam kratile beskrajne sate lockdowna.

Navikli smo se da nam je sve dostupno, a kad je dostupno, onda je valjda i besplatno. Milijuni slika, romana, serija i pjesama dostupni su nam jednim klikom i ta brzina, obilje izbora i jednostavnost stvaraju iluziju da je kreiranje tog djela jednako jednostavno kao i njegovo preuzimanje. A to nije istina.

I zato želim jasno naglasit da je kreativni rad jednako vrijedan kao i svaki drugi. Ne očekujete od frizera da vas šiša besplatno niti od poljoprivrednika da za vas uzgaja jabuke. Čak i čistač ulica mora biti plaćen, kao i onaj dečko koji vam ostavlja kazne za parkiranje ispod brisača.

Zašto bi umjetnici onda trebali raditi besplatno? Snimanje filma, pisanje knjige, slikanje slike je posao. To što ga neki vide kao privilegiju nije problem umjetnika. Ako mrzite posao koji radite i mislite da su umjetnici preplaćeni, ništa vas ne sprečava da naslikate sliku ili napišete knjigu. Ili prodate scenarij Netflixu.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Kulturu treba financirati, jer bez nje je život besmislen
    •  Kako sam postala one man band, i autor i promotor i proizvod
    •  Masovni turizam kojem dugujemo prosperitet treba poboljšati
    •  Možda drvene brodice dobiju još jednu priliku za život
    •  U izmišljenim smo svjetovima svi stranci
    •  Vikendaši ne mogu odlučivati o mjestima u kojima ljetuju
    •  Umjetna inteligencija umjesto kvalitete stvara isprazno smeće
    •  Trst je naš
    •  Besplatni ulošci i menstrualno siromaštvo
    •  Kaos, očaj i varanje – hrvatsko školstvo u 21. stoljeću

> Svi tekstovi ovog autora